Zašto se neke knjige čitaju više, a neke manje? Više je (ne)valjanih razloga, ne postoji tek jedan smislen i pouzdan odgovor koji će sve zadovoljiti jer, pitanje je samo po sebi iznimno kompleksno, podložno mnogim proturječnim tumačenjima i vrludanjima.

Privremenu popularnost knjizi donosi što uspješnija reklama, prisutnost na ljestvicama prodanosti i, naravno, zvučni naslov. Zgodan naslov ponekad privuče čitatelja na prvu, no on svakako nije dovoljan jak da bi zadržao čitatelja i učinio knjigom pamtljivijom za nadolazeće generacije.

Od velike je komercijalne koristi ako autora krasi skandalozno ponašanje, sklonost ekscesima. Onda se o autoru više piše što je u neku ruku također reklamiranje knjige, najčešće besplatno. Možda autor pritom izgubi dobar glas i dođe na zao glas, ali zato prodaja knjige ide kao što snalažljivim maloljetnicima nesmetano ide ilegalna kupnja pića i cigareta ili uplata listića u kladionici.

No, za duže ljudsko pamćenje, koje bi se moglo razvući kroz nekoliko desetljeća, stoljeća ili još duže razdoblje, potrebno je da knjiga sadrži univerzalan sadržaj. Pored sadržaja, ulogu veoma važnog čimbenika ponekad ima čak zvučnost i ritam pripovijedanja. Uspavanke, brojalice i melodične dječje pjesmice primjer su ritmičnih, univerzalnih ostvarenja što se pretežno prenose usmenom predajom, ali i uz pomoć novih medija.

Imaju li učenici i učitelji miljenike među književnicima? Jesu li im ti autori miljenici s pokrićem ili tek reda radi? Znate kako javne osobe, kad ih se pita koja im je omiljena knjiga ili književnik, pretežno navode iste naslove i autore za koje svi znaju, nema u tim izjavama nepoznatih ili manje poznatih autora. Razbacuju se otrcanim floskulama, tipa „on je veoma važan autor kojem se rado vraćam, mislim da bi njegove knjige trebala pročitati svaka osoba koja imalo drži do sebe...“

Zbog učiteljskih i učeničkih miljenika određeni su kvalitetni književnici nepravedno zapostavljeni, gotovo da se ne spominju. Najlakše je vrtjeti prokušane naslove, čemu se mučiti u traženju novih književnih bisera? Neke talentirane književnike pokopaju još za života tako što ih (ispod)prosječni uredno ignoriraju, a rehabilitaciju isti pojedinci dožive posthumno u obliku biste ili festivala, a dogodi se i to da po njihovom imenu nazovu ulicu, trg ili školu, što preminulom književniku baš ništa ne znači. Najveći profit u svemu tome ima lokalna zajednica.

Domaći ili strani pisci?

„Ako su umjetnici na djelu, zemljopisna mjerila treba zaboraviti“, ustvrdio je Viktor Žmegač u eseju Anketa o filmu, primijetivši da su mnoge hvaljene američke filmove snimili Europljani. Neznalice i samozvane sveznalice preferiraju strane filmove, smjelo tvrdeći da domaća ostvarenja ništa ne valjaju. Takvi pametnjakovići nisu zagrebli ni po površini, a kamoli ušli u dubinu kad je domaća filmska produkcija u pitanju. Ne znaju oni za domaće filmske klasike (Koncert; Rondo; Imam dvije mame i dva tate; Događaj; Lisice) kojih se nipošto ne bi postidjeli vodeći europski redatelji (Bergman, Fellini...).

Jednako tako ništa ne nedostaje domaćim piscima, štoviše, domaći pisci mogu po svemu konkurirati vodećim stranim piscima koji su prevedeni na devedeset jezika. Da žive u Danskoj ili Finskoj, naklade naših domaćih knjiga ne bi bile do 2 000, već najmanje 20 000 primjeraka jer se u tim zemljama knjige puno više čitaju i kupuju. Domaćih kvalitetnih autora nipošto nam ne manjka, samo su manje vidljivi i zastupljeni u vodećim medijima. Srećom, nezavisni književni portali više pišu o autorima kao što su Ana Đokić i Ema Pongrašić, ne zanemarujući pritom klasike iz područja dječje književnosti.

Što nedostaje zbirci priča Čađave zgode (Katarina Zrinski, 2008.) Dragutina Horkića (1925-2009.)? U toj se knjizi govori o strojovođama i drugim događajima o kojima je autor čuo od svog djeda, pisana je jednostavnim i nepretencioznim stilom, što je jedan od razloga zašto ju djeca još uvijek rado čitaju.

Prvu knjigu za djecu, Iz svakog džepa ponešto, Horkić je objavio 1959. godine, no ostao je najpoznatiji po zbirci Čađave zgode koja je prvi put objavljena 1971. godine. Za istu je zbirku dobio nagradu Grigor Vitez 1971. godine te nagradu Mlado pokolenje 1972. godine. Nagrade su tada u području dječje književnosti i književnosti uopće imale veoma veliko značenje i važnost; autoru su bile priznanje i poticaj da piše dalje, a publici znak da je riječ o kvalitetnom djelu koje vrijedi pročitati, ali i kupiti. U ono vrijeme knjige su se kupovale znatno više pa su naklade knjiga bile veće.

Zajednički miljenici

Koji je zajednički miljenici učitelja i učenika? Ima li takvih? Kada se govori o dječjim romanima, onda sigurno prednjači Ivan Kušan koji je osmislio lik Koka (pravim imenom Ratko Milić). Od pjesnika je veoma cijenjen Zvonimir Balog čije su pjesme lako prepoznatljive po luckastim i lucidnim motivima te poigravanju s jezikom. Djeca Baloga upoznaju već u prvom razredu čitajući Male priče o velikim slovima, a kasnije dođu red na zbirke Zeleni mravi, Ja magarac, Nevidljiva Iva, Pusa od krampusa i Veseli zemljopis.

I učitelji i učenici prepoznaju jezično blago koje se krije u Balogovim nadahnjujućim djelima – njegove će se pjesme zasigurno godinama rado interpretirati, one će im pomoći u osmišljavanju vlastitih djela, a sasvim je sigurno da im ni u kojem slučaju neće odmoći.

Jedan od mojih miljenika u suvremenoj dječjoj književnosti definitivno je Zoran Pongrašić. Osobno sam se pronašao u mnogim njegovim knjigama (Tata i Tina; Ticalova putovanja), naročito u naslovu Gumi-gumi jer sam u više navrata uspješno preživio ono što je proživjela djevojčica u tom romanu.

Kod Pongrašića nema podilaženja publici, ne dodvorava se mladima jeftinim forama, ne trudi se biti duhovit (brzo se osjeti hinjeni humor), prirodan je u svom pripovjedanju. Sjajan mi je i roman Mama je kriva za sve koji učenici čitaju u četvrtom razredu, no Gumi-gumi ipak kod mene zauzima posebno mjesto. I učenici sedmih razreda fino reagiraju na taj roman, uvide da im i nije tako loše u životu te da neki vršnjaci možda upravo u tom trenu proživljavaju krajnje zeznute scenarije u nekoj bolesničkoj sobi bez roditelja i prijatelja, dok se oni samosažalijevaju zbog problematičnog tena, ljubavnog neuspjeha, materijalnog ili društvenog statusa.

U tinejdžerskim godinama najbolje prolazi socijalna i stvarnosna književnost u kojoj se opisuju konkretne životne situacije što bi se mogle bilo kome dogoditi, a upravo se takva priča otvara u romanu Gumi-gumi. Premda otvara tešku temu, kakve posljedice teške bolesti ostavlja na bolesnicu i njezinu obitelj, Pongrašićev je roman veoma pitak i čitljiv jer je prožet prigodnim humorom.

Prvašićima su naročito zanimljive edukativne slikovnice koje je napisala mađarska književnica Éva Janikovszky (1926-2003.). Da sam odrastao, Opet sam ja kriv, Kad bih bio, Kako da odgovorim? i Baš se veselim plijene dječju pažnju. Recimo, u naslovu Da sam odrastao dijete zamišlja sebe u ulozi odrasle osobe, što bi on radio da je odrastao. Vidi se kao nestašnog mangupa koji se ne drži konvencionalnih pravila u bračnom i roditeljskom životu, vidi se kao slobodno stvorenje koje bi radilo baš ono što mu inače društvene norme ne dopuštaju i uporno brane.

Lovrakov recept za književnu dugovječnost

Kvalitetne knjige kvalitetno i sporo stare. Odgovore li vam stariji potvrdno na pitanje jesu li u školi čitali dječje romane Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice Mate Lovraka (1899-1974.), pritom neće obijesno okretati očima i neće im se probuditi uspavani čir na želucu. Ispast će da nisu istraumatizirani, već da im je Lovrakovo književno stvaralaštvo ostalo u sasvim ugodnom sjećanju. Još nisam upoznao osobu kojoj Lovrakovi romani nisu sjeli.

Lovrak je sastavljao poučne priče iz života, nije pametovao i likovao. Lovrakovi su romani bili prilagođeni svima, predočavali jednostavne istine, propagirali ideju sloge, zajedništva i dogovora kao komponente bez kojih sve bude teže ostvarivo. Lovrakovi najpoznatiji romani Vlak u snijegu (prvotni naslov romana bio je Djeca Velikog sela) i Družba Pere Kvržice prvi put objavljeni su 1933. godine. Pjesma Kad se male ruke slože iz romana Vlak u snijegu još uvijek je aktualna, draga i poznata djeci.^[1]Glazbu za film Vlak u snijegu skladao je Arsen Dedić (1938-2015.).

Moralne vrijednosti što se propagiraju u Lovrakovim romanima ostale su iste. Doduše, druge se vrijednosti nameću, stoga one prave možda nisu na prvom mjestu, ali su ipak postojane. Veću je revitalizaciju Mato Lovrak doživio 2017. godine pomoću filma Anka koji je ekranizacija romana Anka Brazilijanka što je prvotno objavljen 1939. godine.^[2]Roman Anka Brazilijanka ilustrirao je Andrija Maurović (1901-1981.). Maurović je ilustrirao i romane Divlji dječak (izdanje iz 1938.) Micek, Mucek i Dedek (1939.) Sretna zemlja (1940.). Osim Maurovića, Lovrakova djela ilustrirali su Ivan Lacković Croata, Željko Marjanović, Josip Vaništa, Hela Volfart-Kojović, Danica Rusjan i još mnogi drugi renomirani ilustratori... Danica Rusjan ilustrirala je Sabrana djela iz 1964. godine.Ekranizacije se uhvatio Dejan Aćimović, a scenarij za film napisala je redateljeva sestra, Tatjana Aćimović.

Lovrakovi dječji romani dobro dođu u današnjim vremenima kada se agresivno propagira individualizam i natjecateljski duh, kada se stalno naglašava da u svemu moramo biti prvi i najbolji, da se prvo moramo pobrinuti za sebe i da ne smijemo previše misliti na druge. Djeca pokazuju veću složnost i više pameti od odraslih - odrasli bi mogli naučiti nešto od mladih – djeca su ti koji drže do dobrobiti cijele zajednice, a ne misle samo na vlastitu korist.

Oba su Lovrakova naslova dostupna i na esperantu, svjetskom jeziku koji, nažalost, gubi na popularnosti. Zapleti tih romana nisu bili bombastični, već obični, preuzeti iz života. Nema tu mjesta za bombe i terror, a nema ni potrebe za njima. Nema u romanima Mate Lovraka ni velikih, stručnih riječi čije se objašnjenje treba tražiti u debeljuškastim rječnicima i enciklopedijama, ovi su romani pisani jednostavnim stilom što je razumljiv svima. I to je jedan od glavnih razloga zašto su ti romani na tako dobrom glasu.

Mato Lovrak nije pisao za elitne skupine i možda je baš zato bio odličan književnik i vrstan pedagog. Imao je istančan osjećaj za mjeru, što mu je sigurno koristilo tijekom obavljanja učiteljskog posla; u školi je radio preko 35 godina. Mira Kolar Dimitrijević priredila je 2012. godine korisnu monografiju Tragovi vremena u djelima Mate Lovraka u kojoj su podrobno opisana Lovrakova učiteljska i spisateljska postignuća, želje i namjere: “Lovrakovi romani su odličan priručnik kako da se učitelji ponašaju u odnosu s učenicima. S obzirom na to da je bio razredni učitelj prvog, drugog, trećeg ili četvrtog razreda, tako su njegovi romani i priče uvijek vezani uz određeni razred i njegove interese, te je stoga Lovrakov opus vrlo zanimljiv i za pedagoge jer je dogodovštine izravno iz života opisivao u svojim djelima, bez mnogo dodataka.” (16.) ^[3]Ljubitelji i proučavatelji Mate Lovraka neke nove informacije o tom vrijednom autoru mogu dobiti čitajući zbornik radova Mate Lovrak u hrvatskoj školi.

Osim što je pisao za djecu i bio najpoznatiji u području omladinske književnosti, Mato Lovrak objavljivao je radove u stručnim časopisima za učitelje, a budući da je bio poznat po organiziranju dječjih priredaba, 1947. godine objavljuje naslov O uvježbavanju dječjih priredaba što izlazi kao samostalna publikacija 1950. godine. O djetinjstvu i školovanju Lovrak je podrobnije pisao u svojim autobiografskim knjigama Slamnati krovovi (1963.), Gimnazijalac (1969.) i Preparandist (1972.).

Statistike podržavaju miljenike

Statistike kažu da učenici prestaju čitati u šestom i sedmom razredu, a djelomično rješenje za taj društveni fenomen neki stručnjaci vide u prilagođavanju lektirnih popisa, da se na popis stavi više suvremenih autora. Statistike idu u prilog klasičnim književnim miljenicima kao što su Lovrak, Kušan i Balog – oni se najviše posuđuju (ako ništa drugo, jer moraju), po čemu se automatski pretpostavlja kako se puno čitaju. Pretpostavke su točne – Lovrak, Kušan i Balog puno se čitaju i nije da ih zato učenici mrze. Baš naprotiv, ostaju im u ugodnom sjećanju.

Da se i ne nalaze na popisu lektire, miljenički trojac (Lovrak, Kušan i Balog) ipak bi se i dalje u velikoj mjeri čitali i posuđivali (a možda i kupovali za kućnu biblioteku?) – oni koji su kao djeca čitali miljenički trojac i srodne autore neće imati ništa protiv toga da i njihova djeca tijekom svog odrastanja čitaju kvalitetne knjige na kojima su odrasli i usvojili neke temeljne vrednote, znanja i životne vještine.

Statistike vezane uz prodaju podržavaju aktualne književne miljenike, dok klasična djela i autori ne okupiraju ljestvice prodanosti što su redovno rezervirana za književne novitete. No, manja prodanost ne znači i manju čitanost. Lovrakova, Kušanova i Balogova možda nisu dio mnogih kućnih biblioteka, no poznata su mnogim bivšim i sadašnjim učenicima jer se stalno posuđuju u školskim i narodnim knjižnicama.

Budućim će učenicima miljenički trojac najvjerojatnije također biti drag jer, primjerena pripovjedna magija duboko je utkana u snažno tkivo Balogovih zaigranih pjesama te Kušanovih i Lovrakovih romana za djecu i mlade. Zasluženo su stekli status književnog klasika, postali neizostavni dio kanona i primjerena sastavnica procesa odrastanja.

Gianni Rodari – jedan od mojih brojnih miljenika

I talijanski književnik Gianni Rodari (1920-1980.) je bio učitelj, a po načinu razmišljanja i funkcioniranja u mnogočemu je ličio Mati Lovraku. Da je Rodari razumio djecu i bio na njihovoj strani, da im je htio dobro i uljepšati im proces odrastanja kroz knjigu, najbolje se vidi u njegovom romanu Putovanje Plave strijele (Katarina Zrinski, 2008.). ^[4]Brojne, maštovite ilustracije za domaće izdanje napravila je ilustratorica i stripašica Magda Dulčić (1965-2016.). 

U tom bajkovitom romanu, koji se nalazi na popisu lektire za treći razred osnovne škole, igračke se pobune i pobjegnu iz trgovine umišljene Befane – krenu na životni put prema dječaku Francescu koji bi htio imati električni vlak Plava strijela, ali si ga ne može priuštiti. Igračke pokazuju složnost i domišljatosti tijekom putovanja, svaka od njih ima talent ili osobinu koja će im dobro doći, naročito pri svladavanju određenih prepreka što će se pojaviti. Upravo prepreke čine da kod određenih likova dođe do promjene nabolje u karakternom pogledu – put ih je napravio boljima, učinio da pokažu osobine za koje ni nisu znali da ih posjeduju. Kako se put i pustolovina razvija i dobiva na jačini, tako se igračke na razne načine razdvajaju i ostaju u dječjim rukama koje su ih zaslužile. A siromašnih dječjih ruku, koje si ne mogu priuštiti igranje i željene igračke, ne manjka na svijetu, što zaključe i oživljene igračke dok uporno traže dječaka Francesca.

U romanu Putovanje Plave strijele pojavljuje se tabu tema, motiv smrti – tako se opisuje smrt siromašne starice, ali i smrt Francescovog oca. Zbog smrti oca, koji je marljivo i pošteno radio kao ulični prodavač novina, Francesco mora na sebe preuzeti očevu ulogu – on je taj koji za obitelj mora zarađivati novac. Premda je dijete, mora raditi poput odraslih. Igrao bi se on poput druge djece, ali nema igračaka. On o igračkama samo sanja. Ali Rodari će njegov san u konačnici uspjeti ostvariti. Rodari je ganutljivo napisao poučnu bajku o siromašnim ljudima s margina društva kojima se viši slojevi obraćaju nemilice.

Kao što je Rodari bio na strani djece kao književnik, tako je talijanski redatelj Vittorio de Sica (1901-1974.) djelovao na strani djece snimivši filmove Sciuscià (1946.) i Kradljivci bicikala (1948.). Talijanski filmski neorealizam govorio je o potlačenima i siromašnima, stalno naglašavao socijalne nejednakosti, sve s namjerom da tih nejednakosti bude što manje. Rodarijev roman također je napisan s namjerom da probudi u mladim čitateljima uspavanu ljudskost, no o njemu se manje piše i govori negoli o Lovraku i Lovrakovim romanima, što ne znači da je Rodarijeva priča manje vrijedna.

Da bi se uživalo u romanu, potrebno je imati predznanje o navikama kauboja i Indijanaca, poznavati neke generalske manire i biti upoznat s određenim tipovima osobnosti jer, svaka igračka (iliti svaki lik u knjizi) predstavlja jednu vrstu ljudi. Pas Kusko predstavlja pseću vjernost i upornost, dok lik šutljivog Indijanca označava mudroga čovjeka.

Rodarijeve zavodljive rečenice sjedaju na prvu, one su istodobno i pitke i poučne. Namjerno je u priči naglašen sraz između siromaših i bogatih, tako se čitatelju daje na znanje kako bogatima često nije dovoljno blještavog glamura i prikupljenog bogatstva, da bogataši nerijetko nemaju sućuti i razumijevanja prema potrebitima te da im empatija nije jača strana osobnosti. Ipak, Rodari ne stvara kod djece odbojnost ili mrsku mržnju prema imućnim osobama, no njegova priča zasigurno može učiniti da dijete pomisli kako ne bi željelo biti i bogato i oholo kad (po)odraste jer je to, kao što se u romanu pokazuje, loša kombinacija.

Nažalost, roman Putovanje Plave strijele nije pretjerano razvikano štivo među učenicima i učiteljima, ali i to će se jednoga dana možda promijeniti budući da ga čine univerzalne poruke što odišu nadom. Opet, nejednakosti između bogatih i siromašnih, što su prisutne u romanu, još više dolaze do izražaja pa bi Rodarijev roman itekako mogao poslužiti kao pripomoć u odgojno-obrazovnom procesu. Bez obzira koji status ima u lektiri i izvan nje, Rodarijev će roman kod mene svakako imati status miljenika.

Dok se čita roman Putovanje Plave strijele, teško je ne prisjetiti se igračaka iz minulog djetinjstva koje su nam nekada puno i previše značile. Isto tako, netko bi se mogao upitati jesu li i one, baš kao i oživljene igračke u romanu, došle u naš svijet na neki bajkovit i tajanstven, manje uobičajen način...