(Školska knjižnica. Dva dječaka stoje u redu i upravo je došao red na njih.)

PRVI DJEČAK (obraća se knjižničaru): 'bar dan, trebam knjigu Dječaci Pavlove ulice!

DRUGI DJEČAK: Knjiga se zove Junaci Pavlove ulice...

PRVI DJEČAK (pomalo uvrijeđeno, glasnijim tonom): A sada će još ispasti da ne znam kako se zove knjiga koju trebam posuditi. Tako blesav nisam. A ne, ne još. Učiteljica je rekla da je knjiga za sljedeći mjesec Dječaci Pavlove ulice, pitaj si druge u razredu ako meni ne vjeruješ!

DRUGI DJEČAK: Pa ne znaš, blento. Rekla je Junaci Pavlove ulice.

Lektirizmu

 

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

KNJIŽNIČAR (koristi pomirljivi ton, želi smanjiti tenzije): Ispravna su oba naslova.

DRUGI DJEČAK (nervozno): Pa dobro, u čemu je razlika?!? Želim objašnjenje!.

KNJIŽNIČAR: Isti je autor, isti su likovi i radnja, samo je naslov nešto drugačiji. A on najviše ovisi o prevoditelju. Koju god varijantu knjige posudite, nećete pogriješiti.

DRUGI DJEČAK: Nisam zadovoljan.

KNJIŽNIČAR: Čime nisi zadovoljan, mladiću?

Knjižničar primjećuje da se povećava red korisnika zbog zahtjevnih učenika petog razreda koji nikako da posude knjige i ustupe mjesto drugim korisnicima knjižnice. I hrpa prvašića došla je zamijeniti knjigu. Sada i knjižničar postaje pomalo nervozan. Ili, bolje rečeno, postaje sve nervozniji.

DRUGI UČENIK: Vašim objašnjenjem, njime nisam zadovoljan! Ni najmanje! Recite mi zašto postoje dvije varijante naslova?

KNJIŽNIČAR: Dvije verzije, ovaj, khm-khm, zagušljivo je ovdje, trebao bih otvoriti prozore, jel? Da se provjetri, smanji taj miris knjiga... No, dakle, dvije varijante naslova postoje jer... nego, što mislite, junaci, ovaj, dječaci, što je ispravnije, verzija ili varijanta?

Dječaci sliježu ramenima.

PRVI DJEČAK: Nemam blage.

DRUGI DJEČAK: Nemam ni ja blage, a još uvijek mi nije jasno u čemu je razlika kod naslova?

KNJIŽNIČAR: Trebaš pročitati knjigu.

DRUGI DJEČAK: Koju?

KNJIŽNIČAR: Ma što koju?

DRUGI DJEČAK: Koju verziju? Ili, ako vam je dražeeee, koju varijantu knjige?

KNJIŽNIČAR: Svejedno.

DRUGI DJEČAK: Kako svejedno?

KNJIŽNIČAR: Isto je.

DRUGI DJEČAK: Nije. Riječ dječak nije isto što i junak. Ja sam dječak, ali ne i junak!

KNJIŽNIČAR (oduševljeno): Eh, bravo! Na dobrom si putu, brajko! Do točno takvog ćeš zaključka, da nisu svi dječaci junaci, doći i tijekom čitanja knjige.

PRVI DJEČAK: Koje knjige?

KNJIŽNIČAR: Momci, ovaj, dečki, baš je svejedno. Dječaci Pavlove ulice ili Junaci Pavlove ulice, isti vrag, ovaj, isti đavao!

DRUGI DJEČAK: Pa dobro, što se odmah ljutite? Samo bih htio da mi objasnite u čemu je razlika...

Knjižničar glasno uzdahne. Poluglasno broji do deset. Uvijek to radi kad mu učenici postavljaju potpitanja glede te knjige, svake se godine nađe mudrica kojoj mora objasniti razliku. U međuvremenu se pojavilo još nekoliko junaka, ovaj, dječaka, u redu za knjigu. Jedan histerično viče da treba pod hitno posuditi roman Ferenca Mornara.

KNJIŽNIČAR: Nije Mornar, već Molnar!!! Molnar je napisao knjigu koju trebaš!

DRUGI DJEČAK: Eh, nešto ste mi kratki sa živcima danas, ha?

KNJIŽNIČAR: Kako molim?!?

DRUGI DJEČAK: Gubite živce baš kao moj djed koji petkom gubi na kartama.

KNJIŽNIČAR: Pa kako ne bih poživčanio kad ovaj tamo ne može zapamtiti ni prezime autora! Dobro da nije rekao Franc umjesto Ferenz!

DRUGI DJEČAK (hladno): Isto je.

Knjižničar lomi prste na rukama od bijesa. Broji do deset. Dvaput. Broji i unatrag. Ne pomaže. Udiše duboko ustajali zrak. Još uvijek nije otvorio prozor. Izdiše. Vrijeme kao da je stalo.

DRUGI DJEČAK: I ja polako gubim živce s vama! Objasnite mi već jednom koja je to razlika između naslova!

KNJIŽNIČAR: Sada, dok pedeset i osam ljudi čeka u redu za knjigu?

DRUGI DJEČAK: I? Mene to ne zanima. Ali me zanima koju ćete im knjigu posuditi? Možda Dječaci Pavlove ulice? Ili Junaci Pavlove ulice?

KNJIŽNIČAR: Dječaci Pavlove ulice... To ti je ispravniji prijevod. Knjigu čine dječaci, no nisu baš svi junaci u cijeloj priči. Junaci su, pokazat će se na kraju knjige, iznimno rijetka pojava, ali da bi to uvidio, prvo trebaš pročitati knjigu.

PRVI DJEČAK: Hoću li pogriješiti ako posudim knjigu Junaci Pavlove ulice?

KNJIŽNIČAR: Nećeš, naravno. I doći ćeš do posve istog zaključka tijekom čitanja. Da su junaci mali, neugledni i tihi pojedinci na koje u pravilu gotovo nitko ne obraća previše pažnje. Nisu junaci galamdžije ili vrsni šarmeri, svakako nisu popularni u društvu, djeluju skrivećki, u skrovitosti...

DRUGI DJEČAK (podrugljivo): Opet se izražavate knjiški, baš kao knjižničar... što znači u skrovitosti? Djeluju s krova?

KNJIŽNIČAR (jednako podrugljivo): Ne, jer junaci uvijek djeluju iz spilje!

PRVI DJEČAK: Kao Batman i Robin?

KNJIŽNIČAR: Jao, junaci, jao, dečki, opasno skrećemo s teme. Hoću reći, mislim da je prijevod Dječaci Pavlove ulice daleko ispravniji, točniji, koncizniji...

PRVI DJEČAK (upada knjižničaru u riječ): Što znači koncizniji?

KNJIŽNIČAR: Molim?

PRVI DJEČAK: Pa peti sam razred, ne znam. Ima li to veze s koncima?

KNJIŽNIČAR (otresito): Ne, ima veze s Vatikanskim koncilom! Ali ni o tome još nisi učio na vjeronauku, strpi se!

DRUGI DJEČAK (nadmeno): Osjećam prisutnost ironije, knjižničaru, mada sam i ja tek peti razred. Ali da, nisam upućen u te vaše konce i koncile!

Drugi dječak voli uvijek biti u pravu, naročito pred najboljim prijateljem iz razreda koji je prvi došao posuditi knjigu Dječaci Pavlove ulice. I prvi dječak voli biti u pravu, baš kao i knjižničar. Pa tko ne voli biti u pravu?

KNJIŽNIČAR: Uzmimo za primjer izdanje varaždinskog izdavača Katarina Zrinski iz 2010. ili 2014. godine. Prijevod je napravio Neven Ušumović. On je naslov knjige preveo Dječaci Pavlove ulice. U nekim prijašnjim izdanjima, gdje prijevod potpisuje Zlatko Glik (Znanje) ili L. Matijević (Mladost), naslov knjige bio je Junaci Pavlove ulice. Sadržaj svih izdanja je, kako sam vam već rekao, posve isti. Nema tu bitnih razlika. Imate dvije skupine dječaka koji se bore za grunt, odnosno prostor koji im služi za igru. Jednu grupu vodi Feri Ač, a drugu Janoš Boka. Svaki dječak u Bokinoj grupi ima neku vojničku titulu, samo mali Nemeček ima status običnog vojnika, a poslije će se pokazati da je upravo Nemeček...

PRVI DJEČAK (u pola glasa): Ej, pa cijelu knjigu će prepričati...

DRUGI DJEČAK (udari prvog dječaka u rebra pa mu šapne): Ma pusti ga neka priča, nećemo ni morati čitati knjigu. Zakasnit ćemo na sat, a imat ćemo i opravdanje za to... Reći ćemo da se knjižničar, po svom starom običaju, raspričao o svojoj omiljenoj knjizi...

KNJIŽNIČAR (cijelo vrijeme bez prestanka govori o knjizi): ... bilo je to vrijeme kada su djeca bila bolje povezana, identificirali bi se s prostorom u kojem žive, brinuli bi o svom kvartu, doživljavali ga kao drugi dom. S druge strane, djeca su se više družila i bila su daleko složnija, njegovala se ideja zajedništva. Sličnu priču imate u Lovrakovom romanu Družba Pere Kvržice, čitali ste taj roman u četvrtom razredu.

DRUGI DJEČAK: Kako da ne! Dvaput!

KNJIŽNIČAR: Požrtvovnost! Sloga! A iz sloge dolazi - snaga! Da, da, to su bili sjajni dani! Nego... gdje je nestalo onih pedesetak i osam klinaca koji su iza vas čekali u redu?

PRVI DJEČAK (pomalo skrušeno): Zvonilo je, morali su na sat...

KNJIŽNIČAR: A vi ne morate? Ti, mangupe jedan, što me nisi upozorio na zvono?

DRUGI DJEČAK: Pa kako, kad ste se tako zanijeli u svom objašnjavanju... bila bi prava šteta prekinuti vas.

KNJIŽNIČAR (njuška): Njušim ironiju u tvom glasu, mada si tek peti razred! Brzo na sat, obojica!

PRVI DJEČAK: Molim vas, ja bih samo posudio knjigu kad sam već ovdje!

KNJIŽNIČAR: Koju knjigu, nesretniče?

PRVI DJEČAK: Dječaci Pavlove ulice.

KNJIŽNIČAR: Nema, jučer sam sve primjerke posudio.

PRVI DJEČAK: Ajoj, opet sam zakasnio. I kako da sada pročitam i napišem lektiru? Kako?!?

KNJIŽNIČAR: Trči u Gradsku knjižnicu! Možda tamo imaju koji primjerak?

PRVI DJEČAK: Ma da ne bih... nismo obnovili članarinu od prvog razreda. Kaže mi mama da je to čisto bacanje novaca, a opet, kod vas u školskoj knjižnici nema zakasnine, ništa mi ne možete ako ne vratim knjigu na vrijeme i zato...

KNJIŽNIČAR: ...i zato posuđuješ ovdje, da, razumijem. U pravu si, ništa ti ne mogu. Mislim, mogu ti zvocati, upozoravati te, prijetiti ti, nazvati doma roditelje, ali zapravo ti ne mogu ništa.

DRUGI DJEČAK (udari prvog dječaka u rebra): Daj, blento, idemo već jednom na sat...

PRVI DJEČAK (nevoljko): No, dobro...

Prvi i drugi dječak sporim korakom napuštaju knjižnicu. Prvi dječak je, naravno, sporiji. Iscrpila ga je ova poluknjiška rasprava s knjižničarem.

KNJIŽNIČAR: Stanite, pa kamo ćete?

PRVI DJEČAK: Na tobogan!

KNJIŽNIČAR: Kako molim?

DRUGI DJEČAK: Na sat, idemo na sat, a kamo bismo drugdje išli?

KNJIŽNIČAR: U redu, idete na sat, ali što smo s knjigom?

PRVI DJEČAK: Pa zar niste maloprije rekli da nemate više nijedan primjerak?

KNJIŽNIČAR: Možda nemam Dječake Pavlove ulice, ali zato imam još dva primjerka knjige Junaci Pavlove ulice. Razlika je samo... u?

DJEČACI (zajedno): U naslovu!