Za „studeno” čitanje izabrale smo „Ešalon za Samarkand”, treći roman Guzel Jahine, ruske autorice tatarskih korijena. 

Sadržaj romana bavi se na istinitim događajima, evakuacijom djece u doba velike gladi dvadesetih godina prošlog stoljeća razotkrivajući nam manje poznate dijelove sovjetske prošlosti. Kritiku države autorica je spretno umotala u pustolovno putovanje vlakom koji prevozi pet stotina djece, siročadi iz glađu pogođena Kazanja u daleki Samarkand. Ešalon predvodi zgodan i sposoban oficir Dejev koji se želi iskupiti za svoj prethodni život i naizgled hladna i bezosjećajna komesarka Bijela. Tu su još i stari bolničar Bug, mladi Memelja, kuhar, simpatična sestra Fatima, te mnogi drugi osebujni likovi koje sreću na svom putu. Jedan od dojmljivijih junaka je autistični beskućnik, dječak Zagrejka. Njime je autorica oživjela uspomenu na svog djeda Zagreja. I on je u djetinjstvu živio na ulici i gladovao, a 1920. evakuirali su ga dječjim vlakom u Turkestan. 

Tijekom šest tjedana putovanja nižu se uzbudljive i opasne avanture kroz nepregledna prostranstva, od šuma Povolžja i kazaških stepa, preko pustinje Kizilkum i planina Turkestana, isprepletene izuzetno dirljivim scenama borbi za svaki zalogaj hrane, za svaki gutljaj vode, za baš svaki život. 

Kako sama autorica kaže „Životi djece koja su u igri na ovom opasnom putovanju pokazuju se kao mjera ljudskosti za sve odrasle koje sretnu. A spas djece je najviši cilj, koji opoziva i poništava društvena neprijateljstva.”

Sve smo se složile da je roman „Ešalon za Samarkand” izuzetno potresno štivo, tim više što se radi o djeci, najranjivijoj skupini društva (motivi dojenčeta koji sisa kuju, djeteta koje jede svoje prste... ) Ipak, usprkos svoj gladi i bolesti koja prati ešalon, roman je prožet optimizmom, svaka stranica romana zrači životnom snagom. Odahnule smo kada „vlak spasa” konačno stiže na odredište. Roman završava vjerom u čovjeka i život. 

„Jer ljudi nisu stvoreni ni za radost ni za zadovoljstvo. Nisu ni za smrt. Jednostavno, ljudi su stvoreni za život.”

Posebna vrijednost romana je u društveno-povijesnom angažmanu, pripovijedanju o istinitim događajima o kojima vodstvo SSSR-a i današnje Rusije baš i ne želi pričati. Doprinos književnosti općenito, je u bavljenju neprivlačnom temom „masovne gladi”.   

Težinu teme donekle ublažuju slikoviti opisi dalekih stepskih i pustinjskih pejzaža, iskrice humora, dinamična radnja te izuzetan autoričin stil koji „vuče” na čitanje. Tome sigurno pridonosi i izvrstan prijevod Tatjane Radmilo.                                              

Jadranki C. toliko puno patnje i gladi opisane u romanu bilo je „za nevjerovati”. Dejeva je doživjela kao „Batmana” koji predvodi „nemoguću misiju”.

I Jadranki F. Dejv je pomalo nerealan, kao Supermen. Ističe njegov optimizam. Za Bijelu kaže da je tvrdokorna, ne izaziva simpatije, ali jedino takva mogla je biti uspješna u svojoj ulozi. Teško joj je ocijeniti djelo upravo zbog vrlo potresne teme.

Lidiji je prva misao bila da takvo štivo neće čitati, a kasnije roman nije mogla ispustiti iz ruku. Do suza ju je dojmila izuzetno sugestivna scena „smrti koja proganja dijete”.

I Jasenku je „knjiga zgrabila”. Ističe da je dobro da nije pisana iz perspektive djece pa ju je „lakše” čitala iako je nikako ne preporučuje za čitanje pred spavanje. Ističe motiv nadimaka koji karakteriziraju život i osobnost protagonista. Nasmijala su je „djeca koja se žene” .

Slavica J. ističe slojevitost romana. Jako ju je pogodio život i lik dječaka Zagrejke. Morala je raditi pauze u čitanju kako bi se oporavila od teških dječjih sudbina. Smatra da način na koji nam autorica samo pripovijeda, bez patetike, uvelike pridonosi značaju i „jačini” romana. 

Za Slavicu Z. ovo je „Knjiga godine” koja je u njoj izazvala „lepezu emocija, od tuge do sreće”, kao da je i sama bila u tom vlaku. Kako kaže „molila sam Boga da dođemo više u taj Samarkand”. Na pola romana morala je stati s čitanjem i tješiti se čokoladom (!). Ističe slikovitu scenu „potkošulja koje lete zrakom”, kada djeca odbacuju potkošulje kako bi svi bili isti na početku novog života. 

Romina ističe odličnu karakterizaciju likova, te parafrazira – lik Dejva je poput „kupusa čije listove skidaš da bi došao do srži”.

Sandra, iako su teške, voli čitati ovakve knjige. Ističe dobro dočaran odnos Dejva i Bijele – „Dva glavna lika, dvije suprotne krajnosti, spojit će zajednička svrha, spašavanje dječjih života pod svaku cijenu.” 

„I putovala je (Bijela) dalje i dalje, sve dalje... Svaki je dan bio novi front. Svaki dan – nova bitka. Borila se za svu stepsku, planinsku i primorsku siročad, vjerujući u njihov spas i svim se silama trudeći omogućiti im ga. To je bio život. To je bila sreća.”

Čitat će i prethodna dva autoričina romana jer „zaklopiti knjigu i dalje razmišljajući o njoj više je nego dobar motiv za to”.

Hvala Nelki na poslanom osvrtu - ovo je za nju „Veličanstveno djelo“, predivno napisan roman, ali istovremeno strašan, bolan do suza. Kako kaže, „Priča me preuzela, kao da me uvukla u sebe i učinila sudionikom. Bila sam doslovno fascinirana radnjom, opisima krajolika kojima je prolazio vlak, strpljenjem i nepokolebljivom nadom izgladnjele i bolesne djece i nevelike skupine odraslih, koji su činili sve što je bilo moguće kako bi te male jadničke nahranili i olakšali im patnje. A pri samom kraju nisam mogla suspregnuti suze, što mi se gotovo nikada ne događa. Radi Zagrejke, naravno. Nadala sam se sretnijem kraju, da se on nikada, nikada više ne odvoji od svoga „brata“ Dejeva.”

Mene ( Milena ), između sveg navedenog, autorica je osvojila svojim stilom. Prava je majstorica – vrlo opširnu materiju, s puno likova i pojedinih scena, epizoda, čvrsto „drži” i zaokružuje u izuzetno moćno štivo. 

Govoreći o romanu „Ešalon za Samarkard” dotakli smo se i prethodna dva romana autorice Guzel Jahine – „Zulejha otvara oči” i „Volgina djeca”. Preporučujemo za čitanje i ova izuzetna autoričina djela.

U skladu s navedenim dojmovima romanu „Ešalon za Samarkard” dodijelile smo ocjenu odličan   ( 4,8 ).

Naš sljedeći susret je u utorak, 19.12.2023. u 18 sati  kada ćemo razgovarati o romanu „Legija stranaca” domaćeg autora Gorana Tribusona.

Za čitanje u siječnju 2024. izabrale smo „Osam planina”, roman talijanskog autora Paola Cognettija. Ostali Gordanini prijedlozi bili su:

- M.Kundera  „Šala”

- G.Gullikson  „Priča o jednom braku”

- H.Kureiski  „Ništa”