Slučaj (a znamo da ništa nije slučajno)  je htio da u vrijeme našeg druženja autorica gostuje u Rijeci, jedinstvena prilika da se i mi s njom susretnemo.

Hvala dragoj Bobi na dva i pol sata druženja, na iskrenosti, radosti i ljubavi koju je s nama podijelila.

Autorica se prisjetila svog omiljenog pjesnika Tome Bebića i „rođenja” Marčeline, kako sama kaže, njenog „alter ega” kroz čiji život na blogu, knjigama progovara o doživljajima sebe, svoje obitelji, prijatelja, susjeda, okruženja, društvene zbilje. Ne libi se priznati svoje slabosti, uputiti kritiku, ali oprašta i iznad svega ističe i poziva na dobro, jednostavno, „voli ljude”.

Istaknuli smo kako autorica „od ničega napravi priču”, kao što su tekstovi „Po ure urinokulture”, „Šamponi za kosu i za mir u svijetu”, „Za i protiv kontracepcije”, „Zašto se nikad neću ponovo udat”. „Teške” situacije majstorski okreće na šalu jer humor i smijeh tradicija su njene obitelji.  Kako sama kaže „nismo disali zrak, nego smij”. („Marčelina...”, str.15.)

I ovaj susret nije mogao proći bez karakterističnog čitateljskog pitanja „Koliko je u tekstovima istinitog a koliko fikcije?” Autorica je istaknula da, po prirodi introvertna, voli promatrati ljude i život oko sebe, tako da je fikcije malo. Stvarnost začini svojim razmišljanjima, s notom duhovitosti, šale, često na svoj račun. Jednostavno, ima nezadrživu potrebu za pisanjem. Pišući o teškim temama, kako kaže, njoj ne bude lakše jer težina ostaje i dalje. Liječi ju spoznaja da je čitatelja navela na razmišljanje, da ga je nasmijala, da je svojim tekstom oplemenila njegov dan.

Teško je za „Marčelinu” naći nove riječi hvale, reći što već nije rečeno. Kako kaže Alida Bremer:

 „Boba Đuderija zapisuje razgovore s majkom, bratom, prijateljima ili potencijalnim poslodavcima kao da piše male dramske komade, ona ima razvijen osjećaj za razgovore koje ljudi vode ne slušajući dobro jedni druge, ona zapisuje i intimne, lirske trenutke i povremeno ih prevrće u smiješne poante, služi se dijalektima, sociolektima i književnim govorom jednako suvereno, kao što analizira hrvatsku društvenu stvarnost nenametljivo, gotovo usputno, a pogođeno.”  ("Marčelina", str. 216)

Osvrnuli smo se i na ostale autoričine naslove – prvu zbirku pjesama „Morske erotske” ( 2007.), kompilaciju tekstova „Zovem u vezi posla” ( 2016. ), roman „Da se ne baci” ( 2020. ) i nedavno promoviranu zbirku pjesama „Jugo na Čiovu” ( 2023. ).

U romanu „Da se ne baci” autorica je kroz obiteljske priče i sjećanja suptilno povezala sva tri rata na našim prostorima  (Prvi i Drugi svjetski rat, Domovinski rat) s koronom koja je također bila svojevrsni oblik rata. Autoričina uspomena na „didu”, jednog od glavnih likova, mnoge od nas je navela da se prisjetimo svojih „nonića”. Osvrnule smo se i na „materinu juvu” i čestu pojavu naših mama i baka da ljubav iskazuju hranom. 

Čitajući Bobine tekstove i mi smo se „na ono iz njenih redaka smijali, a na ono između redaka plakali” („Da se ne baci”, str.139.)

Autorica nam je učinila veliku čast i radost čitajući svoje tekstove i pjesme iz najnovije zbirke poezije „Jugo na Čiovu” – „Više ne slušam Ferrya” i meni osobno posebna „Dodir”.

Posebno se zahvaljujemo autorici na ekskluzivi o novom romanu radnog naziva „Zovu me Tesla”.  

„Kad shvatim da, u biti, ništa nema smisla, pomislim, odnekud mi dođe ideja da je jedini smisao prkositi besmislu čineći dobro. Staro, dobro, patetično Dobro. Za dišpet Bogu koji ovo dopušta, ili, za dišpet bogu koji ne postoji. Svejedno. Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako ako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti, i preko nje. I kad nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno svaki dan nekome stoplit dušu. Treba zbunit svemir. Treba činit dobro i kad se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ništa nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao, to dobro. Treba činiti dobro i kad pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla.”  ( „Da se ne baci”, str.156. )

Ovaj Bobin tekst, napisan povodom terorističkog napada u Nici, na društvenim mrežama i portalima doveo je do svojevrsnog sociološkog fenomena. Naprosto ukraden i potpisan imenom svjetskog genija Nikole Tesle ( ! ), zavrtio se bespućima interneta... Zato, ako slučajno naiđete na njega, znajte, njegova autorica je Boba Đuderija, ne Nikola Tesla. Istinu o tome širite dalje.

Večer u našoj Knjižnici Čavle potrajala je, a kao da se sve desilo u trenu. Nadamo se da je i našoj gošći bilo lijepo s nama, a kaže da je -:)) ,  tako da vjerujemo kako je ovim susretom njena dugogodišnja ljubav za Rijeku i okolicu još više narasla.

I naravno, preporučujemo se za sljedeće druženje uz „Teslu”.