Ljudi ispod neba uglavnom su jednaki – posvuda, na cijelom svijetu, stotine tisuća milijuna ljudi, istih ovakvih, ljudi koji ne znaju jedni za druge, ljudi koje dijele zidovi mržnje i laži, a ipak gotovo potpuno jednaki – ljudi koji nisu nikada naučili misliti, ali koji u svojim srcima i utrobama i mišićima skupljaju snagu koja će jednoga dana preokrenuti svijet.
Jer najljepše je sigurno u životu, među tako mnogo, mnogo ljudi, naći čovjeka.
Neki ljudi kao da smatraju da postoji samo određena količina uspjeha, pa da će, ako jedan dio zapadne njihove prijatelje, njima zato ostati manje.
I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac
Šteta što ne znam pisati. Doživio sam mnogo toga, i bile su to važne stvari. Danas se više ni ne sjećam zašto nekada davno noćima nisam mogao zaspati.
Za šutnju čovjek treba biti vrlo nadaren.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri.
Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome.
Potječem iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje.
Jedno izgubljeno dijete ispunjava pustinju.
I tako, kad se već činilo da imam cijelu kuću na raspolaganju, odlučih se vratiti u knjižnicu i vidjeti što mogu otkriti. Osim toga, volim knjižnice. Osjećam se ugodno i sigurno okružen sa svih strana zidovima od riječi, predivnih i mudrih. Uvijek se osjećam bolje kad mogu vidjeti da postoji nešto što rastjeruje tamu.
Uspinjao sam se brdskom stazom i razmišljao.
Povodiš li se za razumom, povrijedit ćeš ljude. Prepustiš li se veslima osjećaja, tko zna kamo će te otplaviti. A ne valja ni kad želiš da uvijek bude po tvome. Bilo kako bilo, u ovome je svijetu teško živjeti.
Kada bi taj osjećaj postao izrazito snažan, poželio bih otići nekamo gdje bi mi bilo lakše. Ali kad sam shvatio da bi mi svagdje, ma kamo god otišao, bilo podjednako teško živjeti, počeo sam pisati pjesme i slikati.
Dvije su stvari smetnja za dobre odnose među ljudima, neobaviještenost i nepovjerenje. Neobaviještenost dopušta proizvoljne sudove, nepovjerenje unaprijed kopa jaz.
Pa ako je strip sposobniji od suvremene književnosti za utjelovljenje globalnih simbola i prototipa našeg doba, utoliko gore po tu književnost, no nemojmo to kao neku vrstu krivice prebacivati na leđa stripa…
U Rijeci se izgleda nikada nije dogodilo nešto što bi bilo dosljedno onako kako bi logično trebalo da bude, niti je istovremeno ikada postojalo nešto što se nije moglo dogoditi. Jedino u ovom gradu sve je podjednako moguće i neostvarljivo.
Uzmete život u svoje ruke i što se događa? Zastrašujuća stvar: više nemate koga optuživati.
Mentalno zdravlje ovisi o ovome: treba biti ushićen, osjetiti zrake sunca na koži, radost što stojimo uspravno znajući da se kosti lako pokreću ispod pokrova mesa.
Kad srce piše, napisano traje.
Naše iskustvo nije rezultat onoga što nam se događa, već našeg djelovanja na to.
Biti umjetnik ne znači nabrajati i računati, već razvijati se poput stabla, koje ne širi silom svoje godove i mirno podnosi proljetne oluje, ne bojeći se da nakon njih ljeto neće doći.
Matije Gupca 23, Rijeka - Hrvatska
T: +385 51 211-139, 215-388
F: +385 51 338-609
E: gkri@gkri.hr