Unatoč tome što se od 2015. godine etablirala kao pjesnikinja i dramaturginja na hrvatskoj umjetničkoj sceni, pjesničke zbirke Katje Grcić većinom su prolazile nezapaženo. Nosive konstrukcije (Meandarmedia, 2015.), Ljeto/Summer (Meandarmedia, 2017.), Pisma Ziti (Meandarmedia, 2020.) te svježe objavljena dualna zbirka Istina (nedjeljom i drugim danima)/Krizantema izgradile su bogati izraz koji seže od simulirane poetike hvatanja fragmentirane svakodnevice (Ljeto/Summer te Pisma Ziti), do sukobljavanja s nacionalnim mnemoničkim imaginarijem te poezije otpora (Istina (nedjeljom i drugim danima)/Krizantema).

Za ovu priliku posvetit ćemo se, nakratko, zbirci Pisma Ziti koja je, izašavši tik pred pandemijska događanja, prošla nezapaženo unatoč pozitivnim kritikama. Šteta jer je riječ o zbirci koja suptilno pogađa u esenciju odnosa novih generacija.

Cijela zbirka vodi se mišlju De Certeau: „Svakodnevica je posuta čudesima.“

Trodijelno, dramski strukturirana s pratimo razvitak prijateljske dinamike između pripovjedačice i glumice Zite. Iako posve različite, odlučuju zajedno živjeti te nositi se s posljedicama toga. Odabrana je forma pjesme u prozi čime autorica zadržava izravnost i hladnoću proze, ali i sugestivnost te otvorenost lirskog izraza zahvaljujući kojemu zahvaćamo sve potankosti ovoga odnosa. Kritika je već primijetila autoričin minimalistički pristup tekstu, ali sve to funkcionira u kontekstu konstruiranja kataloga svakodnevice jednog prijateljstva. Cijela zbirka vodi se mišlju De Certeau: „Svakodnevica je posuta čudesima.“ Promatranjem isključivo njihove svakodnevice te zajedničkog života unutar četiri zida pjesničke zbirke, čitatelj isključivo promatra stvaranju njihova otpora spram institucija i sustava unutar kojih moraju djelovati, prvenstveno Zita.

Najpoznatija među njima je „O prijatelji moji, nema prijatelja“; nas, ipak, zanima sljedeća: „Što je to prijatelj? Jedna duša koja boravi u dva tijela.“

Iako zbirka nudi različite interpretacije po pitanju ključnog odnosa, za ovu priliku opredijelit ću se za prijateljsku sponu. Istražujući puteve do zbirke pjesama, došao sam do zapisa Diogena Laertija. Grčki povjesničar, najpoznatiji po djelu Životi i mišljenja znamenitih filozofa, pišući o Aristotelovom životu, prenosi gro njemu pripisanih izreka o prijateljstvu. Najpoznatija među njima je „O prijatelji moji, nema prijatelja“; nas, ipak, zanima sljedeća:

„Što je to prijatelj? Jedna duša koja boravi u dva tijela.“

Kroz zbirku se ostvaruje ideja da u pričama koje tematiziraju prijateljstvo ispraćamo pripovjedača kako se posvećuje životu, postavljajući si za jedan od ciljeva pisanje o drugome. Laertijev citat otkriva složenost zbirke u činjenici što se prijateljstvo ostvaruje kroz spoznaju jednoga da u drugome vidi upravo – sebe. Postavljajući to za ključan odnos unutar današnjeg društva, Pisma Ziti očituje bitnu, potrebnu sponu za preživljavanje u kontekstu fragmentiranih i radikalnih praksi neoliberalne globalne zajednice i tekućeg moderniteta.

Pisma Ziti koncizan su i kohezivan rukopis bez značajnih slabosti. Štoviše, odabranim jezikom i formom autorica približava i raspliće jednu od najvažnijih tema naše zajednice. Kada sam prije tri godine preporučio taj naslov djevojci, nisam očekivao kako će ona zbirku pružiti jednoj, drugoj, trećoj prijateljici i prijatelju. Danas, nakon novog čitanja, taj ishod više me ne čudi.