Kvragu, kako smo došli do toga da imamo umjetničku rezidenciju na Antarktici, ispod vulkana, usred oceana? Povijest umjetničkih rezidencija je povijest razvoja odnosa između moći i umjetnosti, ali i njene uloge u društvu kako se približavamo današnjici, njenim potencijalima i željama u trenutku kada se propituju same njene granice mogućnosti unutar naših zajednica.

Gledajući gdje otpočinje povijest umjetničkih rezidencija, mnogi za njihovu nultu godinu stavljaju 1563. godinu.

Gledajući gdje otpočinje povijest umjetničkih rezidencija, mnogi za njihovu nultu godinu stavljaju 1563. godinu. Tada vojvoda Firenze Cosimo I. Veliki na prijedlog slikara Giorgija Vasarija u Rimu osniva Accademia e compagnia delle arti del disegno; kompanija je bila usmjerenu udruživanju umjetnika na tom području, dok je akademija bila usmjerena na eminentnija imena koja su radila za obitelj Medici. A kada kažemo eminentnija imena, kažemo Michelangelo, Lazzaro Donati, Francesco da Sangallo, Bronzino, Benvenuto Cellini itd. Moguće je otići i korak unatrag te zaći u prostorije svojevrsno proto-rezidencije Ville Careggi, središte neformalne Platonske akademije. Otkupljena 1417. godine od strane Lorenza Medicija, toskanska vila postat će jednim od prvih renesansnih središta pružajući utočište imenima kao što su Marsilio Ficino, Poliziano, Pico della Mirandola itd.

Istina, kada bi htjeli, mogli bi otići do samih početaka i antičkog Rima; primjerice, Gaj Cilnije Mecenat volio je umjetnicima pružati zajedničke prostore udaljene od urbanih središta. Unatoč tome što je ideja pružanja gostoprimstva umjetnicima duboko ukorijenjena u zapadnjačkom društvu što možemo pratiti od antike, uglaviti početak umjetničkih rezidencija u drugu polovinu 16. stoljeća ima svojih razloga. Kroz srednji vijek granice između javnog i privatnog bivale su zamućenima, konkretizirajući svoj status u javnosti retorikom ili odabranom insignijom. Sada se, ipak, privatno počinje isticati; primjerice, pratimo li slikarstvo od 16. stoljeća, imat ćemo priliku vidjeti kako se razvijala sprega umjetnosti i moći, otkrivajući mikrokozmose, kako erudicije, tako i statusa naručitelja. Umjetnost počinje biti sredstvom ideologije u nastajanju, ali i komoditetom; sve su to naznake rasapa feudalnog sustava, dok su umjetničke rezidencije jedan od znakova da umjetnici postaju roba, ali i znak moći te izvrsnosti financijera: gradova, država, osoba.

Sada se, ipak, privatno počinje isticati; primjerice, pratimo li slikarstvo od 16. stoljeća, imat ćemo priliku vidjeti kako se razvijala sprega umjetnosti i moći, otkrivajući mikrokozmose, kako erudicije, tako i statusa naručitelja.

Sljedeća važna prekretnica za umjetničke rezidencije dolazi tijekom 17. stoljeća, točnije, tijekom najduže vladavine jednog monarha u europskoj povijesti, Kralja Sunca, Luja XIV.. Tijekom njegove vladavine na temeljima zaključenih ratova i gospodarskog oporavka dolazi i do kulturne transformacije, prvo Francuske, a onda i kontinenta; Louvre, Versailles, Galikanska crkva, svaki od tih projekata bio je usmjeren prema učvršćivanju apsolutističke reprezentativne kulture utjelovljene u poznatoj kovanici: „L’État c’est moi“. Osnutak Francuske Akademije u Rimu predstavlja maleni, ali integralan element kulturnih i ideoloških događanja na europskoj sceni; dajući smještaj u nekadašnjem središtu svijeta, vlast je financirala umjetnike čija će djela krasiti Louvre, Tuileries te Versailles.

Iz današnjeg kuta gledanja, riječ je o prvoj rezidenciji širokih razmjera, rezidenciji koja je davala prostor i stipendiju pobjednicima nagrade Prix de Rome, kao i mladim umjetnicima povezanima s bogatim obiteljima. Tijekom svojeg boravka umjetnici su većinu vremena trošili na realizaciju i imitiranje umjetnosti antike i renesansne, u skladu s načelima klasicizma.  Tijekom godina rezidencija će se samo širiti: isprva uključujući isključivo slikarstvo, 1720. širi se na arhitekturu, 1803. na glazbu, a 1804. na graviranje; zanimljivo, zadnje dvije grane dodane su radi Napoleonovih uspjeha. Akademija još uvijek djeluje danas, simbolično smještena u Villu Medici, a danas predstavlja jedan od početaka francuskih stremljenja prema uspostavljanju sličnih umjetničkih i humanističkih središta. Početkom 20. stoljeća u Španjolskoj će osnovati Casa de Velázquez, a krajem u Japanu gdje će nastati Villa Kujoyama. 

Akademija još uvijek djeluje danas, simbolično smještena u Villu Medici, a danas predstavlja jedan od početaka francuskih stremljenja prema uspostavljanju sličnih umjetničkih i humanističkih središta

Model državnog stipendiranja nalik ovome zadržat će se sve do modernog doba, s određenim preinakama. Krajem 19. stoljeća počet će se razvijati umjetničke rezidencije u kolonijama, a početkom i s pojavom avangardnih pokreta kozmopolitske umjetničke rezidencije i zajednice; s jedne strane izolacija, s druge strane suprotstavljanje izolaciji te biranje daljnjeg umrežavanja umjetnika u društveni život. Svaka od njih ostavit će traga u današnjim rezidencijama, ali će se institucionalizirati te intenzivirati tek sredinom 20. stoljeća; ključnim će se pokazati američki iskorak u vidu The Summer Art Institute of the Black Mountain College. On radi iskorak u kontekstu toga da nekadašnje izolirane umjetničke zajednice sa početka stoljeća radije pretvara u kolektivne eksperimentalne prostore, određujući se tako za kolaborativni model, kako edukacije, tako i prakse. Od tada i nadalje, vrijeme za rezidencijalni koncept počinje izuzetno brzo teći jer već u osamdesetima i devedesetima počinju se ostvarivati ideje na globalnoj razini, ali sada primarni cilj postaje ostvaraj rezidencija kao katalizatora kreativnih i umjetničkih potencijala zajednica unutar kojih borave. 

Danas su umjetničke rezidencije integrirane u urbano tkivo u želji da ostave trajan utisak gostujućih umjetnika u fizičke i misaone prostore. Danas se umjetničke rezidencije okreću ideju da je u svijetu polikrize umjetnost, ali i humanizam nužni. Štoviše, horizonti se sve više počinju širiti, nastojeći u rezidencije ugošćavati umjetnike, humaniste, istraživače.

E sada – što to sve znači rezidenciju Kamov? To je pitanje za jedan drugi tekst.