Nakon izrona iz briljantnog debitantskog romana Psi Riječanke Dore Šustić ostala mi je ispisana i iscrtana čitava bilježnica, jer priča, točnije njezine dvije frekvencijom različite pripovjedne linije, vuku na vizualiziranje i otključavanje.

Silno nas veseli vijest da je prvo izdanje romana – a podsjećamo da je riječ o ovogodišnjem laureatu natječaja Gervais, objavljenom u organizaciji Gradske knjižnica Rijeka –  razgrabljeno, zato nam uskoro stiže novo, ovaj put u nakladi Frakture. 

Pisac Nenad Stipanić, iz Berlina, gdje već koju godinu živi i radi, javio se oduševljen autentičnoću i žestinom Dorinog teksta: „Pa nekih scena ne bi se posramio ni Henry Miller! Kao da spojiš mrak i seks Géze Csátha i demone Petera Hajnocija sa svijetom milenijalaca.“ Nenad se spominjući dvojicu Mađara referira na opojnu atmosferu Pasa i vibrantnost Praga, na majstorski literariziran case study o milenijalskim proturječnostima, ideologijama i opsesijama, a najviše ipak na kronikalni prikaz –provokativan, a duboko tužan ­– jedne lude ljubavi. O toj ljubavi, a složili smo se kako je među domaćim autorima malo onih koje se takvom temom uopće, a kamoli uspješno bave, rekao je i ovu sjajnu stvar: „… kao da nas sav elektricitet zaljubljenosti i žudnje puca zajedno s likovima, jer čitatelj je u epicentru oluje, pa smo čitavo vrijeme na udaru te sile koja drobi zgrade.“

No to nije sve, divna je u romanu i melankolija andaluzijske zime, kao sasvim drugačija emocionalna i umjetnička razina.

Nakon ponavljanih čitanja i dopisivanja s Dorom uvjerena sam da su Psi predodređeni da nadžive 'ovo vrijeme sada' kao jedna od onih moćnih, generacijskih knjiga koje se ne odlažu na policu, nego odmah predaju dalje i tako nastave zauvijek cirkulirati prometnuvši se putem u kulturnu činjenicu, u mit.

****

Dora, tvoj roman ustvari nije opsežan, radi se o 150 stranica, ali vrlo je gust, pa čitatelj ima osjećaj da je na jako dugo nestao za vlastiti svijet jer je i danima nakon čitanja boravio u tvom. Kako je roman izgledao u prvim, nepročišćenim verzijama – razbarušeno, previše raskošno i prerazvedeno, pa si ga morala putem kratiti ili si kompozicijski kostur postupno punila, zgušnjavala do finalnog obličja?

U prvim verzijama je to bio kupus lamentacija o čežnji i neprobavljenoj strasti bez nekakvog jasnog kostura i kičme. Više kao kolaž mojih dnevničkih zapisa, odnosno njezinih sjećanja – ona putuje Španjolskom i sjeća se njega, ali zašto putuje, gdje ide i tko je ona kao lik (odvojen od mene) je nedostajalo.

Otprilike godinu dana je rukopis tako zjapio nedovršen, dok nisam shvatila da se trebam mentalno vratiti na početak studija i razdoblje začeća te romanse i ispričati svoju formativnu ljubavnu priču otpočetka, bez suzdržavanja. Veliki dio teksta sam izbrisala u trenutku kad sam zapravo počela pisati roman, svjesno i distancirano, u poglavljima, odnosno strukturi u kakvoj je i objavljen.

I još nešto, tekst se čita u furioznom ritmu, pa kad shvatimo ili osjetimo da smo prebrzo prošli kroz neku sliku, vraćamo se da bismo se toj situaciji pažljivije posvetili, bar sam ja imala takvo naprijed-nazad iskustvo, podvojeno i zapravo gurmansko – u isti čas želiš zagristi u sve, a opet bi i da ti što duže traje. Je li se roman tako i pisao, brzo, grozničavo, u širokim zamasima?

Htjela sam prije svega pisati o djevojaštvu, dvadesetima, putenosti, naivnosti i toj brzini kojom sam nekoliko godina proživljavala život. Imam osjećaj da sam se svakih par mjeseci potpuno promijenila, nanovo izmislila, pa je prirodno da i sam roman prati te promjene i oscilacije raspoloženja u grozničavom, nestrpljivom ritmu.

Pisala sam ga tijekom sedam godina u nekoliko intenzivnih navrata, po dva-tri mjeseca, kad bih zaista jurila kroz tekst i ne bih uređivala napisano. Brzo pišem i pišem svaki dan, ali onda radim duge pauze između verzija, jer mi se gotovo uvijek dogodi da nakon par mjeseci ne mogu smisliti to što sam ranije napisala. Zato je proces potrajao, jer sam si stalno kontrirala, brisala poglavlja i tražila odgovarajući kraj.

Roman ti je sav od teških ljubavi, od kompleksnih odnosa i ne uvijek recipročnih osjećaja, ali pamti se kao lijepo i uzbudljivo čitateljsko iskustvo, izrazito je estetičan, stilski fin, urban, hedonističan, boemski… Što te vuče pisanju, pripovijedanje ili stiliziranje, potreba da ispričaš priču ili igra s tekstom, s jezikom, registrima? 

Pripovijedanje, razumijevanje nečije životne priče, potreba da se riješim opsesije, potreba za povezivanjem, izražavanjem unutarnjeg nemira koji je stalno prisutan, a o kojem ne volim razgovarati. Ali vuče me jako i istraživanje, volim pisati o stvarima, prostorima, temama koje je potrebno prethodno istražiti, postaviti likove u nekakve potrage koje će se neminovno pretvoriti u iskapanja unutarnjih demona.

Volim se igrati s rečenicom, naročito rečeničnim ritmom, aliteracijama itd., preslikavati taj nemir kroz jezik i rečenicu. No to je sekundarno, to dođe kad krenem čačkati po tekstu i čitati ga naglas. Prvobitni impuls svakako je pripovjedački, da samu sebe rasteretim opsesije i podijelim je s drugima.

Razmišljam kako su u romanu svi protagonisti, i Dora, i Leon, i Ayna, i starica Indijka iz Dorinog neposrednog susjedstva elegantni, krhki i tragični poput galgosa. Dok si radila na karakterizaciji, što ti je bilo primarno da tvoji likovi imaju, kakvi da budu?

Tužni. Povezani tugom koju se ne trude sakriti jedni pred drugima, jer u stvarnosti stalno nešto skrivamo, a čini mi se da nam to samo nepotrebno troši energiju, umjesto da iskomuniciramo emocije. Htjela sam da likovi budu neuhvatljivi i kratkotrajni, da svih koje spominjem svedem na zajednički nazivnik ranjivosti i prolaznosti.

Možda zato što sam u tom periodu imala osjećaj da ljudski odnosi ne traju dugo, suočavala sam se sa smrću bliskih ljudi i čini mi se da sam tada počela više opažati u kojoj su mjeri ustvari svi ljudi vrlo tužni i izgubljeni. I što su grublji i zatvoreniji, to su ustvari mekši i ranjiviji. Svi odnosi koje protagonistkinja ima u romanu s rokom su trajanja.

Tekst je nabijen referencama, simbolikom, metaforama, a opet mislim da može biti privlačan i čitak i nekome tko (još) ne raspolaže alatima za njihovo dekodiranje. Gdje se i kako školuje, što se čita i gleda, kamo se putuje, kako se živi da bi se uspjelo prikupiti sva ta znanja, vještine, svu tu (inter)tekstualnost koju čitatelju podastireš u Psima?

Pa ne znam, čini mi se da je na to preispitivanje identiteta u romanu utjecao jedan period u Pragu dok sam studirala u međunarodnoj zajednici kada sam bila okružena mnoštvom jezika i priča, polako sam zaboravljala, odnosno prljala svoj jezik, i kao teški klišej htjela se odmaknuti od svega poznatoga. Ne znam je li to generacijski sindrom, u smislu da smo generacija koja je naučena na brzo otključavanje problema i procesuiranje informacija, koja puno konzumira, ali i puno troši, ili zajednička crta nas privilegiranih koji smo mogli studirati vani. Uopće studirati ono što želiš je privilegija sama po sebi.

Imam osjećaj kao da sam pospremila u sebi (i u bilježnicama) doista gomilu različitih, međusobno kontrastnih, paradoksalnih prizora i priča, crtica o ljudima koje sam srela, zahvaljujući tom periodu praškog studentskog života. Jer Prag, koliko god je mali grad, manji od Varšave, Berlina, Beograda, ipak je izrazito obilježen multikulturalizmom, manjinama i priljevom studenata sa svih strana svijeta. 

Da si ostala u Rijeci, da nije bilo Ljubljane, Praga, Cadiza, a oni imaju itekakvu ulogu u romanu, da nisi bila u prilici putovati, studirati vani, odlaziti na rezidencije i sebe u svakom od tih gradova izmišljati nanovo, bi li ti bilo moguće pisati? Iz čega se kod tebe stvara tekst, iz događajnosti i kretanja ili misliš da bi mogla stvarati, imaginirati i iz statike, 'putujući vlastitom sobom'?

Mogla bih jer sam pisala i u Rijeci, prije selidbi. Bila sam volonterka i članica književne udruge Katapult koja je djelovala u sklopu Molekule i pisala sam poeziju, krenula sam u tom periodu srednje škole pisati i prve priče. U Katapultu sam dobila najbolji savjet što se tiče pisanja, a to je da pišem o onom što znam.

Da nisam studirala vani, ne bih, naravno, napisala ovaj roman, ali sigurno bih pisala o nečem drugom. Za mene je potreba za tekstom fiziološka, jednostavno moram to izbaciti iz sebe, po mogućnosti ujutro – izbaciti viškove, neprocesuirane doživljaje, ono što ne mogu razumjeti, čega se bojim – ono, ustvari, što ne poznajem. Joan Didion je rekla da je pisala kako bi saznala što misli, i prepoznajem se u tome. Pisanje je raščišćavanje kaosa u glavi, stvaranje reda iz kaosa misli. Krećući se možda je lakše pročistiti taj kaos u glavi nego sjedeći, ali da bih došla do teksta, ne moram izaći ni iz kreveta.

S vremenskim i prostornim odmakom kako vidiš Rijeku i sve što se tamo između tvojih odlazaka i dolazaka događa u kulturnom sektoru, na nezavisnoj sceni? Sve više je zanimljivih novih književnih imena kojima u biografskoj crtici stoji baš Rijeka.

Rijeka ima jaku kulturnu scenu, nije mnogobrojna, ali je snažna, i književna, i glazbena, i nezavisna filmska. To je šaka ljudi, ali enormno puno rade i super briju. Dokumentarna filmska scena je vrlo jaka, producira se sve više zanimljivih kazališnih komada, koje režiraju mladi ljudi, naročito mlade autorice, što je bitno, i ono što mi se čini vrlo važno je to što riječka ekipa ne zazire od sudjelovanja, odnosno komunikacije sa Zagrebom (za razliku od Splita i juga).

Žao mi je što se ne daje više novaca Rijeci za kulturnu produkciju, što više zagrebačkih produkcijskih i nakladničkih kuća ne ulaže u projekte koji bi se snimali na Kvarneru, što se ne otvara više riječkih produkcijskih i izdavačkih kuća. Riječke priče zato često ostaju na marginama, ali kažem, postoje ljudi u svim kulturnim sektorima koji rade iskorake i svjesno osnažuju te margine. Riječka književna scena prednjači, čini mi se, nimalo ne zaostaje za zagrebačkom. Filmska možda da, ali ne zbog manjka umjetničkog impulsa, već zbog manjka državnih sredstava.

Kako gledaš na autofikciju, na hajp dnevničarenja, na maniju literariziranih samoizlaganja, na Nobela dodijeljenog Annie Ernaux, na drugu pak krajnost, naime Knausgaarda – gdje si u svemu tome ti, tvoji čitateljski afiniteti i autorske aspiracije?

Obožavam autofikciju, i prije nego što sam znala da se to tako zove. Ustvari sam nedavno shvatila da cijeli život, od početka čitalačkog staža, čitam i  volim autofikciju, teško razdvajam autoricu/autora od mesa teksta, iskustva. Za mene je to jedno tijelo. Ne zanimaju me odmaci, cenzure, konstrukcije, žanrovi, šablone (što je paradoksalno jer se bavim filmskom dramaturgijom koja je toliko opterećena šablonama i obrascima i sama se stalno u njima gubim). Zanimaju me autorice i autori koji se skidaju do gola, i u filmu i u književnosti, koji se ne skrivaju i koji ne pokušavaju otkriti toplu vodu, već samo iskreno progovoriti o svojem dijelu svemira. Zanimaju me prije svega ljudi; zaista sam fascinirana i razočarana ljudima na dnevnoj bazi i ta ambivalentnost prema ljudskoj vrsti me tjera u istraživanja i pisanja.

Zanima me ljudsko ponašanje, tajne, sramovi, obrambeni mehanizmi, glupe navike; ljudi kad su sami doma, što rade kad misle da ih nitko ne gleda. Stvarni ljudi, u njihovim svakodnevnicama. Mrzim SF i fantasy, nikad me to nije zanimalo. Zanimaju me ljudi koje poznajem, koje sam srela, promatrala, koje pamtim iako ih možda nisam upoznala, i o takvim iskustvima želim i čitati i gledati filmove, konzumirati stvarne ljude iz tuđih života, a ne iz puke pustopoljine mašte. Mašta je ionako samo skok u dalj od stvarnosti – skok, ali njena potporna točka jest autobiografija, uvijek, po meni. Obožavala sam čitati Jacka Kerouaca i ostale bitnike, Jamesa Baldwina, Julija Cortazara, J.D. Salingera, Virginiju Woolf. Svi su oni na neki način pisali autofikciju dok se još Knausgaard nije ni rodio. Kerouac, koliko god danas ne mislim da je tako veliki pisac, snažno je utjecao na neka moja prva spisateljska razmišljanja, naročito njegova knjiga Tristessa, što je čista autofikcija.

Kasnije sam tijekom faksa otkrila Marguerite Duras (o njoj i njenim eksperimentalnim filmovima sam pisala diplomski rad) i ponovno se uvjerila u moć neraspletivosti biografije i fikcije. Annie Ernaux je zadnje takvo otkriće, obožavam je. Za Knausgaarda mi se čini da je primjer samodopadnosti koja je negativna posljedica autofikcijskog pisma, kad autor ne želi (ili ne zna) destilirati događaje iz svojeg života kako bi dobio pitku priču, već misli da je sve jednako važno (a nije, jer najvažnija je ipak na kraju pitkost priče). U autofikciji je, čini mi se, najvažniji proces selekcije, odbacivanje autobiografskih elemenata koji ne spadaju u tu određenu priču.

S kim god sam pričala o tvom romanu svi bi u pokušaju da ga ukratko pozicioniraju spomenuli hrabrost. Ja bih rekla i samosvijest, samosvojnost, drskost, vitalitet, halapljivost. Ima li netko na regionalnoj sceni ili u širim okvirima koga u autorskom smislu osjećaš bliskim, sličnim sebi?

Ne znam baš koliko smo slični i jesam li upola hrabra i vješta kao oni (nisam), ali veliki sam fan Bekima Sejranovića i Ivane Sajko. U romanu Rio bar pronašla sam ohrabrenje, utjehu, poticaj da ne zazirem od kaosa i prijenosa tog kaosa u sintaksu, da se ne bojim bujice emocija i dugih rečenica.

Rio bar mi je jedan od najdražih i najvažnijih romana i po tome što portretira izgubljenu, osjetljivu, a opet vrlo lucidnu i snažnu ženu koja u mnogočemu nadilazi granice svoje rodne etikete, koja živi i pije i voli kao „muškarac“ i zbog toga je liminalna, osuđena, prepuštena pisanju kao posljednjoj utjesi. Kod Sejranovića sam pronašla ranjivost koju malo tko ima na našim prostorima – iskrenu, dječačku, besramnu, koja bi po meni trebala biti i svrha i cilj svakog spisateljskog pothvata.

Otkrij kako se dogodila suradnja s Oljom Savičević Ivančević koja urednički potpisuje roman i kako se odvijala ta zadnja, zajednička etapa rada na rukopisu; koliko je urednica imala sugestija za promjenama, dopisivanjima ili pročišćavanjima? U kojoj mjeri se roman Psi razlikuje od rukopisa radnog naslova Praznina koji si poslala na natječaj – od Praznine do Pasa što se sve poduzimalo?

Želja da mi Olja bude urednica pojavila se nakon što sam pročitala njezin roman Adio kauboju. Dugo pratim njezin rad i osjetila sam da bi joj moja poetika mogla biti bliska, srećom, nisam se prevarila. Pročitala je rukopis i pristala biti urednica. U zadnjoj etapi rada na rukopisu eliminirale smo jedno kratko poglavlje koje je usporavalo radnju i pročistile kraj (kraj je bio malo mračniji u prvobitnim verzijama).

Olja je sugerirala da promijenim naslov Praznina u nešto što nije toliko općenito i apstraktno, nešto što je povezano s motivima ili ugođajem romana.

'Psi' su bili njezin prijedlog i odmah mi je nešto zazvonilo da je to to. Svidjela mi se zvučnost i kratkoća naslova, kao neki rez. Rukopis se nije puno promijenio; osim nekoliko zadnjih rečenica i tog izbačenog poglavlja, bilo je nekih nelogičnosti koje je Olja nanjušila i trebalo je pročistiti neke dijelove jer ponekad imam tendenciju reći jednu misao nekoliko puta, „masirati“ po nečemu. Bilo je i određenih rečenica koje sam u toj posljednjoj fazi, znajući da roman ide van, poželjela cenzurirati, sramila sam se patetike, ali smo zajedno shvatile da to mora ostati u knjizi jer je dio protagonistkinje. 

Kako ste se odlučili za ovakve korice, za današnje prilike neočekivane, svijetle, jednostavne, ali ne minimalistički sterilne, prije čak malko starinske?

Htjela sam da knjiga izgleda kao bilježnica, stari dnevnik, bez ilustracija i sugestije sadržaja na naslovnici. Dizajner Leo Kirinčić se slagao sa mnom te je pronašao način kako da tu punoću teksta i „masnoću“ priče izrazi tipografski. Sviđa mi se da su svijetle korice, kao da sugeriraju nekakvu netaknutost, prazninu, početak.

U zgodnoj rubrici [Čuj ovo] na tportalu napisala si, zapamtila sam, da ne možeš slušati muziku dok radiš, istodobno si navela neke kul i sofisticirane izbore. Onda si u gostovanju kod Ivice Prtenjače u Mom izboru napravila isto, slušali smo po tvojoj želji neke sjajne stvari. Molim te jedan popis i za nas, možda za svaki od tvojih ključnih gradova po jedna pjesma?

Rijeka (Baka Lucija, Pips chips & videoclips – nije riječki bend, ali volim slušati ovu pjesmu dok šećem Pećinama)

Ljubljana (Tender, Blur – oda prijateljicama)

Istanbul (Melatonin, Ninze & Okaxy – noći u MiniMuzikholu)

Prag (Bad Girl, Devendra Banhart – ovu pjesmu sam do Rijeke slušala na ripitu kad sam se prvi put selila iz Praga 2013.)

U čemu se sve ogleda razlika između filmskog scenarija i umjetničke proze, ako zanemarimo tehnički aspekt, mislim prvenstveno na tvoj osjećaj, motivaciju, razinu opuštenosti tijekom rada i ispunjenje na kraju...

Ako zanemarimo tehnički aspekt, nisam sigurna da postoji razlika, sigurno ne u motivaciji i prepuštenosti priči. Možda je temeljna razlika u tome je li to moj autorski projekt, moja beba, ili sam privremena suputnica u nečijem tuđem projektu, npr. koscenaristica. Pri čemu ne mislim da postoji razlika u motivaciji i koncentraciji, ljubavi prema projektu, ali ipak sam sasvim opuštena i slobodna jedino kad sam sama (i u pisanju i u životu).

To mi se čini kao glavna razlika, možda jer slobodu poistovjećujem sa samoćom, a ustručavanje sa socijalizacijom. Tijekom pisanja scenarija (ne prvih verzija, ali kasnijih svakako) nisi sama u procesu i nemaš apsolutnu slobodu jer je film kao kolektivni sport, ovisiš o timu, ali i u timu pobjeđuješ.

I kao closure dva očekivana, ali neizbježna pitanja.  

Kakav život, kakve ljude želiš svojim Psima? 

Pa želim da se čitaju što više, diskutiraju, kritiziraju, što god, tko god. Imaju neki svoj put na koji ja ne mogu pretjerano utjecati i ne bih voljela da se ukopaju negdje na mjestu i crknu. Ići će drugo izdanje prije ljeta pa valjda neće crknuti. J

Imaš li neki tekst u recent documents koji svako malo nadopisuješ i koji već pokazuje potencijal da bi se iz njega moglo izroditi nešto konkretno što se neće snimiti nego ukoričiti?

Ima, u notes. :)