Dunju Matić Benčić (1988.) Riječani skloni kulturi dobro poznaju, jer vrlo je angažirana u (su)kreiranju kulturnih sadržaja i to u raznim ulogama, od suradnje s gradskom knjižnicom, rada na faksu, članstva u književnom kolektivu Ri Lit, svojevremenog djelovanja unutar projekta EPK do sasvim individualnog samoizlagačkog rada kao što je pisanje. Nakon dvaju lokalno objavljenih romana (Troslojne posteljine, TiM, 2017; Sinestezije, Vertia, 2019) friško otisnut treći, višeznačno naslovljen Mirovanje (Zagreb, V/B/Z, 2022) prilika je da Dunju upoznaju i čitatelji izvan okvira grada s kojim je organski srasla iako u Rijeci nije rođena. Zaljubljenički odnos ove kulturologinje prema hiper urbanoj sredini koja je i sama kulturološki fenomen tankoćutno je a oštrooko ispisivan u njenim prozama. 

Roman koji je u rujnu predstavljen na riječkom vRIsku, u listopadu i u zagrebačkom Botaničaru jedan je od najboljih koje sam proteklih godina čitala, moje oduševljenje podcrtava razgaljen komentar Ivice Ivaniševića koji je Mirovanje proglasio "librom godine". U pitanju je autofikcionalni tekst koji se suvereno opire trendovskim imperativima i kao takav, naglašeno autentičan i svoj, a iznad svega promišljeno i znalački napisan, već je dobio izvrsne kritike kod nas, ali i u regiji. Evo kako Dunja razmišlja o knjigama i gradovima, o kulturnim institucijama i glazbi, a ponajprije o vlastitom pisanju.

O pisanju

Kad si osvijestila da ne želiš biti samo čitateljica, gdje bismo mogle vremenski (i prostorno) locirati tvoje autorske početke? Što ti je od prvih bilješki i tekstova značilo pisanje – organsku potrebu ili osviješten plan, autoterapijski proces ili kreativnost odmah mišljenu kao umjetnički čin?

Sve od ponuđenog. S obzirom na to da pišem otkako sam bila mala, kada nikakve ambicije nisu vodile taj postupak, mogu reći da je to bila i ostala organska potreba. Ona je prerasla u osviješteni plan s godinama, tamo u drugoj polovici dvadesetih. Kad kažem „osviješteni plan“, ne mislim na pisanje kao karijerno proračunatu radnju s konkretnim ishodom objave.

Mislim naprosto na uređeni proces kojemu sam ozbiljno posvećena, nešto što se ne događa stihijski. Što se terapijskog učinka tiče, on se ne očituje toliko u oslobađanju emocija ispisivanjem riječi, koliko u zadovoljstvu realiziranog rada. No, u tom je smislu svaki dobro obavljen posao za mene više ili manje terapeutski, bio to oprani pod, odrađeno predavanje, skuhani ručak ili napisane stranice. Ovo posljednje je, ipak, u tom nizu najslađe.

Čitanje se za mene ne da svesti na goli užitak teksta, ono je i proučavanje, posuđivanje, promišljanje o tuđim potezima.

Mirovanje ti je treći roman, a tvoj romaneskni debi, Troslojne posteljine, moguće je čitati i digitaliziran na Besplatnim elektroničkim knjigama; je li se percepcija vlastitog autorstva s godinama radikalnije mijenjala, kako ti osjećaš, tumačiš svoj spisateljski razvoj?

Kada danas bacim oko na Troslojne posteljine ili Sinestezije, oba su mi ta teksta draga, ali vidim vlastitu nedoraslost zadatku, tehničke poteškoće, mjesta koja bih pročistila, preformulirala. Vjerojatno ću za koju godinu i u Mirovanju pronaći neke neiskorištene prostore boljih odluka. Želim vjerovati da je to znak sazrijevanja. (Premda je to subjektivno, linearno razumijevanje napredovanja. Nekome se Posteljine ili Sinestezije mogu svidjeti više od svega što sam napisala ili ću napisati kasnije.)

U svakom slučaju, ako se razvoj vještine događa, onda ga najviše dugujem drugim autorima i autoricama. Čitanje se za mene ne da svesti na goli užitak teksta, ono je i proučavanje, posuđivanje, promišljanje o tuđim potezima.

Na riječkoj promociji, u razgovoru s kolegom piscem Enverom Krivcem, ukazala si na dvostruko dno naslova – u riječi 'mirovanje' sadržano je i 'rovanje'. U pandemiji o kojoj ti vrlo atmosferično pišeš, mnoge je izluđivala zabrana druženja uz nedostatak organiziranih sadržaja i zabava, što ih je prisililo da miruju i razmišljaju, a za većinu nema većeg užasa. Ti si svoje rovarenje stvarno pošteno odradila i na kraju ga spektakularno literarizirala. Roman je izrazito osoban, ali taj intimizam ispisan je suptilno i mudro – kako si procijenila do kuda ići u toj autofikcionalnosti? Je li tu bilo promišljanja, da ne kažem kalkulacije, ili si pravu mjeru naprosto osjetila?

Nažalost ili na sreću, nije bilo takvog procjenjivanja dok je rukopis nastajao. Za jednog sam introverta u tekstovima itekako sklona emocionalnom egzibicionizmu, pokazat ću skoro sve što osjetim da priči treba. Kasnije sam se čudila samoj sebi, koliko sam malo razmišljala o drugima, njihovim reakcijama, tumačenjima napisanog. Govorim o svojoj obitelji.

Vjerovala sam da pišem iz ljubavi i s ljubavlju, ali oni to nisu morali tako doživjeti. Imala sam dovoljno vremena za predomisliti se, između trenutka kada sam saznala da će knjiga biti objavljena i vremena same objave, prošlo je više od godinu dana. Pa opet, počela sam paničariti tek kada je roman poslan u tisak. Jesu li to bile glupost i/ili sebičnost koje su od mene skrivale taj problem do samog kraja, ne znam. No, da sam razmišljala o tome dok sam pisala roman, on ne bi izgledao ovako. Pitanje je bi li ga uopće i bilo. Srećom, moja je majka i u ovome, kao i u svemu, imala razumijevanja. Pitala me samo, jesi li lagala? To je bilo sve.

Nastavno na prethodno, doživljavaš li proces pisanja kao povlačenje u sigurnu zonu ili naprotiv kao samoizlaganje? Naime, čak i dok ne pomišljamo da bismo svoje zapise nudili na čitanje ili ih u krajnjoj liniji objavili, ispisivanje je konkretizacija nekog iskustva i na korak od komunikacije s drugima... 

Oboje. Pisanje je najsigurnija zona koju poznajem. Produktivni eskapizam, alternativna stvarnost u kojoj najviše volim boraviti. I premda pisanje traži trud, on nije naporan, to je igra, zadovoljstvo koje nema konkurencije. S druge strane, ima u tome i puno izlaganja, bilo da pišemo fikciju ili autofikciju otkrivamo se, nudimo. Umjetnost je razgovor sa sobom i drugima, istovremeno posredovan i potpuno izravan – koristimo medij, strano tijelo kojim oblikujemo i izlažemo nešto vrlo osobno, svoje misli, maštu, osjećaje.

I premda pisanje traži trud, on nije naporan, to je igra, zadovoljstvo koje nema konkurencije.

Tvoje pismo je rafinirano, lirsko, urbano (tako te predstavljam potencijalnim čitateljima), također i 'zrelo, samosvojno, potpuno dovršeno', kako te hvali Ivica Ivanišević, ali ima tu još nešto što mi je bilo teško artikulirati kad sam kolegama i prijateljima pričala o tvom rukopisu, specifična dinamika teksta i ritmičnost rečenice, recimo, meni je to pisanje kao karipski valovi :) koji su polagani, topli, no ako ne paziš, povuku te, ne doduše u dubine, nego na pijesak; ima u toj blagosti snage, ali nema mraka, samo mekoća... Kako se ispisalo nešto naoko jednostavno, a ustvari kod nas dosad neviđeno, pa evo, i pomalo neobjašnjivo? Kako si oblikovala svoju poetiku, jezik, pronašla autentičan glas?

Ako sam uspjela pronaći neku svoju poetiku, to je posljedica probranog čitanja. Mislim da je taj proces isti kod svih, autor je nužno proizvod, rekombinacija drugih autora. No, ako bih morala izabrati početni utjecaj, onda bih rekla da je to bio Jack Kerouac. Ne vjerujem u sudbinu, ali volim njezine simulacije. Bilo je ljeto 2013., svoj sam završni rad pretvarala u teorijsku knjigu u kojoj sam se služila primjerima književnosti. Misli su neuredna kompozicija, svašta se događa dok pokušavamo uloviti jasnu nit. Tako je meni najednom počela u glavi svirati „Hit the Road Jack“.

Ta me asocijacija natjerala da guglam Jacka Kerouaca. Zašto? Nitko ne zna. Čitajući na internetu citate iz njegovih knjiga učinili su mi se ne samo zanimljivima, nego najednom jako značajnima upravo za to o čemu sam pisala. A bila sam već pri kraju, koncept definiran, poanta naciljana, hoćeš li stvarno, pitala sam se, ostaviti sve što radiš, uzeti ključeve i člansku iskaznicu i spustiti se u grad, tri rečenice pred kraj rukopisa, pola sata do zatvaranja knjižnice? Nego šta nego da hoću. Od moje teorijske knjižurine nije na kraju bilo ništa. Ali, pronašla sam čovjeka koji mi je posudio ritam. Do tada sam znala da želim pisati, znala sam i o čemu želim pisati. Nisam čula zvuk. Kerouac je bio moj bubnjar. Ali, tu je i cijeli jedan orkestar koji stalno prima nove članove.

Autor fotografije: Luka Benčić

Kad smo kod lirizma u tvojoj prozi, je li joj prethodio kakav pokušaj poezije, imaš li uopće potrebu za poezijom, kao čitateljica, kao autorica?

Počela sam s poezijom u osnovnoj školi. Neugodno pretenciozni pokušaji uslijedili su u srednjoj, onda je sve stalo na studiju, na nekoj su mi radionici rekli da to ništa ne valja i ja sam se uvrijedila, ako nećete vi mene neću ni ja vas, odo u teoriju, tamo me vole. I tamo sam ostala četiri godine, jedva da sam i čitala književnost. Vratila sam se po završetku fakulteta, ali prozi, ne poeziji. Kao čitateljica sam izbirljiva. Jako mi se sviđaju pjesme Radmile Petrović, oduševljena sam prvom zbirkom poezije Tatjane Gromače, rado čitam Danijela Dragojevića.

Cijenim našu poeziju, ona je proteklih godina procvjetala, ali nažalost nije za mene, rijetko nađem nešto što me potpuno rastavi, a to od nje očekujem. Čini mi se da vlada jedan trend hermetičnosti, koji je zanimljiv, intelektualno uzbudljiv, ali mi se osobno ne obraća. Nadam se da će se to kod mene promijeniti, ovako dosta propuštam. Inače, poeziju najviše volim razmještenu, kad se nađe u prozi, esejistici, čak i stručnim tekstovima (premda je to težak i po tekst opasan brak). Volim je u filmovima, glazbi, svakodnevnom životu, volim je u slučajnosti, u svemu više nego u njoj samoj.

Lik bake divno je napisan, slojevito i stvarnosno, i kao takav zauzima posebno mjesto u romanu, pa zaslužuje specijalan prostor i u našem razgovoru. Nek i ovdje bude mali omaž babi s velikim b, što kažeš?

Kada sam bila mala, baba je bila moja moralna vertikala, skup osobina po kojima sam mjerila vlastite. Bila je opravdanje mojoj osjetljivosti, slabosti, mojim tugama, jer i baka je bila nježna, plaha, tiha. Kao i ja, sve bi učinila da izbjegne sukob. To je dobrota, takvi su dobri ljudi, tješila sam se. Kada je ostarila, kada se svalila na brigu mojoj mami, sliku koju sam imala o njoj nisam mogla uskladiti, izmiriti sa situacijom koja je nastala, njezina slabost postala je sebičnost. Što to znači? Jesam li i ja sebična? Što je moja dobrota? Jesam li obzirna ili samo beskičmena? Srušila se cijela jedna psihološka, emocionalna, vrijednosna konstrukcija koju do tada nisam dovodila u pitanje. Moja je baka, čitava je ta situacija puno kompliciranija nego što bih mogla prikazati.

Inače, poeziju najviše volim razmještenu, kad se nađe u prozi, esejistici, čak i stručnim tekstovima (premda je to težak i po tekst opasan brak). 

Hajmo malo i o tvojoj fuksija pink ili kako mi se super omaklo u jednom mailu – punk – naslovnici; riječki neboderi, Josip Pičman i Kristina Barišić.

Vanjština te knjige sabrala je sve što sam vlastitoj vanjštini uskratila: izravnost, drskost, upadljivost. Inače sam operirana od vizualnog, znam prepoznati što mi se sviđa kada to vidim, ali u meni ta vizija neće nastati. Što se tiče autorice fotografije, Kristine Barišić, tu nije bilo puno dvojbe. Uz fantastičnu fotografkinju Maju Fristacky, Kristina je prva osoba kojoj bih povjerila taj zadatak.

Morao je to biti Pičmanov Neboder na naslovnici. Njegovi pokušaji da (arhitekturi) donese budućnost sažimaju ključno simboličko mjesto knjige koja, između ostalog, i govori o diktaturi prošlosti, uskraćenoj sadašnjosti i pravu na vlastiti trenutak. Imala sam trideset i jednu godinu kada sam čula za njega, onoliko godina koliko je on imao kada je od svega odustao. Pronašla sam negdje njegov citat, o prošlosti koju se ne može umjetno održavati na životu, a kako sam o tome i sama u tom razdoblju (previše) razmišljala, ta me podudarnost potresla. S druge strane, bio je to i utješan osjećaj, ostvarenje mogućnosti da se srodnosti susretnu, unatoč barijerama prostora, vremena, života.

Kako organiziraš vrijeme za pisanje, ide li to uz druge obaveze i zanimacije, organski utisnuto u kolotečinu ili moraš razgrnuti sve, ukapsulirati se i uzeti ekskluzivno vrijeme za boravak u tekstu?

Savršeno. Kolotečina je podcijenjena. Radni je tjedan rezerviran za fakultet, za posao, doktorat, kasna popodneva provode se uz knjige. Povremeno zapišem koju natuknicu, razmišljam o tekstu. Za vikend sjednem, slažem, pišem. To vrijeme koje mogu posvetiti sebi debela je povlastica.

Postoji li soundtrack ispisivanja ove knjige? Ili lista koju bi nam sastavila kao pozadinsku pratnju za čitanje? Da je tvoja knjiga muzika bila bi što? Evo, ja bih rekla Kings of Convenience.  

Super su Kings of Convenience, mislim da razumijem zašto ih čuješ, ali za mene, ovo je prvi put da ne čujem ništa. Posteljine su bile jazz, Charles Mingus, Sinestezije Smashing Pumpkins (ali u nježnim varijantama). Zbirka eseja koju sada privodim kraju oslanja se na Idlese, „Kill Them With Kindness“. Mirovanje nema soundtrack. Pitala sam druge kako ga oni čuju. Luka kaže Brandi Carlile, Srđan Gavrilović Best Coast, Kristina se široko odlučila za post-punk. Odlično je koliko su ti odgovori različiti. Ali mogu otkriti ovo: idući roman voljela bih pisati Cocteau Twinsima. Mislim da njihova glazba dolazi najbliže atmosferi koju želim da moj roman postigne.

Ivica Ivanišević, a složile smo se da on nije nimalo lak na pohvalama, u svojoj kritici zaključuje da je Mirovanje 'libar godine'.   Kako se nosiš s recepcijom, s tuđim čitanjem, impresijama, komentarima, očekivanjima, čak i kad te ovako bez ostatka hvale? s time da ljudi ponekad u tvoj tekst učitavaju nešto što ti nisi ni pomislila, kamoli napisala… Ma, kako se nosiš s činjenicom da knjige, od trenutka kad su otisnute, pripadaju čitateljima ipak malo više nego svojim autorima?

Zahvalno. I na dojmovima koji mi stižu u inbox i na stručnim komentarima. Na osvrt Ivice Ivaniševića moji su se doma rastopili, a i ja sam. Tim više što znam da Ivica takve komplimente ne dijeli šakom i kapom. Cijenim ga kao pisca, njegovu neumornost, hiperprodukciju koja nikada ne gubi na kvaliteti (a možda je i za nju zaslužna). Kada te takav čovjek nagradi priznanjem i ti povjeruješ da si napravila nešto dobro. No, voljela bih istaknuti i kritiku koju je napisala Ena Katarina Haler. Kroz to, zaista znalačko čitanje, Katarina mi je rasvijetlila neka sporna mjesta oko kojih sam i sama dvojila. Izjava da je konstruktivna kritika važna postaje floskula samo ako u nju ne vjerujemo.

O Rijeci (i Splitu)

Mirovanje je i ljubavno pismo Rijeci. Nećemo otkrivati kako se dogodilo to fatalno prepoznavanje između vas dvije, Rijeke i tebe, ta odluka da jedan magnetičan mediteranski grad zamijeniš drugim – čitatelje upućujemo da detalje potraže u tvojoj prozi, ovoj ali i prethodnoj, no evo jednog sasvim praktičnog pitanja: kako bi ti kao netko tko ju je svjesno odabrao ukratko predstavila Rijeku? Svatko od nas koji povremeno naletimo u grad zna čime ga je omađijala, ali kako je tu živjeti i raditi, što doživljavaš kao privilegiju, a čega ti nedostaje?

Razlozi koji stoje iza moje ljubavi prema Rijeci sasvim su subjektivni. Ljudi mi se čine mirnijima, više suzdržanima nego u Dalmaciji, a opet nisu hladni, imaju za mene taman onoliko susretljivosti i topline koliko mi treba. Nema ni elitizma, bogomdanosti kakvu sam ponekad znala doživjeti u Zagrebu. Glavni grad ima svojih razloga da se tako drži, ali nikad mi to držanje nije bio lijep prizor. Ako uopće možemo govoriti o tome kako se gradovi „drže“. Rijeka je skromnija, začudna, samo nažalost, malo zahrđala. Puno mladih, sposobnih ljudi otišlo je iskoristiti prilike koje drugi gradovi nude. Živimo u odvojenim ćelijama pa ne mogu znati što su izgubili ostali sektori, ali zato otprilike znam što i koga je izgubio kreativni i kulturni sektor. Snosimo posljedice centralizirane države i opseg tog problema ne stane u odgovor na ovo pitanje. Nadam se da će se to promijeniti, grad ima još toga za proizvesti.

Ne bih uspoređivala Rijeku sa Splitom jer ja o Splitu ne znam ništa i nemam pravo o njemu govoriti. 

Bi li ukratko, može i u natuknicama, komparirala Rijeku i Split? Je li to uopće izvedivo, čini mi se da ta dva urbaniteta skoro pa ne pripadaju istom svemiru.

Ne bih uspoređivala Rijeku sa Splitom jer ja o Splitu ne znam ništa i nemam pravo o njemu govoriti. Živjela sam tamo kao dijete i jako mlada djevojka, i to uglavnom u nekom svom svijetu. Kada sam otišla, koristila sam svaku priliku da se pohvalim što sam pobjegla iz tog groznog  grada. Danas mi sjećanje na to ponašanje ide na živce. Da, Split nije bio za mene, nisam se snalazila ni s tradicionalnijim svjetonazorima ni s lako zapaljivim temperamentom, ali nije mi bilo toliko strašno koliko sam to tada predstavljala.

No, istina je da sam se u Rijeku zaljubila odmah, da sam u njoj i zbog nje osjetila čak i lokalpatriotizam u nekom benevolentnom izdanju. Ljubav prema kulturi možda je apstraktna kategorija osjećaja, no ne i potpuno neuvjerljiva. Kad je se liši defenzivnosti i mržnje prema drugima, može biti čak i korisna, evo opet ta riječ, konstruktivna: želiš da u tvom gradu bude dobro, bolje, pa ćeš možda i učiniti nešto za njega. Dakle, nije problem u ljubavi prema prostoru, nego u onome što smo mi od te ljubavi skloni napraviti.

Kako je bilo sudjelovati u fantastičnom i na kraju tragičnom projektu EPK, što si (osim vjerojatno nažalost doze traumatiziranosti) ponijela iz tog razdoblja, iz tog očito intenzivnog iskustva, kao simbolički, društveni i životni kapital? Dogovorile smo se da će ovo biti maxi intić pa imaš prostora koliko god ova rubna tema zahtijeva...

EPK mi je dao priliku da radim posao koji daleko najmanje odgovara mom karakteru i životnim navikama. Da se razumijemo, rad u kulturi vrijedan je i zahtjevan posao, divim se ljudima koji mogu živjeti u tom tempu. Ja ne mogu. Moje sposobnosti, da tako korporativno kažem, bolje će biti iskorištene drugdje. Sada radim najdraži mi posao, predajem na fakultetu. Doduše, jako je oslobađajuća pomisao da mogu raditi i bilo što drugo, čak i ono što mi ni po čemu ne paše. Mogu se održati iznad površine ako zagusti. Do tog iskustva, bila sam uvjerena samo u svoju nesposobnost. To je osoban odgovor. Za širu analizu kakvu fenomen rada u kulturi zaslužuje, možemo se čuti za otprilike tri, četiri godine, nakon što doktoriram. Za tri, četiri godine – nadam se.

Bila si (jesi li još uvijek?) dijelom riječke književne skupine Ri Lit. Reci nam nešto o toj izuzetnoj priči.

Opet smo u 2013., ovog puta je zima, zadnji dan siječnja, bila sam se tek vratila iz ekspresnom brzinom propalog pokušaja života u Zagrebu. Otišla sam na tu književnu večer potpuno neupoznata s činjenicom da imamo scenu koja može napuniti dvoranu Filodrammatice. To nije velika dvorana, ali sjećam se da mi je te večeri izgledala ogromno. Takvom ju je učinila atmosfera, ljudi, mnogi od nas čitavih su sat vremena stajali na nogama, nagurani oko ulaza jer mjesta za sjesti više nije bilo. Vlado Simcich Vava je okupljanjem Ri Lita napravio nešto veliko za Rijeku. Trebaju nam takvi ljudi i takva mjesta, događanja na koja može doći znatiželjna građanka, zainteresirana čitateljica, mlada žena koja i sama pokušava pisati ili slučajna prolaznica koja će nešto od toga tek postati. Grad joj mora dati priliku da to postane.

Ovo se ne odnosi samo na književnost, govorim o kulturnim programima općenito. To što imamo, naprimjer, PaRiter, Film aktiv, Drugo More, ili recimo, meni omiljeni Distune, ono je što nas čini gradom u kojem ljudi mogu sami sebe pronalaziti. No, tih sadržaja je još uvijek malo, onoliko koliko je i sredstava koji su za takve sadržaje namijenjeni.

Tricky pitanje, ali svejedno ću pokušati, možeš li nam preporučiti nekoga s lokalne scene tko je dobro čuvana tajna, evo, tri imena čije knjige da se potrudimo nabaviti mi koji nismo iz Rijeke. Nemoj Teu Tulić i već spomenutog Krivca, njih odavno čitamo i volimo.

Evo jedna koja vrijedi za tri: Eva Simčić. Za sada se njezine tekstove može naći razbacane po Internetu, a iduće joj godine izlazi prvijenac. Evu sam početno i upoznala preko radova koje je objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka. Već je tada bilo moguće prepoznati njezino oslanjanje na europska imena poput Herte Müller, Olge Tokarczuk i Daše Drndić. Ona savija granice književnih formi, povezujući prozu, kritiku, esejistiku i etnografiju. Genijalna autorica, jedinstvena pojava, predivna žena.

Sama sintagma „art kvart“ nije mi simpatična, zvuči mi pompozno. No, nije bitno kako se kvart zove već što taj kvart radi, stvara, koliko se otvara publici. 

Na ovogodišnjem vRIsku bila si jako prisutna, i kao moderatorica i kao slušateljica i naravno kao netko kome je na festival, ravno iz tiskare, stigla nova knjiga.   Kakvi su dojmovi mjesec-dva kasnije, kakvim se za festivalska događanja pokazao art kvart Benčić u odnosu na dosadašnju lokaciju Ex port?

Predstavljanje knjige najteži mi je dio književnog procesa. Premda rado govorim o tome čime se bavim, lakše mi je ovako, sama pred ekranom i tipkovnicom. Osim toga, ne snalazim se u takvim susretima, nisam svladala suptilnosti samopromocije i networkinga, ne znam s drugim piscima i spisateljicama, neopuštena sam, nespretna. Pa opet, promocije su prošle dobro, upoznala sam ne samo sjajne autore nego i jako drage ljude.

Sama sintagma „art kvart“ nije mi simpatična, zvuči mi pompozno. No, nije bitno kako se kvart zove već što taj kvart radi, stvara, koliko se otvara publici. Veseli me vidjeti ljude nagužvane oko štandova s knjigama. Odlično je što moja kolegica ne može doći na moju promociju jer njezin program „Film svima“ taman tada počinje u Dječjoj kući, tu, odmah pored nas. Prostor je samim time puno zahvalniji od Eksporta. Kao što je i zamišljeno, tu je okupljeno više institucija i programa, dizajniran je s namjerom da povezuje i nadam se da će u toj namjeri uspjeti.

O čitanju

Ima li tvoja knjiga svoju kozmičku blizanku u našim ili nekom stotom jeziku? Imaš li ti nekoga takvog među autorima, s kim se prepoznaješ, u čijim se tekstovima ogledaš, kome zahvaljuješ što i sama pišeš, i to baš ovako?

Blizanki srećom nema, takvu srodnost niti ne želim, ali ima puno braće i sestara, književnosti od koje kradem. Enver Krivac možda je podjednako zaslužan za moj zvuk koliko i Kerouac. On nije samo moj najdraži riječki ili regionalni autor, on je jedan od mojih omiljenih svjetskih pisaca. Kažem to s punom odgovornosti, Krivac je genijalac. No, onaj koji je uredio moje rečenice, koji me uči kako se izraziti precizno, tako da se punina emocije u toj jednostavnosti naglasi umjesto da se izgubi, to je John Williams. Thomas Mann je moj dežurni klasik, dijelimo fiksaciju na fenomenologiju supostojanja suprotnosti. Žena čijoj se genijalnosti ne prestajem diviti je Elena Ferrante, ona je dokazala da umjetnički proizvod može biti u isti mah kompleksna psihološka i sociološka studija koliko i pitko štivo za „šire mase“.

David Foster Wallace ukrao mi je jednu priču! – ali neka je, jer ju ja ne bih nikada tako dobro napisala. Ocean Vuong je majstor forme, čovjek koji je u stanju glatko uvezati prozu, poeziju, esejistiku, u jedan kompaktan i konzistentan, stilski prelijep tekst. Ann Burns piše zaigrane začudnosti, njezin Mljekar pokazuje mi kako o teškim temama pisati s dozom humora, suptilnosti, što je nešto što našoj književnosti (čast iznimkama) često nedostaje. Kad već spominjem začudnosti, treba tu navesti i raskošnog Alessandra Baricca. Nestrpljivo čekam nove radove Tanje Stupar Trifunović, njezina lirska proza oduševljava me ne samo mekoćom svoje poetike već i pronicljivošću socijalne kritike. Toliko sam toga još zaboravila. Luiza Bouharaoua, Ivica Prtenjača, Darko Šeparović, Senka Marić... od svih njih rado posuđujem, pronalazim se i prepoznajem.

Ti si zaslužna što sam Knjigu domova Andree Bajanija kupila naslijepo i, slažem se, čarobna je! Imaš još kakav pronalazak koji bi ovdje podijelila?

Osim svega što sam gore navela, mogu spomenuti još tri autorice.

Roman „Malva“ nizozemske pjesnikinje Hagar Peeters kod nas je nezasluženo prošao ispod radara. Peeters je dala glas kćerki čileanskog pjesnika Pabla Nerude koja je pod stigmom bolesti živjela kratko i neprihvaćeno. To je vrijedan istraživački rad ispisan elegantnom i dirljivom lirikom koja podsjeća da pjesnikinje i pjesnici pišu i najljepšu prozu.

Ugodno me iznenadila i „Vegetarijanka“ Hang Kan, istovremeno groteskna i meditativna interpretacija ljudskog nasilja nad sobom i drugima.

Judith Schalansky i njezin „Popis stanovitih gubitaka“ zbirka je priča o onom izgubljenom, zaboravljenom, uništenom. Tekst mjestimice varira u kvaliteti, ali njegovi vrhunci paraju nebo. 

Kako je čitati beletristiku i esejizirati svoje čitalačke dojmove iz pozicije kulturologinje? Meni kao komparatistici takva tvoja perspektiva silno je svježa i poticajna.

Sva umjetnost, pa tako i književnost, umjesto da bude čisti autorski proizvod, u sebi neizbježno nosi tragove određenog vremena i prostora. To je opće mjesto na koje svejedno lako zaboravljamo. Umjetnički proizvodi su prije svega društveni proizvodi, trbuhozborci kulture. Neobično me raduje to rudarenje, potraga za slikama, frazama, pretpostavkama, stilskim i sadržajnim odlukama koje je kroz autora/icu u tekst utisnulo društvo. Kulturalni studiji su me za takvu detektivsku igru opskrbili vrlo dobrim alatima koje upravo koristim u jednoj zbirci eseja.

Mislim da kulturalni studiji, kao kritički, interdisciplinarni projekt, mogu ponuditi originalne uvide u društvene pojave i procese koji bi trebali biti zanimljivi i izvan uskog kruga specijalizirane publike. To im, doduše, otežava nepristupačnost njihovog teorijskog jezika. Dakako, teorijski diskurs svojstven je svim disciplinama, to je materijalna posljedica intelektualne povijesti koja proizlazi iz suodnosa predmeta i metodologije. Meni je osobno takav jezik bio zavodljiv, uživala sam u naporu koji je potrebno uložiti da ga se usvoji. Zaluđena njegovom estetikom dugo sam ostajala slijepa na njegov elitizam. Ipak, s vremenom sam počela osjećati ograničenja, isključivost koja sabotira mogućnost angažiranosti. A kulturalni su studiji pretendirali, obećavali biti upravo to – angažirani. To je teško, gotovo nemoguće postići, ako pričamo samo jedni s drugima.

Zbog toga sam svoju zbirku eseja pokušala pisati pristupačnijim jezikom od onog koji je obilježio našu struku. To nije potez protiv teorije, već onaj koji ide iz nje i/ili uz nju, istražuje je, mijenja.

Mjesta za čitanje/pisanje u Rijeci? Ja ništa od toga nikad nisam mogla nigdje osim fiksno doma/u uredu ali za fleksibilnije individue, ako je netko u Rijeci, trajno ili u gostima, a ne čita/radi mu se u osami pod lampicom, kud da ode, gdje da se na koji sat udomi?

Ni moja adresa nije primjerena za to pitanje. Ja sam kućna beštija, čitanje i pisanje doživljavam kao samotnjački čin. Nekome tko tolerira šarmantne kafanske buke sigurno bi se svidio Dnevni boravak, a ima nešto magije i u otkrivanju lokalnog birca s rijetkom, ali regularnom klijentelom. 

O Knjižnici

U art kvartu raste i nova zgrada gradske knjižnice, a ti aktivno sudjeluješ u raznim knjižničnim projektima, kao moderatorica i kao autorica tekstova na Magazinu. Nisi knjižničarka, ali knjižnica ti je, čini mi se, važan prostor djelovanja i druženja. Kako je došlo do tih suradnji?

Ponosna sam na našu knjižnicu, ona okuplja vrijedne, pametne ljude kojima je stalo do toga što rade i to se osjeti u svakom njihovom projektu. Posebno bih pohvalila program „Knjiga na nezgodnim mjestima“, ideju da se prostor knjižnice i njezine aktivnosti izmjesti. Zahvalna sam što mogu biti dio toga. I prije tog angažmana osjećala sam se kao njihov pridruženi član, Magazin je udomio moje prve kritike, kratke prozne pokušaje. I to se dogodilo sad već daleke, za mene očito ključne, 2013. godine. Prijateljica i kolegica iz fakultetskih klupa Tea Marković povezala me s Katarinom Lovrenčić i Kristianom Benićem, čim se Magazin pokrenuo. Time mi je učinila veliku uslugu. Možda i presudnu.

Zašto je knjižnica važna za grad, znamo koja je inače važnost knjižnica za njihove gradove, ali što konkretno vaša, takva vibrantna kakva već je, znači za Rijeku?

Kulturne institucije danas su opterećene raznim zadacima koji naizgled nadilaze njihovu užu namjenu. To je povezano sa svjetskim trendovima u kulturi i umjetnosti koji se okreću takozvanoj instrumentalizaciji ili funkcionalizaciji kulture, pa se tako i od pojedinaca i organizacija u polju očekuje puno više od proizvodnje lijepih sadržaja, oni moraju ispuniti i svoje društvene uloge, biti otvoreni, inkluzivni prema djeci, mladima, starima, marginalnima, svima. Priča o prepoznavanju i iskorištavanju razvojnih kapaciteta kulture vrlo je složena, teško ju je ovdje sažeti.

Mogu tek reći da riječka knjižnica dobro prati te promjene, u mnogočemu ih kod nas i predvodi, događanja ima napretek, a suvremene tehnologije i društvene mreže pomažu učiniti sadržaj vidljivijim i pristupačnijim. Kažem, treba angažirati ljude kojima je stalo, koji prate što se događa i otvoreni su za isprobavanje novih modela produkcije, a radnice i radnici knjižnice to sigurno jesu.

Čitanje varira ovisno o drugim obavezama, studentskim seminarima, neboderima stručne literature na radnom stolu. 

S obzirom da smo, dakle, na portalu jedne moćne knjižnice, propitajmo na kraju i tvoj čitalački stil. :) Koliko čitaš, recimo, na mjesečnoj bazi, koliko često posuđuješ, a koliko uspijevaš kupovati knjige? Ima li nečeg ritualnog u toj kupovini, i općenito u procesu biranja? Kako ustvari dolaziš do knjiga, odabireš ih intuitivno, po koricama, mirisu ili nečijim preporukama, profesionalnim ili prijateljskim? 

Čitanje varira ovisno o drugim obavezama, studentskim seminarima, neboderima stručne literature na radnom stolu. U najgorem scenariju jedna se knjiga zna razvući i na tri tjedna, u najboljem scenariju omjer snaga se obrće, stignem pročitati i tri po tjednu. Međutim, tek sam odnedavno postala netko tko „guta“ stranice i nije mi to samo po sebi pohvalno. Više volim kada tekst (po službenoj dužnosti ili iz osobnog zadovoljstva) moram/želim pročitati najmanje dvaput, raskopati i rastaviti ga cijelog, pronaći sve što je pisac svjesno ili nesvjesno podmetnuo.

Zbog toga ću nastojati kupiti knjige koje mi se sviđaju, i one će sigurno završiti išarane (prije je to bilo bezobrazno kasapljene kemijskom, danas je to obzirno ocrtavanje olovkom). Marko Pogačar ima jedan krasan esej o knjiškim marginama, u kojem bih rado potpisala svaku riječ kojom je opisao taj prostor rubnog. Osim knjiga za koje znam da želim posjedovati, volim kupiti i na blef, na preporuku, može mi biti dovoljan i dojam prve rečenice. Moja procjena ljudi je grozna, nemam radar nizašto, ali zato s literaturom gotovo nikada ne pogriješim.

… pa opet o pisanju

Za kraj, hoćemo li otkrivati išta o novom, još neobjavljenom rukopisu, jer rekla si da imaš i jedan takav…

Na ranije spomenutoj zbirci eseja planiram još raditi, pa ne bih za sada puno otkrivala. Mogu reći da sam imala potrebu obračunati se s mrežom slijepih ulica u kakve nas odvode problematični kulturni obrasci.

Tu spadaju: fenomen začahurenosti unutar vlastite društvene grupe; klasizam kulturno-umjetničkih praksi koje razdvajaju umjesto da povezuju; redukcionističke reprezentacije prostora, zajednica, stanja i pojava, sklonost da kulturu određenog prostora svedemo na njezine simbole; pesimizam kao elitističko opravdanje intelektualne pasivnosti; podređivanje, vrijeđanje kao (neučinkovito) sredstvo argumentiranja, ali i novonastala lakoća uvredljivosti kao prekid rasprave.

Ne znam koliko će finalni proizvod ovog eksperimenta biti uspješan, ni kako će, ako do objave dođe, publika na njega reagirati. Ja spadam u najgoru vrstu kukavice, udarim i odmah se sakrijem.

*********

P.S. I jedno bonus pitanje: kako izgleda život dvoje intelo kreativaca od kojih je svatko strastveno posvećen nekim tj. mnogim svojim stvarima koje se možda odlično nadopunjuju, ali se nužno ne preklapaju?

Luka i ja imamo drugačija kreativna opredjeljenja (on svira, ja pišem), ali nam se pojedini profesionalni interesi povremeno preklapaju, njegovo novinarstvo i moja kulturologija mogu lijepo razgovarati, sukobljavati se, ali i nadograđivati. Osim toga, i naše su radne navike različite. On je u poslu ležeran, skoro pa spontan, kod mene toga nema ni na kapaljku, ma kakav dojam ostavljala u učionici. Da, jednom kada krenem govoriti neću biti u grču, ali iza tog govora stoji puno pripreme i vrlo malo improviziranja.

Sukladno tome, živim kroz rasporede i sve nastojim ispuniti prije roka. On je kampanjac, prokrastinator, čovjek koji čeka da adrenalinski šut manjka vremena izvuče najbolje iz njega. Pored svih tih razlika zajedničko nam je ono najvažnije, uzajamna podrška, strpljenje i podnošenje obostranog ludila, kao i izražen interes za rad ovog drugog, čak i kad nam taj rad oduzima zajedničko vrijeme. Najveći dio mog dana proveden je u sobi za stolom i Luka mi nikada zbog toga ne prigovara. Odmah čita sve što napišem, a prati i sve ostalo čime se bavim, od doktorata do predavanja na fakultetu. Mislim da neću puno pogriješiti ako kažem da je to suradništvo okosnica našeg odnosa. Sjećam se kada sam prvi put došla kod njega kući s nekom skriptom i bilješkama, izvalila se na kauč i čitala dok je on kuhao, znam i datum, bila je nedjelja, 13.9.2015., pomislila sam, aha, znači to je – to.