Teorija čudnovatosti (2018.) prvi je autoričin roman za odrasle, mješavina romanse i meke znanstvene fantastike, potraga za ljubavlju, slobodom i čarolijom. Prije svega, ovo je roman o prirodi čovjeka, a od njega nema čudnovatije pojave na ovom svijetu.

U romanu pratimo svakodnevicu glavnog lika Ade Sabove, britke i duhovite mlade znanstvenice koja radi u pomalo besmislenom Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka, svojevrsnom češkom alanfordovskom institutu za gubljenje vremena. Ada je u krizi srednjih godina, ima cijeli niz propalih veza, život ispunjen živopisnim snovima i jednoličnom svakodnevicom. Jutarnju kavu pije s kolegicom knjižničarkom Valerie Hauserovom, nekadašnjom ravnateljicom i najobrazovanijom osobom u Zavodu, čiji je sin Kaspar nestao. Ada, prateći neobične podudarnosti s određenim pravilnostima i povezanostima, počinje tragati za njim. Ta potraga postaje spirutus movens čitave priče i glavna teorija čudnovatosti. 

Ovo je roman koji nema neku osobitu radnju, na trenutke se može učiniti kako se ništa ne događa. No usprkos tome, posjeduje određeni šarm koji proizlazi iz unutrašnjeg toka svijesti protagonistice Ade. Bilo da se radi o njezinim krajnje zanimljivim i neobičnim snovima (od kojih su neki i financijski isplativi) ili njezinim idejama i promišljanjima koja i čitatelje navode na razmišljanje.

Postupno saznajemo kako je gospođica Ada zapravo obdarena izvanrednim talentom za stvaranje teorije o svemu. Tako čitamo o jutarnjim depresijama, ludilu i kvantnoj mehanici; o Mozart-kuglama, glistama i proročanstvima; „Bristolskoj skali stolice”...

Kako roman napreduje, tako saznajemo o Adinom odnosu s pomalo disfunkcionalnom obitelji, kolegama, prijateljima i (bivšim) dečkima. 

Sva ta razmišljanja, promišljanja o svijetu i odnosima, slučajnostima i bizarnostima (s posebnim naglaskom na mjesto Šumperk koje je svakodnevno izvor najčudnijih vijesti) prožeti su suptilnim, dobro poznatim češkim humorom i ironijom te odličnim i vrlo živopisnim opisima Praga i Češke.

Kao i u većina naših rasprava, tako nas je i ova „podijelila” na one kojima se roman sviđa i one kojima se malo manje sviđa. To je naš susret učinilo još sadržajnijim i interesantnijim.

Jadranka C. roman je „teže čitala”, nije joj se svidio „na prvu”. Ističe autoričina razmišljanja o obrazovanju.

“Roditelji i država imaju prešutni dogovor da škole služe ponajprije za odlaganje djece; svrha im je da interniraju djecu kako bi ih roditelji mogli zadržati, a oni koji nisu motivirani i nadareni, u školi će naučiti samo da ništa ne vrijede.”

I Jasenka je roman „dosta teško čitala”. Zamarali su je Adini snovi i puno prepričavanja. „Bristolska skala” joj se nije dopala, ali ističe razmišljanja o podjelama među ljudima kroz motiv groblja, te o pokrivalima za glavu koji uvjetuju sukobe među narodima. Pred kraj, štivo je postalo interesantnije jer se, kako kaže, „konačno nešto događa”. 

Slavica Z. također je ovu, kako kaže, „čudnovatu knjigu” teško čitala zbog njene „kaotičnosti” i „previše snova i crnih vijesti”. Ipak, dopala joj se često ponavljana misao 

„Sve što je moguće dogodit će se, sve što je moguće već se događa.” 

Sličan dojam ima i Tatjana. Ipak, dopada joj se crni humor i misli koje „podižu” knjigu.

Romina je roman čitala kao „sarkastični prikaz mlade žene u otuđenom društvu koja čeka da joj život počne”. Interesantna joj je tema Adinog znanstvenog rada jer i sama često promatra prolaznike. Ističe razmišljanja o ljudima u vremenu:

„Zapravo je već i samo pismo način na koji se može nadići jednosmjernost vremena. Nekoć zapisane misli ovdje su s nama i danas. Spašene od prolaznosti. Prošlost i sadašnjost egzistiraju istovremeno. Pismo i druge tehnike bilježenja uspijevaju stvoriti kontakt među ljudima koji su se mimoišli u vremenu. Uspijevaju nadmudriti smrt.”  

Jadranka M. nam je i predložila roman koji je ranije čitala. Ima puno pohvala za knjigu – „zanimljiva, duhovita, lijepo sam je čitala”. Bliske su joj Adine „raštrkane misli”, ističe bizarnu ali originalnu „Bristolsku skalu stolice”. Sjeća se motiva slova „r” koji čini „sexi muškarca” i puno drugih inteligentnih misli i poveznica.

Sandri, ljubiteljici mačaka svidjela se već i sama naslovnica. Dopao joj se „roman struje svijesti, promišljanja o životu i o prirodi čovjeka”. Ada ju je osvojila jer je „cinična, zabavna, ali istovremeno i ljudska i čudna kao i svaka žena”. Ističe autoričinu „ogromnu maštu kako bi napisala roman o svačemu i ničemu istovremeno, koristeći čak i banalne činjenice u životu svakog pojedinca, uz izvanredan smisao za humor”. Dopalo joj se kako za sebe i svoju braću Ada kaže:

„Nitko od nas nije bio planiran. Mogli su nas mirne duše nazvati Nesreća, Greška i Zabuna, vjerojatno kao i većinu naših vršnjaka. Možda većinu čovječanstva.”

Gradski promet uspoređuje s procesom probave:

„Ispod nas su prolazile kolone automobila, pravilno dozirane semaforima. Prometna peristaltika. Linije vozila u kontrakcijama su se pomicale od jednog semafora do drugog i ponovno se zaustavljale. I opet iznova. Kao i sadržaj crijeva, i vozila su proizvodila smrdljive plinove.”

Gordani se knjiga „jako sviđa”. Hvali dobro opisane međusobno povezane likove, humor, ironiju, sarkazam, posebno ističe stil. Tekst obiluje s „jako puno duhovitih poruka koje na prvu ne djeluju tako”, kao npr. savršena paralela između intimnosti dvoje ljudi i školskog gradiva sa sata biologije: “kada se dvoje ljubavnika upozna, zaruče se i njihove kolonije bakterija”, a “pri poljupcu dvoje ljudi sjedinjuju dva zoološka vrta”. Gotovo sa svake stranice mogla bi izdvojiti poneki citat.

Jadranka F. opisuje roman kao „otkačen”. Dojmile su je se Adine primjedbe o društvu prožete cinizmom, pune simbolike. Ističe njena razmišljanja o hrani, konzumerizmu općenito, te različito poimanje imperativa ljepote za muškarce i žene.

Nelka opisuje roman kao „pametno štivo, vrijedno čitanja, neobičnog i čak pomalo iritantnog naslova zbog kojeg bi se moglo dogoditi da nam knjiga promakne, a što bi bila velika šteta”. Ističe autoričino poznavanje ljepota, znamenitosti i povijesti Praga. Jako su joj se dopale „crne kronike” okruga Šumperk, ne toliko zbog onog o čemu pišu, već samom idejom. Radi njih je čak radila „pravi čitateljski prekršaj” – preskakala je tekst do sljedeće kronike! To joj je, kako kaže, „povećalo užitak čitanja ovog sjajnog romana”. Posebno hvali i prevoditeljicu Suzanu Kos.

Meni (Milena) se roman jako dopao. Iako nema neke osobite radnje stalno me je „vuklo” na čitanje. Čitala sam ga kao „roman struje svijesti”, ali ne kao Proustov, već interesantan, zabavan. Autorica me isprovocirala da i sama počnem razmišljati o puno naoko nevažnih stvari i pojava u životu. Sviđa mi se ta njena „inteligentna otkačenost, pomaknutost”. Zavod u kojem Ada podsjetio me na brojne naše državne agencije... Nema puno opisa pejzaža, ali ovaj mi se baš dopao:

„Tog sam dana otišla s posla kad se već smračilo. Mjesec, kao otisak nokta zabijen u kožu, jedva sevidio u centru grada, gdje tisuće umjetnih sunaca zasjenjuje rukopis neba.”  

Sviđa mi se i Adin pomalo vizionarski pogled na budućnost:

“I na satelitskim snimkama zemaljske kugle noću, prema osvjetljenju ljudskih naselja može se vidjeti gdje je najviše sinaptičkih spojeva i kamo svjetlo ljudskog duha tek treba doprijeti. Kad ljudi budu mogli vidjeti u tami, svjetlo neće biti potrebno. Hoću reći da će jednom ljudska svijest biti na takvoj razini da za povezivanje neće biti potrebni kablovi, struja ni svjetlost. Voljela bih tada još biti živa.”

Većina nas istaknula je citat kojim autorica slavi život ironično i duhovito opisujući svih nas:  

“Svi smo mi negdje u spektru ludila. A onaj tko nikad nije poludio, ne zna što je život. Samo je dobro znati kako se vratiti natrag.”

U skladu s navedenim dojmovima romanu „Teorija čudnovatosti” dodijelile smo ocjenu vrlo dobar (4,1).