1. Filmski razgovor

Učiteljica K. K. K. nema milosti. Ne zovu ju uzalud Ku Klux Klan. Od milja, Kukumka. I Kumica. Navodno ju i u zbornici drugi učitelji među sobom zovu Kumica. I suprug ju zove Kumica, poskrivećki. Učenici preferiraju nadimak Kukumka.

„Jedan pišem, ostalo pamtim“, reče Kukumka hladno.

„Kako jedan? Pa gledao sam knjigu“, ozareno će učenik. Usto uputi učiteljici osmijeh anđela i milo zatrepće okicama. Učiteljica nije zatreptala, već razgolačila oči.

„Gledao si knjigu?“

„Film! Gledao sam film! I sve vam mogu prepričati, tko je koga i zašto!“

„Pih! Nije to isto! Ne možeš mi film uspoređivati s knjigom! Knjiga je svetinja! Što još neću čuti...“

„Ali, učiteljice“, okuraži se učenik, „zašto čitati ono što sam već gledao, pa meni to nema nikakve...“

„Dosta. Ne trudi se.“

„Pa dajte mi onda barem pozitivnu ocjenu iz medijske kulture...“

„Dosta. Jedan pišem, ostalo pamtim.“

„Divna vam je matematika...“, pokunjeno će učenik. Dodijeljena jedinica ispunila je svoju funkciju, prvotna ozarenost posve je nestala s njegovog lica. Opaka Kukumka dobila je još jednu borbu nad učenikom.

2. Ekranizacija kao dopuna lektiri

Poznat vam je gornji poluimaginarni razgovor? Budi li uspomene iz školskih klupa? Jeste li proživjeli razgovor u davnoj prošlosti kao učenik ili učitelj, možda čuli za sličan razgovor kao roditelj ili susjed?

Razgovor zvuči kao šaljiva legenda jer, rijetki su autoritativni učitelji koji nisu skloni dijalogu s učenicima, već učenicima utjeruju strah u kosti svojom pojavom ili verbalnim nastupom. Znatno ćete prije naići na posve suprotan scenarij, da se učenici (i roditelji) iživljavaju nad učiteljem jer su puni sebe iliti, blago rečeno, neodgojeni.

Znači, teško ćete danas naletjeti na učitelja koji će učeniku zamjeriti što je, ako već nije pročitao knjigu, pogledao film. I to je nešto. Nije samo radnja različita između knjige i filma, već kod filma ne moramo razbijati glavu maštajući i smišljajući kakvu frizuru ima koji lik, kako izgleda eksterijer ili interijer. Kao brži medij za čiju je konzumaciju potrebno izdvojiti manje vremena negoli za čitanje, film gledatelju nudi gotovo sve unaprijed pripremljeno – da bi uživao u vizualiziranoj priči, mora izdvojiti otprilike dva sata slobodnog vremena.

Međutim, koliko se puta knjigoljupci duboko razočaraju gledajući film jer su oni u svojoj glavi tijekom čitanja sasvim drugačije zamišljali priču. Pojedinima film dođe kao korisna dopuna tijekom i nakon čitanja, rado uspoređuju istu priču što je ispričana kroz dva različita medija, no ima i onih koji požale što su vrijeme utrošili na ekranizaciju. Hoće li ekranizacija biti kvalitetna ili ne, ponajviše ovisi o redateljevoj viziji knjige koji svojim autorskim preinakama može unakaziti knjigu, a važnu ulogu imaju kostimograf, izbor glazbe, scenarij i glumačka izvedba.

Konačan dojam uvelike ovisi i samoj percepciji gledatelja. Koliko god ekranizacija knjige bila uspješna, uvijek će se naći dežurni mrgud koji neće biti zadovoljan snimljenim materijalom. Bit će i onih koji će popljuvati knjigu pa uzdizati film u nebesa.

Prije tridesetak godina bile su raširene televizijske serije za djecu, ipak je to bilo vrijeme kada je televizija bila vodeći medij, dio svakog kućanstva. Velika se pažnja poklanjala odgojnom i obrazovnom programu, snimale su se specijalizirane dokumentarne emisije za djecu i mlade, a nije manjkalo ni serija i filmova za mlađi uzrast; po romanu Smogovci Hrvoja Hitreca snimila se istoimena serija Smogovci (1982-1996.) što se emitirala gotovo svake godine pa uspješno dobivala nove poklonike.

Također, snimljeno je pet epizoda televizijske serije Lažeš, Melita (1983.) po istoimenom romanu Ivana Kušana, dok je po Kušanovom romanu Zagonetni dječak snimljena televizijska serija Operacija Barbarossa. Kušan je ostavio trajni trag u mnogim djetinjstvima, njegove knjige nisu izgubile na vrijednosti, a najbolji dokaz tome su dugometražni igrani filmovi Koko i duhovi (Daniel Kušan, 2011.), Zagonetni dječak (Dražen Žarković, 2013.), Ljubav ili smrt (Daniel Kušan, 2014.) i Uzbuna na Zelenom vrhu (Čejen Černić, 2017.) koji je od publike i filmske kritike dobio naročito pozitivne ocjene.

Humoristični roman Ne dao bog većeg zla Gorana Tribusona ekranizirala je 2002. godine Snježana Tribuson (film je podijeljen i na dijelove, kao televizijska serija), priču Dnevnik malog Perice Vjekoslava Majera ekranizirao je Krešo Golik 1970. godine kao Tko pjeva zlo ne misli. Ekranizirani su i Lovrakovi romani Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970.), Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976.) te roman Duh u močvari (Branko Ištvančić, 2006.) Ante Gardaša.

Po romanu Charlie i tvornica čokolade Roalda Dahla snimljene su dvije verzije filma – Mel Stuart snimio je 1971. godine film Willy Wonka i tvornica čokolade, dok je Tim Burton 2005. godine snimio Charlie i tvornica čokolade koji je mladima dostupniji i nekako bliži jer su im u pravilu znani i drugi Burtonovi filmovi koje krasi specifična vizualnost. Burton je 2010. godine ekranizirao i Carrollov roman Alisa u zemlji čudesa, a istog su se posla latili 1951. godine Clyde Geronimi, Wilfred Jackson i Hamilton Luske; svoju je verziju Carrollove fantazmagorične priče napravio 1985. godine Harry Harris, a 1999. godine Nick Willing.

Kastnerov kriminalistički roman za djecu Emil i detektivi ^[1]Izdavačka kuća Katarina Zrinski objavila je 2017. godine roman Emil i detektivi. Izdanje ima svega 120 stranica, što učenicima četvrtih razreda ne predstavlja veliki broj, a samim time ni veliki problem za čitanje., koji se redovno gleda u sklopu nastave hrvatskog jezika i njemačkog jezika, također je dostupan u više verzija – ekranizaciju je 1931. godine snimio Gerhard Lamprecht, 1935. godine Milton Rosmer, 1954. godine Robert A. Stemmle, 1964. godine Peter Tewksbury, a 2001. godine Franziska Buch.

U posljednjoj ekranizaciji iz 2001. godine, roman Emil i detektivi (Katarina Zrinski, 2017.) stavljen je u suvremen kontekst – protagonisti se služe skateboardom i mobilnim telefonima, čime je postignuta dodatna doza uvjerljivosti i bliskosti između gledatelja i likova. Ujedno je i sav posao redateljici bio kudikamo lakši, nije morala trošiti budžet na scenografiju i kostime da bi radnju smjestila u prvotni ambijent iz književnog predloška, već je osuvremenjivanjem klasičnu priču približila novim generacijama koji se lakše užive u moderniju priču.

Više ekranizacija doživjela je i knjiga Dnevnik Ane Frank – George Stevens snima film 1959., Boris Sagal 1980., a Hans Steinbichler 2016.godine. Po romanu Sve o jednom dječaku Nicka Hornbyjaistoimeni film snimili su Chris i Paul Weitz 2002. godine; fantastični roman Beskrajna priča, Michael Ende ekranizirao je Wolfgang Petersen 1984. godine, dok je novelu Breza Slavka Kolara snimio Ante Babaja 1967. godine. Babaja je u film umetnuo lik Jože Svetoga iz Kolarove priče Ženidba Imbre Futača, prepoznao je lik Jože Svetoga kao dodatni materijal. Za razliku od galamdžije Marka Labudana, Joža Sveti bio je veoma pobožan i iskreno volio Janicu, no nije bio naočit i dominantan poput Marka pa je izazivao podsmijeh kod sumještana koji su u mnogim aspektima, pa i u duhovnom pogledu, bili zaostali. Novela Breza nastala je po istinitom događaju – Kolar je živio i radio kao agronom u selu Gornji Hruševec od 1926. do 1929. godine, gdje ga je lugar nekoliko dana nakon smrti svoje žene tražio dopust da ide u svadbu kao barjaktar.

Hvaljeni roman za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Milan Blažeković je 1997. godine napravio u animiranom obliku, dok je igrani film o veselom i poštenom šegrtu Hlapiću snimio Silvije Petranović 2013. godine. Djeca u pravilu Hlapića najprije upoznaju kroz animirani film u obliku miša pa se pojedinci iznenade knjigom jer, u knjizi je Hlapić čovjek, a ne miš kao u animiranom filmu. Jedino je Bundaš u svakoj verziji priče uvijek pas, tu nema izmjena i nedoumica.

Po priči Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić i Bijeli jelen Vladimira Nazora napravljen je lutkarski film, a Grimmove i Andersenove bajkama bolje da ne spominjemo jer je broj tih ekranizacija podugačak. No valja spomenuti da je Walt Disney (1901-1966.) popriličan broj priča za djecu prebacio u svijet animacije – prvi dugometražni animirani film, Snjeguljica i sedam patuljaka iz 1937. godine, nagrađen je počasnim Oscarom. Zahvaljujući Disneyju, 1940. godine zaživio je na velikim ekranima Pinokio, 1942. godine Bambi Felixa Saltena, a 1950. godine Pepeljuga.

Miki Maus, Disneyjeva planetarno popularna kreacija, najprije je zaživio na velikim ekranima da bi kasnije njegove avanture bile prebačene u medij stripa. Većina drugih likova iz svijeta stripa (Popaj, Batman, Spiderman, Asterix, Lucky Luke, Garfield, Tintin, Blueberry) svoju su premijeru doživjeli u stripu, a kasnije su brojne priče o njima prebačene na male i velike ekrane.

3. Kukumka u 2017. godini

Percepcija književnih ekranizacija promijenila se nabolje – sada se na filmove što su napravljeni po književnom predlošku gleda blagonaklono, kao na korisnu dopunu, ali ne i kao na potpunu zamjenu čitanju. Gleda se pročitano i čita se odgledano. Je li prvo pročitana knjiga, a zatim odgledan film ili obrnuto? Manje je važno kojim su redom obavljene radnje gledanja i čitanja izvršene.

Smanjuju li ekranizacije čitanost knjiga ili se zbog ekranizacija povećava broj čitatelja? Teško da su ekranizacije zaslužne za srozavanje broj čitatelja, drugi su razlozi tome. Znatiželjnik će konzumirati i film i knjigu te rado napraviti smislenu komparaciju između medija. I film i knjiga iziskuju pažnju – film zahtijeva pažljive gledatelje koji su voljni pratiti filmski jezik, a knjiga koncentrirane čitatelje koji su voljni raditi na tekstu.

Zagriženiji promotor književnosti reći će da nije dovoljno pogledati animirani ili igrani film jer knjiga ipak pruža osobniju perspektivu cijele priče. Mašta tijekom čitanja radi punom parom, razvija se rječnik, a čitatelj usto (ne)svjesno radi na vlastitom stilu pismenog i usmenog izražavanja. Kastnerov roman Emil i detektivi djeci u jednakoj je mjeri zanimljiv u audiovizualnom i tekstualnom obliku jer je sadržajno prihvatljiv i primamljiv, stoga možemo zaključiti da će taj roman doživjeti još brojna nova izdanja i teško će izgubiti status miljenika kod učenika i učitelja.

Shrvana agresivnim naletima ambicioznih roditelja koji u svom djetetu vide novog Mozarta, reinkarnaciju princeze Diane ili Maradonu, učiteljica Kukumka s početka priče u 2017. godini bila bi presretna kad bi joj učenik makar pogledao film, sigurno mu ne bi prigovarala jer su se uloge u odgojno-obrazovnom procesu izokrenule i prebacile u druge medije.

Gotovo da nema književnog klasika koji nije doživio barem jednu ekranizaciju jer je, eto, bio prigodan materijal za vizualizaciju priče. Pipi duga čarapa. Pale sam na svijetu. Mali princ. Bajka o ribaru i ribici, Put oko svijeta za 80 dana, Dječaci Pavlove ulice, Oliver Twist, Robinson Crusoe, Romeo i Julija, Starac i more, Petar Pan, Medo Winnie zvani Pooh, Čarobnjak iz Oza, Pripovijest o doktoru Dolittleu, Knjiga o džungli, Pustolovine Toma Sawyera i Pustolovine Huckleberryja Finna... sve te knjige zaživjele su barem jednom na malim i(li) velikim ekranima. Koliko su uspješni bili filmaši u svom radu, veoma je teško točno procijeniti jer svaki je od njih bio vođen svojim subjektivnim preferencijama, a imajmo na umu i da je svaki gledatelj subjektivno biće koji daje pravo prednosti određenim filmskim žanrovima i rodovima.

Nadmene učiteljice nalik Kukumki postale su čisti raritet u svijetu obrazovanja; tamo gdje je nekad vladala autoritativna Kukumka sada glavnu riječ povremeno imaju arogantni učenici i njihovi arogantni roditelji, što ne čini dobru klimu u razredu i samo šteti obrazovnom procesu. Autoritativnost i nadmenost, znači, nije posve iskorijenjena iz razreda, nego je preseljena.

Danas ipak prevladava pozitivna suradnja između učitelja i učenika – u obrazovne procese snagu i dobru volju podjednako ulažu i učitelji, i učenici i roditelji. Učitelji nalik Kukumki bili su česta pojava u vrijeme Mate Lovraka, koji je također obnašao dužnost učitelja više od trideset godina (radio je na više škola, što na selu, što u gradu). Tada su učitelji diktirali gradivo, a djeca su morala zapisivati i zapisano nabubati napamet, dok fizičkog nasilja nije manjkalo. Mnogi su smatrali da je batina izašla iz raja i da bi batinama ljudi mogli zavrijediti ponovni boravak u raju.

Lovrak je bio sasvim drugačiji tip učitelja – on je nastojao s djecom razgovarati, čuti što misle i saznati koji ih problemi tište. Ukratko, htio ih je bolje upoznati, bio je na njihovoj strani. Da nije bio takav, nikada ne bi uspio napisati romane Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice zbog kojih je stekao status književnog miljenika.