„Posudila bih knjigu Kućna čudovišta!“

„Ta knjiga nije na popisu lektire“, odgovorio bih hladno i pitao se odakle joj taj naslov.

„Ali na ovom papiru... pogledajte... tu piše... Kućna čudovišta“, uzvratilo bi mi dijete i smjelo pokazalo popis, kao da mi čita misli natopljene sumnjama.

„Posudio bih knjigu Čokoladne godine“, reklo bi malo kasnije drugo dijete.

„Ta knjiga nije na popisu lektire“, odgovorio bih potencijalnom čitatelju, „možda imaju u Gradskoj knjižnici, ali ja ju nemam! Jad i bijeda! Nemam para za čokoladu, a kamoli za knjige, sirotinja!“

Mizerija za nabavu

Bilo bi dobro da su naslovi Kućna čudovišta i Čokoladne godine na popisu lektire, to bi se čitalo, no postoje li sredstva za nabavu? Mogu li škole u vrijeme sveprisutne recesije i opće štednje sebi priuštiti nabavu obaveznih lektirnih naslova kojih gotovo nikada nema u dovoljnim količinama, a kamoli nabavu nekih novih, izbornih naslova? Mizerni se iznosi godišnje utroše na nabavu knjiga za školsku lektiru, ali o tome malo tko razbija glavu. Dobro, eventualno knjižničari.

Tko će financirati kupnju knjiga koje već na prvu zvuče zanimljivo jer, eto, imaju zvučan naslov? Međutim, nije da te knjige imaju samo primamljiv naslov, one su i po pitanju sadržaja odlične. Recimo, roman Čokoladne godine^[1]Prvo izdanje objavila je nakladnička kuća Znanje 2006. godine, a drugo izdanje Naklada Ljevak 2016. godine. Mladena Kopjara. Pa tko ne bi htio posuditi knjigu koja ima veze s čokoladom i čiji naslov čini da djetetu narastu zazubice, ono, u očima mu vidiš ogromanjsku čokoladu od 300 grama.

Čitajući roman Čokoladne godine primijetio sam da knjiga sadrži masu ironičnih pošalica i živopisnih situacija pa zaključio da bi naslov bio prigodan za učenike četvrtih ili petih razreda jer tada djeca ipak imaju veću dozu čitateljskog i životnog iskustva, a ne predstavlja im nikakav problem ni to da knjiga ima više od stotinu stranica.

Opet, ništa strašno ako ne shvate knjigu u potpunosti, nema veze, možda će joj se baš zato vratiti nešto kasnije, kad budu zreliji i spremniji za zahtjevne knjige. Slična se situacija javlja kod alegorijskog romana Mali princ koji djeca čitaju pretežno već u četvrtom razredu jer ih naslov knjige naprosto privlači, da bi mu se, htjeli to oni ili ne, ponovno vratili u osmom razredu jer se tada nalazi na propisanom popisu lektire. Dijete u dobi od deset godina možda ne shvaća baš sve značenjske slojeve koje Mali princ krije u sebi, ali ipak shvaća bit bajkovite priče o vjernosti i prijateljstvu. U osmom će razredu možda dublje razumjeti priču, a možda će u te četiri godine izgubiti želju za čitanjem i učenjem koju je, eto, imao u četvrtom razredu.

Smanjivanje neprijateljstva

Zvučni naslovi smanjuju otpor prema knjigama, stanjuju neprijateljstvo i privlače pažnju. U zvučne naslove svakako ubrajam roman Mama je kriva za sve (Knjiga u centru, 2015.) Zorana Pongrašića, odmah se prisjetim crne komedije Baci mamu iz vlaka (Danny DeVito, 1987.) koju sam kao dijete obožavao zbog sadržaja, ali i zbog zvučnog naslova.

U Pongrašićevom je romanu glavni lik dječak Bero koji živi s majkom slikaricom. Otac ih je napustio, zbog čega se osjeća obilježeno u društvu jer, u njegovoj su okolini rijetke jednoroditeljske obitelji. Naizgled, danas se i u manjim sredinama gleda normalno djecu rastavljenih roditelja, što ovisi od slučaja do slučaja – mnoga se djeca, neovisno o mjestu stanovanja, veoma teško nose s rastavom i nerijetko okrivljuju sebe za rastavu.

Opet, Bero je nezadovoljan i vlastitim imenom (zbog čega je također predmet sprdnje), frustriraju ga majčine slikarske faze; pravi se da je odrastao premda ima u sebi onu iskonsku potrebu za majčinom nježnošću, no srami se to otvoreno pokazati. Na početku romana majka pošalje Beru u školu, a odlazak u školu pretvori se u nešto sasvim neočekivano – otmu ga lopovi Brada i Ožiljak koji, misleći da je škola prazna (a trebala bi biti preko vikenda), kradu informatičku opremu. I eto zapleta koji nije za pet, već za šest! Lopovski dvojac odmah ukrade i Beru jer, ipak je svjedočio krađi. A što se dogodi kasnije? Eh, pročitajte knjigu, užitak je zagarantiran jer priča obiluje prepoznatljivim pongrašićevskim humorom!

Doista, zvučni naslov ponekad je sasvim dovoljan razlog da se knjizi dade prilika. Tako i Pongrašićev naslov Mama je kriva za sve neizravno poručuje mladima da je knjiga na njihovom strani, a ne na strani roditelja. Kod mladih se oko desete godine stvara otpor prema skrbnicima, roditelji više nisu uzor, već im postupno postaju neprijatelji, netko tko ih ne razumije u dovoljnoj mjeri i nije na njihovoj strani onda kada im je to najpotrebnije.

„Ova će mi knjiga pružiti dati ono što mi upravo treba, možda pročitam kakvu dobru foru kojom ću skršiti mutericu za sva vremena“, takve i slične primisli sigurno mrmlja sebi u bradu pokoji buntovni mladac dok u mislima već posuđuje Pongrašićevu knjigu. Sukob generacija, potaknut dolaskom hormona i svakodnevnim situacijama što dižu živce, neizbježan je sastojak svakog odrastanja, a pojedinim naslovima mladi pribjegnu misleći da će im upravo oni pripomoći u svakodnevnoj borbi protiv staratelja.

Tajnovita privlačnost tajne

Zvučni naslov privuku, ali ponekad i dobrano razočaraju sadržajem, naslov bude primamljiv poput reklame što obećava blistanje, no ne ispuni uvijek sva očekivanja. Naslov spektakularan, a sadržaj dosadan, zaplet zamoran, čitava radnja mlitava. Poznato?

Drugi primjer zvučnog naslova je roman Kako je tata osvojio mamu Mire Gavrana. Pa tko ne bi dao priliku knjizi koja samim svojim naslovom stvara pregršt pitanja? Djecu zanima pod kojim su se okolnostima roditelji spanđali, tko je koga osvojio i preuzeo inicijativu u procesu zavođenja. Mladi vole detaljnije upoznati obiteljsku povijest, a želju za tim otkrićima mogao bi pobuditi zvučni naslov Gavranovog romana.

Serijal kriminalističkih romana za djecu Hrvoje Kovačević također je rado čitan – svaki u naslovu ima riječ tajna, što je mnogima sasvim dovoljan povod da knjizi pruže priliku. Kovačevićeve su knjige često tražene, rado se posuđuju jer se mladi rado užive u ulogu istražitelja. Popularni su serijali Grozni Grga i Gregov dnevnik. Za serijal Gregov dnevnik pojedinci kažu da to nije prava književnost zbog brojnih ilustracija. Popularnost globalnih razmjera ne ide na ruku knjigama jer, sve što je popularno kod nekih čitatelja automatski izaziva sumnju. Popularni proizvodi ponekad s razlogom steknu dobar glas, nije da su sva masovno popularna djela nekvalitetna ili medijski razvikana.

Kupus, prduckanje i baka

Popularizam je, dakle, koliko dobra, toliko i loša odlika književnog djela. Uvijek se nađe netko tko će naći (be)smislenu zamjerku književnom hitu. Popularna Banditska bakica Davida Walliamsa (1971.) brzo se čita, tekst nije zgusnut, a ne manjka ni ilustracija (za ilustracije je zaslužan Toni Ros). ^[2]Popularna su i druga Walliamsova djela – Bljakburger, Tetka probisvjetka, Zla zubarica, Dječak u haljini, Mali milijarder… Knjiga je poučna, na prigodan se način govori o tome kako mladi postupaju prema starijima. Baka stalno prducka i sprema jela od kupusa, a unuk ju jedva podnosi, baš kao i njegovi roditelji koji stalno manijakalno prate plesna natjecanja, a za baku ne mare. Baka je tu da pazi unuka dok oni prate plesna zbivanja.

Vjerovali ili ne, Walliamsova Banditska bakica mnoge je mlade uspjela rasplakati. Ovaj biser dječje književnosti jest komičan, ali iza svih tih silnih prdeža i kupusa krije se priča o snuždenosti starijih osoba, govori se o diskriminirajućem ponašanju mladih prema starijima i socijalnoj isključivosti. Djeca uvide da stare osobe nipošto nisu dosadnjakovići hripava glasa kao što to mnogi misle, da imaju štošta zanimljivo za ispričati te da je njima itekako potrebna pažnja, naročito u poznim godinama, dok ih zdravlje ne služi i kad im vjerna pratiteljica postane hodalica.

Radnja Banditske bakice ne može se predvidjeti. Započinje klišeizirano, no čini ju više neočekivanih obrata – priča krene u sasvim drugom smjeru. Ovaj zvučni naslov može učiniti da se poneki unuk zapita kakav je prema svojoj bakici, nagovoriti ga da se po drugi put približi svojoj zapostavljenoj bakici, postavi joj pokoje pitanje o događajima iz prošlosti te tako obnovi vezu s dragom osobom koja je najvjerojatnije maestralno obavila sporednu ulogu skrivene majke, služeći roditeljima kao mudra ispomoć. Roman Banditska bakica bi, prema tome, trebali pročitati i roditelji, čisto da se podsjete u kojoj su im mjeri bakini dobronamjerni savjeti i iskustvo pripomagali u podizanju djeteta.

Walliamsov roman iziskuje svega dva sata slobodnog vremena za čitanje, a zauzvrat nudi pitku humoresku začinjenu realnim situacijama. Neću se začuditi ako se Banditska bakica ili neki drugi Walliamsov roman uskoro pojavi na izbornom ili redovnom popisu lektire. Ako do toga dođe, neće me ta promjena nimalo zasmetati, samo se unaprijed pitam kako ću kupiti taj naslov i učiniti ga dostupnim potencijalnom čitateljstvu...