Daleko su tmurni dani kad je strip bio na lošem glasu kao trivijalno štivo što truje vrlu mladež. Kritičari su stripu spočitavali podrijetlo i naglašavali da je riječ o američkom proizvodu, dok su ga roditelji, knjižničari, učitelji i renomirani književni znalci nadmeno izbjegavali u širokom luku, odbijajući mu dati status književnog proizvoda.

Pokazalo se nešto kasnije da strip zaista nije književnost, već i više od toga – književno-likovni proizvod. Kao djelo koje istodobno sadrži i likovnu i tekstualnu komponentu, strip ima i dvostruku narativnu vrijednost pa je podložan dvostrukom iščitavanju.

U široj javnosti percepcija stripova drastično se promijenila nabolje 1992. godine, nakon što je Art Spigelman dobio Pulitzerovu nagradu za grafički roman Maus. Riječ je o snažnom autobiografskom ostvarenju u kojem glavnu ulogu nema samo autor, već i njegov otac Vladek koji je, kao pripadnik židovske zajednice, preživio nehumanosti što su obilježile koncentracijski logor Auschwitz i Drugi svjetski rat uopće.

Izgubljena popularnost

Danas je strip dostupan na policama školskih i narodnih knjižnica, može se kupiti u knjižarama, a postoji i nekoliko specijaliziranih trgovina stripova, odnosno striparnica. O stripovima se žustro pišu znanstveni članci i diplomski radovi, objavljuju se kritike i eseji, ^[1]Ima tu i entuzijasta koji objavljuju esejističke knjige o stripu. Dobro, stripovi, to još donekle prolazi. No eseji o stripovima? Tko to čita? Ili, još bolje, tko to kupuje? U pravilu veoma rijetki pojedinci posvećeni stripu proučavaju esejistiku o stripu.no strip se na ovim prostorima ne čita manijakalno kao do devedesetih godina 20. stoljeća, kada su stripove čitali i međusobno si posuđivali sve dobne skupine. Strip je bio poveznica, suzbijao je međugeneracijske jazove – učenici su posuđivali stripove ujacima, automehaničarima i umirovljenicima, raspravljali o avanturama svojih omiljenih junaka i s nestrpljenjem čekali nove epizode.

Početkom devedesetih zbog ratnih prilika stripovi nisu bili dostupni na kioscima i u tih nekoliko godina rasulo se čitateljstvo, izgubila se navika čitanja stripova. Prisjetite se kada ste zadnji put vidjeli klinca da grozničavo promatra naslovnice stripove na kiosku i lomi prste jer se ne može odlučiti koji će najprije kupiti zbog tankog budžeta? Davni su ti dani i teško da će se ponoviti.

Strip je sve manje dostupan u dnevnim, tjednim i inim tiskovinama, a službeno je zaživio upravo u novinama krajem 19. stoljeća. Rijetki klinci znaju za serijale Žuti dječak i Mali Nemo u Zemlji snova. Strip je izgubio masovnu popularnost koju je imao baš onda kada je bio na lošem glasu kao šund literatura, nepoželjno smeće što kvari maštu. Možda bi se percepcija stripova popravila nabolje kad bi opet došli na loš glas?

Časopisi za mlade Modra lasta, Smib, Prvi izbor i Radost odigrali su bitnu ulogu promotora stripa kao umjetnosti. U Modroj lasti izlazila je Zlatka Krešimira Zimonića Ivica Bednjanec tamo je objavljivao serijale Nježni, Genije te Jasna i osmoškolci; po scenariju Darka Macana i crtača Gorana Sudžuke (kojeg je nešto kasnije zamijenio Matija Pisačić) nastao je tinejdžerski serijal Svebor i Plamena, a Štef Bartolić objavljuje Gluhe laste. U časopisu Smib izlazi Durica Ivice Bednjanca, Ante Zaninović objavljivao je serijal Kljunko i Dugi, dok Dubravko Mataković godinama objavljuje serijal Super Di. U časopisu Radost Ivana Guljašević objavljuje serijal Luka, dok u časopisu Prvi izbor izlazi serijal Boduljko i Žbunika za kojeg scenarij potpisuje Jadranka Črnčić-Bandov, dok je za crtež zadužen Darko Kreč, serijal Profesor Svjetlan po scenariju Darija Kukića (crta Tomislav Beštak) i serijal Mudrica za čiji je nastanak u potpunosti bila zaslužna Magda Dulčić (1965-2016.).

Inicijativa na čekanju

Kako ponovno približiti strip mladima, učiniti da im budu dostupnija i poznatija remek-djela domaćih i svjetskih stripaša? Jedan od načina jest da se strip u većoj mjeri uvrsti na popis lektire. Inicijativa Strip u lektire Irene Jukić-Pranjić^[2]Irena Jukić-Pranjić autorica je i neumorna promotorica stripova, uredila je monografiju Ženski strip na Balkanu., profesorice likovne kulture, pokrenuta je upravo zato, da bi se strip približio mladima. Radovi hrvatskih stripaša cijenjeni su u svijetu, a popravila se i percepcija domaće kulturne javnosti, no mladi ne znaju previše o bogatoj povijesti i sadašnjosti stripa. Inicijativu su podržali brojna renomirana imena iz svijeta kulture, no nije urodila plodom jer je cijeli proces obrazovne reforme zaustavljen.

Da je pokrenuta inicijativa Strip u lektire urodila plodom, svi bi imali itekakve koristi od nje. Mladi bi se lakše upoznali s vrsnim stripovima domaćih i svjetskih autora koji su predloženi u inicijativi, a autori i izdavači vjerojatno bi zaradili određenu novčanu svotu kada bi se stripovi počeli u većoj mjeri kupovali za školske knjižnice. Strip bi bio dostupniji i više čitan, porasla bi stopa čitanosti za koju statističari uporno tvrde da opada, a neki bi možda konačno strastveno zavoljeli čitanje, pronašli štivo za sebe zahvaljujući upravo stripu? Sve je moguće. No, da bi se to zaista ostvarilo, potrebno je puno dobre volje nadležnih, educiranosti i, naravno, novaca. A novac je, posebice kada su u pitanju lektirni naslovi, manje dostupan.

Budući da je strip brz medij koji ne iziskuje previše vremena (u pravilu se čita brže od knjige, ovisno od knjige do knjige, odnosno od stripa do stripa, točnije, od crteža do crteža!), strip je rado čitan. Strip već jest na popisu lektire, ali u veoma maloj mjeri.

Popularna Durica Ivice Bednjanca nalazi se na popisu lektire za drugi razred osnovne škole. Kad čitaju Smib, učenici najprije gledaju zadnju stranicu jer je tamo nova Duričina avantura koja se, po starom običaju, stalno duri na Bibija jer se ponovno zagledao u Lelu ili nije shvatio njezine potrebe, želje ili misli. Svatko je od nas upoznao barem jednu takvu Duricu, a nerijetko smo i sami poput nje. Zato i jest tako popularna, jer nam je slična po karakteru ili temperamentu, uvelike stvorena na našu sliku i priliku.

U pravilu svaki primjerak ukoričene Durice bude na životu tek nekoliko godina, brzo se raspadne od silnog posuđivanja i čitanja. Duricu bi trebali praviti od čvršćeg materijala, recimo, na bakrenim pločama jer, papir se potroši kao kreda. Novija su izdanja Durice prerađena, izbačene su određene škakljive epizode na koje su se moralne vertikale žalile, a za očekivati je da će revni cenzori uskoro izbaciti još neke epizode. Valjda su im promakle pri čitanju. Ni cenzori nisu što su nekad bili.

Približavanje knjige

Prigodnih stripova, koji bi ispunili učenikova čitateljska očekivanja i potrebe, ne manjka. Serijal Borovnica Darka Macana bez imalo premišljanja bih uvrstio u 5. razred, Osmoškolce Ivice Bednjanca u 6. razred, Genije Ivice Bednjanca u 7. razred, a Zlatku Krešimira Zimonića, pokoji album Danijela Žeželja, Mausa Arta Spigelmana i Perzepolis Marjane Satrapi u 8. razred.

O stripu učenici saznaju osnovne podatke u sklopu medijske kulture na satu hrvatskog jezika, crtaju ih na satu likovne kulture, a odavno je strip kao metodičko sredstvo prisutan u udžbenicima, a neki ga nastavnici redovno koriste kao nastavno pomagalo, sretni su što makar bilo što čitaju. Čak im se ne zamjera ako se stripovi čitaju ispod klupe. Bolje strip nego tablet ili kakav drugi ekran što privlači i zrači, što nije dobro za zdravlje. Zašto se onda, na kraju krajeva, ne bi stripovi u većoj mjeri nalazili na popisu lektire?

Talijanski serijal Alan Ford popularan je već kod učenika drugih razreda; kuže klinci polako fore odraslih, no nije da fordača čitaju kao subverzivno štivo krcato satirom. Kad poodrastu, shvatit će mladi da i oni žive u alanfordovskom svijetu, ali i dalje će se smijati dogodovštinama Grupe TNT. Kako bilo, serijal Alan Ford jedan je od rijetkih naslova koji ne gubi, već stalno dobiva na čitanosti. Da nije tako, ne bi Alan Ford u toliko edicija bio prisutan na kioscima.

Ipak, dade se zamijetiti da se sve manje čitaju talijanski serijali Zagor, Tex, Veliki Blek, Kapetan Miki i Dylan Dog koji su dugo vremena bili masovno popularni, čak ni heroji s natprirodnim moćima izdavačke kuće Marvel i DC Comics nisu više tako popularni – bit će da mladi sve manje vjeruju u superjunake ili da sve brže prestaju vjerovati u njihovo postojanje.

Zagor je do krvavih devedesetih godina 20. stoljeća mnogima bio najvažniji lik iz svijeta stripa, a danas ga pretežno kupuju, čitaju i skupljaju pojedinci koji imaju preko trideset godina. Smanjen interes za komercijalnim talijanskim serijalima krije se, prema nekim tumačenjima, u kvaliteti priče. Druga tumačenja za to krive kulturu nečitanja. Istina je vjerojatno negdje između – em su mladi pretežno izgubili strastvenu potrebu za čitanjem i skupljanjem stripova, em se ne žele ili ne mogu suživjeti sa Zagorovim avanturama.

Strip može poslužiti kao vrijedna ispomoć u procesu približavanja knjige nečitateljima. Kako nahuškati nezainteresiranog učenika trećeg razreda da pročita roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića? Kod nekih to nikako ne ide, a ako već ne ide, preporučio bih mu da makar pročita stripizaciju tog romana. Scenarij za strip napisao je Davor Špišić, a crtački dio posla napravio Igor Bojan Vilagoš. Stripizacije domaćih književnih djela nisu rijetkost – po romanu Ivana Kušana nastao je strip Lažeš, Melita, u ovom je slučaju ulogu crtača imao cijenjeni umjetnik Nedeljko Dragić koji se dokazao radeći vrsne stripove, ali i animirane filmove, karikature, ilustracije – jednom riječju, radoholičar!^[3]Više podrobnijih informacija o Nedeljku Dragiću nalazi se u dvojezičnoj monografiji Nedeljko Dragić: Čovjek i linija (Hrvatski filmski savez, 2014.) koju je uredio dr. Midhat Ajanović Ajan. 

Svaki se učitelj sigurno pomuči u nastojanju da svi učenici šestih razreda pročitaju Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Sav uloženi trud i motivacija ne isplati se uvijek, stalno se nađe učenik koji ne želi ili naprosto ne može pročitati knjigu koja je propisana kao obavezno štivo. Što napraviti s takvim učenicima? Da ih stavimo na stup srama? Kao što ima učenika koji ne pokazuju interes za prirodoslovnim znanostima, tako ima i onih koji nisu zainteresirani za književnost.

Za početak, učenicima se može ponuditi alternativno rješenje koje će zadovoljiti i učenika i učitelja – Krešimir Zimonić stripizirao je zbirku Priče iz davnine, zašto ne bi makar nju pročitao učenik kojem je čitanje teška tlaka? Tko zna, možda će se nekim okorjelim nečitateljima Zimonićevi stripovi svidjeti u toj mjeri da će u konačnici pročitati i priče Ivane Brlić-Mažuranić. Mogućnosti za takvo što je možda malecka, ali ona ipak postoji.

Stripizaciju će, ako ništa drugo, rado pročitati okorjeli ljubitelj književnosti. Nakon što pročita knjigu, kvalitetan strip što je nastao po knjizi doći će mu kao književno-likovna poslastica. Em će guštati u kvalitetnom crtežu, em će guštati u dobroj priči.

Kvadratura stiha

Kao prekaljeni stripofil, ne bih se nimalo bunio da netko napravi stripizaciju dječjeg romana Čvrsto drži joystick Josipa Cvenića, pripovijetku Breza Slavka Kolara ili Alkara Dinka Šimunovića, Krležinu Bitku kod Bistrice Lesne ili izbor pjesama Tina Ujevića, tim više jer se poezija malo probavlja u papirnatom obliku (poezija se danas pretežno sluša). Uvijek postoji mogućnost da se netko navuče na poeziju preko stripa ili obrnuto.

Sjajne stripizacije jednako sjajnih pjesama domaćih i stranih pjesnika radio je Dušan Gačić (1958.) za časopis Modra lasta i još neke medije. Neki od radova nigdje prije nisu objavljeni, premijeru su doživjeli u ukoričenom izdanju. Nedavno su Gačićeve likovne interpretacije ujedinjene pod naslovom Kvadratura stiha (Matica hrvatska Bizovac, 2017.), a u toj su impozantnoj pjesmarici prisutne pjesme Miroslava Krleže, Antuna Branka Šimića, Hermana Hessea, Dragutina Tadijanovića, Leonarda Cohena, Tina Ujevića, Charlesa Baudelairea i još mnogih vrsnih pjesničkih imena, a uvrštena je i jedna pjesma Dušana Gačića koji u predgovoru objašnjava što, prema njegovom mišljenju, spaja poeziju i strip: „Poezija i strip dvije su različite umjetnosti, ali ipak, kao i sve druge umjetnosti, međusobno povezane, bliske. Sjediniti različite autorske, umjetničke izričaje u novo, jedinstveno djelo, meni je, kao autoru, predstavljalo pravi stvaralački izazov, ali ujedno užitak i zadovoljstvo. Interpretacije poezije stripom pružila mi je/otvorila/otkrila posve nove prostore kreativne igre i istraživanja.“

Kvadratura Stiha idealno je štivo za učenike 8. razreda jer, tada su već zreliji i spremniji za kompleksne teme i forme, a ništa čudno ako netko od njih odluči interpretirati svoju ili tuđu pjesmu kroz crtež, baš poput Gačića. Nepredvidljivi su putevi stvaranja, čemu ih ograničavati?

Čitajući Gačićevu bogato ilustriranu pjesničku antologiju, na svoje će doći ljubitelji vrhunske poezije i stripa. Kvadratura stiha vrsno je izdanje što se najbolje može opisati sintagmom vizualna pjesmarica jer nju čini poezija u stripu i strip u poeziji. Milina…