1. Posudbeni razgovor

„Gnjavaža na kvadrat“, kaže u sebi šestaš kojem nije do čitanja jer je zaglibio u blatu puberteta. A mora ju pročitati. Svi moraju. Bez iznimke. Nema milosti. Rekla nastavnica. Čak dvaput. A nastavnica nerado ponavlja. „Čovjek sam, nisam papiga da bih ponavljala“, često kaže. Stara škola. Bog zna za pet, ona zna za četiri, ostali eventualno za tri. Eventualno.

„Momak, što ćeš posuditi danas?“, upita knjižničar i prekine šestaša u njegovom razmišljanju.

„Ivanu. Brlić. Mažuranić.“

„Priče iz davnine, kaj ne? Iskaznicu molim. Nemaš. Naravno, pa tko to više nosi nakon petog razreda. Okej, pričekaj da te potražim u računalu. Sve bi bilo brže da imaš iskaznicu, zato ona postoji...“

Knjižničar već ima pripremljenu knjigu na drugom stolu. Taj se za sve unaprijed priprema. Profesionalna deformacija, reklo bi se, to je jače od njega. Samo da bi što manje hodao oko polica. I da se ne bi stvorila gužva ispred njegovog radnog stola. Uhvati ga nervoza čim se napravi red od deset korisnika.

„Gnjavaža na treću...“, promrmlja šestaš, „te Priče iz davnine.“

Učenik pak odjednom dobiva dojam da je knjižničar razumio njegovo mrmljanje prožeto negodovanjem jer je naglo podignuo obrve. Inače su knjižničari na zeznutom glasu kao ljudi koji imaju tih hod poput stopostotnih Indijanaca i besprijekorni sluh šišmiša. Baš kao i nastavnici koji čuju baš sve ono što se ne mora čuti. „Možda knjižničar i spava u toj svojoj knjižnici, na policama, u visećem stanju, kao šišmiš“, pomisli šestaš koji se pita gdje li je samo uspio zametnuti iskaznicu koju čuva kao oko u glavi. Izgubio je iskaznicu već u prvom razredu i knjižničar mu je napravio novu, napomenuvši pritom „čuvaj ju kao oko u glavi“.

„Evo ti knjiga. Uživaj u čitanju“, odjednom će knjižničar.

„Hvala! Oprostite, mogu li postaviti još jedno kratko pitanje?“

„Upravo si ga postavio i nije baš kratko, kaj ne?“, mangupski odvrati knjižničar.

„Aha. Kužim vas. Ovo prije je bilo pitanje. Još drugo pitanje... ima li u knjizi ilustracija?“

„Ima... Čak dvije.“

2. Važnost ilustracija u svijetu knjiga

Što mislite? U kojem će vremenskom roku šestaš iz gornjeg, poluimaginarnog razgovora pročitati knjigu? I hoće li ju uopće pročitati? Recimo da hoće, makar da dobije što bolju ocjenu iz književnosti i ne pokvari prosjek ocjena zbog jedne nepročitane knjige, već sada mu roditelji zvocaju i ponavljaju kako će mu ocjena iz hrvatskog jezika trebati pri upisu u srednju školu, koju god da upisao. Recimo i to da šestaš vjerojatno ima strogu, pravednu nastavnicu koja lako pročita tko je sve u razredu stvarno pročitao knjigu, a tko se izmotava.

Upitno je koliko će mladac uživati u knjizi koja je slabo ili nimalo ilustrirana. Sama prisutnost ilustracija potencijalnom čitatelju znači manji broj stranica za pročitati. Većina mladih ipak najprije pita koliko knjiga ima stranica i bude im lakše kada uz tekst bude pokoja ilustracija. Ilustrirana knjiga podsjeti mlade na bezbrižnije predškolske dane kada su knjige imale malo teksta kojega su čitali roditelji, ali je zato uvijek bilo ilustracija na izvoz. Proradi nostalgija, vrati se naš čitatelj u nedavnu prošlost i prisjeti se najdražih mu ilustracija, a one su odlika dječje književnosti.

Naravno, ilustracije su prisutne i u književnosti za druge dobne skupine, ali znatno rjeđe. Teško ćete naletjeti na ilustrirani roman, zbirku priča ili pjesama za odrasle, ali nije da ih nema – prvo što mi pada na pamet je roman Izum Hugoa Cabreta kojega ne čine samo riječi, već i slike. Puno slika. Puno. Ne morate vikati Dajte nam ilustracija! dok čitate taj roman.

Koliko će od strane mladih biti čitana i hvaljena knjiga s malo ili nimalo ilustracija? Pretežno će riječi hvale biti rijetke, teško da će biti popularna jer, tko ne voli ilustracije? Dizajn i prisutnost ilustracija pridonosi kvaliteti knjige. Koja je funkcija i vrijednost ilustracija? Na to pitanje najbolje odgovaraju ilustratori. Dražen Jerabek (1966.) u tekstu Kako i zašto nastaje Slikovnica piše sljedeće: meditativan, radostan i iscjeljujuć trenutak: „Ilustracija obogaćuje tekst, dajući mu novu dimenziju i omogućava djetetu da, dok odrasli čita tekst, ono istražuje sliku i proživljava vizualnu informaciju. Ilustracija u slikovnici između ostaloga upućuje i ističe ono važno u priči i stvara cjelokupni doživljaj.“

Inspirativna je rubrika Ilustrirani kutak Magazina Gradske knjižice Rijeka - u toj rubrici čitateljstvo pomnije upoznaje domaće ilustratore, njihove dosadašnje radove i način stvaranja. Najčešće se ne pitamo tko su ilustratori premda prepoznajemo njihov specifičan stil izražavanja. Kako ne mislimo odveć na ilustratore, zasluge redovno pripisujemo književniku, a on je tek jedan od važnih stvaralačkih kotačića koji pokreću i stvaraju knjigu, što tvrdi i Zdenko Bašić: „Smatram da je priča izvorno ideja, tekstopisac napravi samo jedan dio te ideje, ilustrator napravi drugi dio te ideje, netko treći može kroz neki drukčiji medij napraviti treći dio, a svi su zajedno u funkciji priče.“

Zanimljivo je V.B.Z.-ovo izdanje Priče iz davnine što je tiskano povodom stote godišnjice prvog izdanja iste knjige. V.B.Z.-ovo izdanje iz 2016. godine sadrži u sebi ilustracije Krste Hegedušića (1901-1975.) koje su nastale 1916. godine, a nikada nisu iskorištene za zbirku jer autorica nije bila posve zadovoljna radovima maloljetnog Hegedušića koji je tada imao svega 16 godina. Ivana Brlić-Mažuranić nije bila zadovoljna ni ilustracijama Petra Orlića koje su činile prvo izdanje iz 1916. godine, voljela je imati kontrolu nad svojim knjigama, što pomno pojašnjava Vinko Brešić u tekstu Nepoznata crtanka Krste Hegedušića koji je također dio knjige.^[1] Tekst je prvotno objavljen u dvotjedniku Vijenac.

Da bi suradnja između ilustratora i tekstopisca bila što uspješnija, potrebno je da ih obojicu predvode slični stvaralački porivi. Ako se razilaze u razmišljanjima, dolazi do scenarija koji se odigrao između slikara Hegedušića i književnice Brlić-Mažuranić. Ilustracije naprosto ne budu zastupljene i tu priči bude kraj. Idealno je kada književnik posjeduje i likovni talent, što je slučaj kod Zdenka Bašića. Ilustrira vlastite tekstove pa nema potrebe za stvaranjem kompromisa. Ivana Brlić-Mažuranić nerado je sklapala kompromise; njezin brat Želimir, koji je u Engleskoj studirao dizajn i priredio Priče iz davnine za englesko tržište, naglasio je 1924. godine u pismu uspješna knjiga u Engleskoj mora zadovoljavati tri uvjeta – sjajan dizajn, što uspješnija reklama te kvalitetan sadržaj.

Idealno je kada se i vizualna i tekstualna komponenta poslože pa ispadne vrhunsko djelo, a takvih ostvarenja ne manjka u domaćoj i stranoj književnosti, samo se o nekim djelima malo piše pa ljudi teže ili sporije saznaju za njih. Ilustratori pretežno usko surađuju sa spisateljima, dobivaju veći medijski prostor pa su samim time vidljivi publici. Eto, i Hegedušićeve su ilustracije za zbirku Priča iz davnine zaživjele u papirnatom obliku tek nakon punih stotinu godina.

3. Ilustracija kao dodatna dimenzija

Crtače stripova u nekim slučajevima slobodno možemo nazvati i ilustratorom, tim više jer koriste ilustrativni stil. Primjerice, talijanski stripaš Sergio Toppi ili hrvatski stripaš Alem Ćurin. Njihove table, što su ispunjene mnogobrojnim detaljima, mogli bismo satima pomno proučavati i kao tablu stripa i kao ilustraciju.

Kao što u knjizi u kasnim godinama običavamo ignorirati ilustratora, tako u ranoj dobi ignoriramo crtača stripova. U djetinjoj dobi ne gledamo pažljivo tko je nacrtao pojedinu epizodu, nesvjesno favoriziramo određeni crtež, a tek kasnije počinjemo svjesno pratiti tko je zaista zaslužan za nastanak neke (ne)omiljene epizode. Čitateljsko oko bude sve kritičnije, subjektivnije i osjetljivije pa zamijetimo gdje je crtač briljirao ili fušao, a gdje je možda mogao napraviti bolji posao.

U serijalu Ken Parker scenarist Giancarlo Berardi najbolje bi epizode dao crtaču Ivi Milazzu koji je, uz Berardija, idejni začetnik tog stripa. I stvarno, epizode koje većina čitatelja često proglašava kao najbolje u serijalu, nacrtao je pretežno Milazzo, što samo govori da je Berardi bio poprilično svjestan koje je epizode Kena Parkera napisao bolje ili lošije pa bi najbolje dao Milazzu da im dade novu dimenziju kroz crtež. Berardijevi i Milazzovi radovi rezultati su uspješne suradnje, ne vjerujem da su tijekom stvaranja posezali za kompromisima, već da su im se ideje naprosto posložile. Najjednostavnije vjerojatno nastane strip koji je rad jedne osobe i sve se vjerojatno zakomplicira kada uz tekstopisca i crtača u radu sudjeluju drugi suradnici, npr. kolorist i tušer.

Ilustracije, naslovnica knjige i cjelokupni dizajn knjige sastavnice su što knjizi daju dodatnu dimenziju – novu formu, novi oblik, novi život – ili, ako vam je draže, novu dozu životnosti. Nisam još čuo za slučaj da su ilustratori svojim poslom uspjeli pokvariti tekstualni predložak. Dobro, možda sam prečuo takav slučaj jer kao čitatelj uvijek dajem prednost tekstu.

Ako je priča dobra, tada mi ju ni najgora ilustracija ili nesretno nacrtana naslovnica ne može pokvariti. Posve je slična situacija sa stripovima – ako je priča loša izvedena, nema tako briljantnoga crteža koji će popraviti mlake i slabe dojmove.

Likovni umjetnici, u koje se ubrajaju i autori stripova, drugačije poimaju strip kao oblik izražavanja; renomirani autor Danijel Žeželj (1966.) u jednom je intervjuu dao prednost crtežu, napomenuvši pritom da između crteža i teksta postoji treći prostor: „Mislim da su slike (crteži) bitniji od riječi, ali između njih postoji ravnoteža. Crtež zauzima više prostora, ali riječi su važne: zato su tamo. One nužno ne prate crtež. Može postojati jedna priča kroz crtež, a druga kroz tekst. To zapravo stvara treći prostor između crteža i teksta. To je ono što ja nalazim najinteresantnijim u ovom načinu pričanja, kroz slike i tekst.“

4. Korisni detalji

Osim ilustracije i naslovnice, u opremu knjige ubrajaju se i tekstualni dodaci. U V.B.Z-ovom bogatom izdanju zbirke Priče iz davnine nije uvršten samo tekst Vinka Brešića, već i tekst Modernost Hegedušićevih crteža pisca Branislava Glumca koji je prijateljevao s Krstom Hegedušićem i pratio njegov rad. Nakon korisnih tekstualnih dodataka, na kraju knjige uvrštene su još jednom u zasebnoj rubrici sve ilustracije Krste Hegedušića te iscrpna bilješka o autorici i ilustratoru.

Uz priče koje su činile izdanje iz 1916. godine, u V.B.Z-ovo izdanje uvrštene su dvije bajke (Lutonjica Toporko i sedam Župančića i Jagor) koje su činile konačnu verziju zbirke Priče iz davnine. Te dvije priče Krsto Hegedušić 1916. godine nije ilustrirao budući da nisu bile u prvom izdanju, već su naknadno uvrštene u kasnija izdanja.

Veličina slova je primjerena, što je također veoma važna komponenta, naročito za mlade; pokazalo se gušća i sitnija slova odbijaju neke potencijalne čitatelje i, ako već mogu, radije posude i pročitaju izdanje u kojem tekst ima veća slova što ne iziskuje povećalo. Sveukupno gledano, na V.B.Z-ovom izdanju zbirke Priče iz davnine nije se štedjelo i trebala bi privući veći broj čitatelja.