Književni hitovi proživljavaju sudbinu popularnih pjesama i filmova. Nakratko okupiraju domaće ili svjetske ljestvice, budu dobro rangirani i zastupljeni u kulturalnim emisijama, ali to ne potraje predugo. Neovisno o vrsti medija, svaki hit naslov ima rok trajanja na ljestvicama, brzo se pojave neki novi hitovi koji zavladaju na željenoj top-listi jer, eto, i oni možda imaju iza sebe kvalitetnu marketinšku pozadinu koja ih stalno gura i osigurava im prisutnost u medijima, a samim time povećava izglede za što uspješniju prodaju.

Kada se medijska prašina slegne, hitove uredno prekrije konkretna prašina. Rijetki hitovi zaista steknu status vječni klasik, ali taj klasik, ako želi ostati vitalan, u formi i na životu, iziskuje prilagodbu novim generacijama, barem kad su u pitanju književna ostvarenja jer, svaki je jezik živa tvorevina što se neprestano mijenja pa je stoga čak i čistokrvnim književnim klasicima potrebna primjerena jezična prilagodba.

Rječnik kao ključ

Sadržajno gledano, mnoga klasična književna djela nisu nimalo zastarjela i izgubila na autentičnosti, no ključan se problem nalazi u rječniku - mora se voditi računa o novim generacijama čitatelja kojima priča prepuna arhaizama neće biti razumljiva, a samim time ni zanimljiva. Ne dođe li do nužne prilagodbe, doći će do književne odbojnosti. Neće se stvoriti pasionirani čitatelji, već nabrušeni nečitatelji. Svrha književnosti ne bi trebala biti stvoriti elitno društvo vrhunskih čitatelja. Osobno mi bolje zvuči stvaranje veće skupine sasvim uravnoteženih, prosječnih čitatelja koji su u stanju shvatiti pročitani tekst.

Problem nerazumijevanja teksta mladi upoznaju već tijekom čitanja dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić što je prvi put objavljen 1913. godine. Po pitanju sadržaja, ovaj je biser dječje književnosti savršen, po svemu primjeren dječjoj dobi. Ta knjiga ima idealne protagoniste i antagoniste, ne manjka napetosti i nenametljvih pouka, da se dobro dobrim vraća, a pisana je jednostavnim rječnikom. Međutim, problem su određene riječi, pojmovi koji se ne koriste aktivno u govoru pa im djeca (ali i oni nešto stariji) ne znaju točno značenje. Da bi se izbjeglo stvaranje brojnih upitnika u glavama mladih čitatelja, dovoljno je ubaciti kratko objašnjenje na margine, u fusnotu ili, ako već ne ide drugačije, na kraj knjige kao popis nepoznatih ili manje poznatih riječi, no nemaju sva nova izdanja te nužne dodatke.

U zbirci Priče iz davnine iste autorice, što je prvi put objavljena 1916. godine, još je više arhaizama i sva sila glagola u aoristu i imperfektu pa ova knjiga teško padne i zagriženim knjigoljupcima. Nisu im dovoljno razumljive bajke Ivane Brlić-Mažuranić što su s razlogom postale dio književnog kanona, štoviše, knjiga im ostaju u lošem sjećanju kao štivo koje se ne može lako razumjeti.

Nekima nema pomoći

Nužnost je, znači, osuvremenjivanje djela. Prilagodba novim generacijama prijeko je potrebna, steći će se veća naklonost ako je sadržaj razumljiv. Neosporno je da knjiga Priče iz davnine ima estetsku i etičku vrijednost jer govore o važnosti obitelji i čuvanju te iste obitelji; knjiga je to koja govori o skromnosti i uljudnosti, njeguje osnovne ljudske vrijednosti i širi temeljne univerzalne istine.

Kao takva, zbirka Priče iz davnine važan dio odgojno-obrazovnog procesa, no jezik se u ovih stotinu godina podosta promijenio. Kad bi se književni klasici osuvremenili, s više bi se gušta čitale Šenoine Povjestice i svi ostali propisani naslovi koji su učenicima poprilično mrski zbog nepoznatih riječi!

No ima na lektirnom popisu i književnih djela kojima nikakva jezična prilagodba ne bi pospješila prolaz kod učenika jer su sadržajno slaba, pa čak i neprimjerena po pitanju sadržaja. Rijetko kada ćete čuti da su učenika oduševile ili makar od srca uspjele nasmijati Šaljive narodne priče. Nasreću, ne pokazuju ljudi u tako ranoj dobi pokazuju sklonost prema ženomrstvu i nasilnom humoru, a upravo lošeg humora i tjelesnog nasilja prema ženama ne manjka u tim narodnim pričama.

Problem težeg razumijevanja teksta nalazimo kod zbirke Legende o Kristu švedske književnice Selme Lagerlöf (1858-1940.), prve žene koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost^[1]Za razliku od Boba Dylana, prisustvovala je 12. prosinca 1909. dodjeli nagrade, a 1914. godine postala prva ženska članica Švedske akademije.. Izdavačka kuća Katarina Zrinski objavila je izbor priča iz zbirke Legende o Kristu u kojoj ne manjka fusnota i objašnjenja, što je itekako pohvalno jer mnoge riječi nisu u dovoljnoj mjeri razumljive mladima. Doduše, kad se želi, značenje nepoznatih riječi lako se izvuče iz konteksta, no za to je potrebno određeno čitateljsko iskustvo što dolazi s godinama. Imajmo na umu da se radi o mladim čitateljima koji imaju deset ili jedanaest godina.

Neovisno o vjerskoj pripadnosti i religioznim stavovima, ova knjiga svima dobro sjeda, čine ju univerzalne poruke miroljubivosti. Spajajući socijalizam i kršćanstvo, Selma Lagerlöf stvorila je osobnu interpretaciju Evanđelja. Ostajući podosta vjerna izvorniku, odvažno je dodavala vlastite elemente u biblijske priče, ne mijenjajući im pritom elementarnu funkciju.

Prvotno objavljene 1904. godine, zbirka Legende o Kristu djelomično spada u apokrifnu književnost. Poput svake legende, i ovdje imamo uobičajeno miješanje fikcije i fakcije, stvarne osobe smještavaju se u nove kontekste. Uz pokoju autorsku preinaku, biblijske priče dobile su novo, prigodno ruho. Međutim, valja naglasiti kako je zbog slikovitog prikaza ubijanja djece priča Betlehemsko djetešce uznemirujuća, nije da priče Selme Lagerlöf čine samo motivi ljubavi, milosrđa i oprosta. Čisto da se zna, riječ je o kratkom, ali veoma efektnom opisu stravičnoga čina čedomorstva. Upozoreni ste. Nema na čemu.

Uspješni Gavran

Dodatni opisi i iskorišteni irealni motivi Selme Lagerlöf mogu se opisati kao veoma konstruktivni zamišljaji autorice – u njezinim pričama, primjerice, mudraci nisu kraljevi, već su siromašni i prezreni od ostatka društva. Osnovne pouke ne izostaju, stoga bi zbirka Legende o Kristu trebale udovoljiti potrebu većine čitatelja. Redovno se u pričama poručuje kako ispunjavajuća mudrost nije predana silnim i glasnim moćnicima, već onim najmanjim, odbačenim, obilježenim i marginaliziranim pojedincima.

Miro Gavran u više je navrata uspješno napravio preinaku klasičnih priča – naime, on je osuvremenio poznatu starozavjetnu priču o udovici Juditi. Decentno je prikazao Juditu kao konkretnu osobu od krvi i mesa koja ima svoje osobne dvojbe i osjećaje, učinio je odnos između Judite i vojskovođe Holoferna ljudskijim, pridodao je Juditi i Holofernu osobine koje nisu imali u izvornom tekstu. Dok je starozavjetna Knjiga o Juditi poduža parabola o ženi koja riskira život za spas vlastitog naroda, u Gavranovoj Juditi imamo neobičnu ljubavnu priču između dvoje ljudi koji pripadaju neprijateljskim skupinama.

Starozavjetnu Knjigu o Juditi obradio je i Marko Marulić, otac hrvatske književnosti. Odlomak iz Marulićeve Judite obrađuje se u osmom razredu i učenici ne reagiraju dobro na taj tekst, baš kao što im ne odgovara većina drugih tekstova iz stare hrvatske književnosti jer su im naprosto nerazumljivi (a samim time i nezanimljivi), što je sasvim razumljivo budući da je prošlo više od 500 godina otkako je nastao Marulićev izvornik. 

Da bi im približio priču o Juditi, nastavnik učenicima uvijek može preporučiti Gavranovu obradu. Za shvaćanje Gavranove Judite također se moraju napregnuti moždane vijuge jer radnja traži iskusnog i aktivnog čitatelja, ali se ne moraju istezati do iznemoglosti. Pisana na suvremenom hrvatskom jeziku, Judita Mire Gavrana ne traži dodatna pojašnjavanja u obliku fusnota. Dovoljno je imati dobru volju za čitanjem osuvremenjene klasične priče što se po mnogočemu uvelike razlikuje od izvornika.

U čemu su razlike? Točan odgovor saznat ćete komparativnim čitanjem starozavjetnog teksta i Gavranove prerade. Možete pritom pročitati i Marulićev tekst, no za njega ćete vjerojatno trebati izdvojiti najviše vremena. Ako ste u svoje slobodno vrijeme pasioniran ljubitelj književne baštine koji, recimo, rado proučava hrvatsku književnost 16. stoljeća, Marulić vam neće predstavljati nikakav problem, već užitak!