Kada se govori o jezičnom i pismenom izražavanju, naglasak se redovno stavlja na opismenjivanje učenika, svako malo netko spomene provedena istraživanja pomoću kojih je dokazano kako smo polupismena nacija. Ljudi se možda osjećaju pismeno, ali na glasu smo kao nepismena ili polupismena nacija.

Lektirizmu

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

„Polupismeni su opasniji od nepismenih“, tvrdim. Strepim pred onima koji nisu u stanju posve razumjeti tekst, nego ga prilagođavaju sebi. Kada kažem polupismen, onda mislim na čovjeka koji pročitan tekst ne shvati ili ga shvati napola pa interpretacija u konačnici stvori neugodnu zabunu, verbalnu svađu ili fizički sukob. Poput pogrešno upućenoga pogleda, nerazumljiva riječ može rezultirati kobnim potezima, stoga je važno svladati vještinu čitanja s razumijevanjem.

Polupismenost i površnost u čitanju te pisanju itekako je jasno vidljiva u internetskim komentarima ispod novinskih članaka. Danas baš svatko može anonimno komentirati i iznositi stav, negativno popljuvati tekstopisca i tekst, makar iz obijesti, dosade ili puke ljubomore. Danas se gotovo svatko savršeno razumije u svako životno područje – zna sve o odgoju djece i svjetskoj ekonomiji, farmaciji, zdravstvu i sudstvu pa se nimalo ne ustručava o tome dati svoj cijenjeni, polupismeni sud. Dok manijakalno piše o svakoj mogućoj temi što ga preokupira, dežurni komentator ne vodi previše računa o pravopisu, a kamoli o podacima koje pritom iznosi, komentatoru je samo važno da iznese svoj sud i izbaci iz sebe misaoni višak, a koliko će to imati smisla drugim čitateljima i hoće li ga itko razumjeti, manje je važno.

Napisati nešto suvislo iziskuje trud, ili znanje, ili talent, ili, što je najbolje, trud iza kojega stoji provjereno znanje i istinski talent. Pismeni i upućeni ljudi, koji se znaju koncizno i primjereno izraziti o nekoj temi, poštovani su ljudi u zajednici. Barem bi trebali biti poštovani oni koji se ne ustručavaju iznijeti vlastiti stav, mišljenje, ili osjećaje bez fige u džepu, bez omalovažavanja sugovornika. Ali upućeni ljudi rijetko kada dobivaju priliku djelovati u javnom prostoru jer je on rezerviran za nadmene, sumnjive pojedince koji javne sfere redovno koriste za promociju vlastitih namjera, a ne za dobrobit društva. Publika je, nažalost, navikla na pojavu sumnjivaca, ali se ne buni glasno, već mrmori sebi u bradu.

Učenje kroz pisanje

Izravne pojedince, koji ne govore sebi u bradu, već se ne ustručavaju iznijeti svoje mišljenje, možemo prepoznati u školskim klupama. Mlade ljude možemo pokušati naučiti ispravnom jezičnom i pismenom izražavanju, onoliko koliko to dopušta natrpan program. Nema puno mjesta za improvizacije i izborne teme, ali u sklopu redovne nastave može se učiniti dosta toga. U osmom razredu uči se pisanje eseja, što se uvelike nadovezuje na pisanje komentara (njega učenici uče pisati u sedmom razredu) i problemskoga članka. Poželjno je da nastavnik posveti barem nekoliko školskih sati eseju. Čitanje eseja u udžbeniku, probno pisanje pa opet pisanje… što duže potraje ta lekcija, tim bolje. Vježba je važna sastavnica, metodom pokušaja i pogreške može se usvojiti ta zahtjevna spisateljska forma, pojedinčev izraz i osobni stil pisanja trebao bi evoluirati tijekom vježbanja, posebice ako su vježbenici disciplinirani i željni napredovanja pa uvažavaju dobrohotne sugestije.

Svatko se, u skladu sa sposobnostima, može okušati u pisanju eseja, odnosno donositi zaključke i preispitivati dosadašnje spoznaje. Nisu esejisti povlaštena skupina spisatelja koji ne primaju bilo koga u svoje društvo.

Esej iziskuje podrobnije istraživanje, traženje informacije i provjeravanje korištenih izvora. Pisanje eseja odlična je priprema za srednju školu, državnu maturu i fakultet. Ukratko, pisanje eseja priprema je za čitav život, veoma važna cjelina koja bi se trebala što detaljnije usvojiti. Pismena i školovana osoba trebala bi uspjeti u životu, imati dobar posao i biti na dobrom glasu. Tako nas barem uče u školi, da se uloženi trud i stečeno znanje u konačnici isplati.

Međutim, sudeći po kvaliteti i kvantiteti internetskih komentara čija bi se dužina mogla protumačiti kao esej, netko je dobrano zakazao kada je pisanje u pitanju. Piše se puno, možda nikada do sada ljudi nisu imali toliku potrebu za pismenim izražavanjem, ali je kvaliteta napisanoga veoma upitna. Huškačka retorika i nezgrapne jezične konstrukcije nisu rijetkost. Ljudi se, doduše, često raspišu poput esejista, ali nerijetko ništa ne napišu. Narodski rečeno, mlate praznu slamu.

Kako naučiti pisati esej? Rješenje je jednostavno - čitanjem eseja. Što više, tim bolje. Ne bi bilo zgorega ako se čitateljska lekcija glede eseja počne s knjigom Dvadeseto stoljeće u retrovizoru Dubravke Oraić-Tolić. Knjiga bi mogla biti sasvim prigodan naslov za izbornu lektiru jer, sastoji se od kratkih eseja o događajima, fenomenima i osobama koje su trajno obilježile 20. stoljeće (Orwell, Černobil, moda, fotografija…). U osmom razredu trebalo bi na popisu lektire biti barem nekoliko raznovrsnih zbirki eseja. Recimo, knjiga SMS eseji Viktora Žmegača. Kratki su to tekstovi, ali razumljivi i zanimljivi, puni korisnih informacija i zapažanja.

Diskurzivni rod premalo je zastupljen, štoviše, rijetko tko uopće spominje kako postoji četvrti, diskurzivni rod. Književni rod koji će ih najviše pratiti na svakom koraku, izvan i unutar svijeta književnosti, čime god se kasnije bavili u životu. Dobar dio ljudi svakodnevno mora diskutirati (raspravljati) na ulici, u trgovini ili tijekom vožnje.

Čitanjem i pisanjem eseja razvija se čovjekovo mišljenje i osobnost, izoštravaju se osobni stavovi, usvajaju se argumenti kroz pisanje. Osmi razred predstavlja razdoblje u kojem su mladima poprilično izgrađene osobnosti, imaju svoje stajalište o smrtnoj kazni, abortusu, školskim uniformama, eutanaziji, nuklearnom oružju, vojnom roku i nošenju oružja, ali ne znaju uvijek kako uobličiti misao u pismenu ili usmenu rečenicu. Da bi u tome bili što uspješniji, treba dosta vježbati iznošenje misli kroz pisanje eseja, ali i kroz govorenje.

Pravilno vođene debate i eseji mogu pripomoći mladim ljudima u stvaranju osobnih stavova o nekoj temi. Kako smanjiti kaos? Potiče li televizija kod ljudi pasivnost? Zanemarujemo li svoje bližnje? Sve su to problemska pitanja na koja mladi nastoje odgovoriti. Učenicima u osmom razredu nije do fikcije i izmišljenih priča, bolje reagiraju na dokumentaristiku, odnosno na konkretne priče iz života. Fakti dominiraju, učenici žele konkretne činjenice i brojke o određenoj temi, nije im više do bajki.

Budući da su u osmom razredu zreliji i ozbiljnije doživljavaju svijet oko sebe, u većoj mjeri teže raspravljanju, imaju potrebu jasno izraziti ili dopuniti dosadašnje stavove. Na učitelju je da pokuša naučiti učenike kako usmena rasprava i esej ne smiju u sebi imati svađalačke tonove, već da usmena rasprava i esej moraju biti smisleni, lišeni negativnih konotacija. Uz učiteljevu stručnu pomoć i navođenje, učenik bi trebao uvidjeti kako književnost ne služi samo za zabavu, već da se kroz čitanje i pisanje eseja može doći do važnih zaključaka, ovladati novim znanjima, steći čvrst i artikuliran stav pa će biti manje podložni manipulacijama.

Bez ograničavanja

Umijeće pisanja eseja može se usavršiti kroz jednostavnu vježbu. Učenik izabere riječ što ga preokupira i pokuša napisati nešto o toj riječi, ne misleći pritom na broj riječi. Zašto razbijati glavu smiješnim propozicijama, tko kaže da bi esej trebao imati do 300 riječi?

Esej kao hibridna forma nema čvrsto propisana pravila, čemu se ograničavati riječima, posebice ako esejist ima štošta za reći? Osobno mi je nezamislivo brojanje riječi tijekom pisanja. Zašto se učenik ne bi raspisao i sastavio više od 150 ili 300 riječi? Zašto toliko držati do forme, umjesto da se više pažnje posveti sadržaju? Čemu redukcije u obliku broja riječi? Ne bi li bilo bolje ako bi postojao minimalan broj riječi, ali ne i maksimalan?

S druge strane, nije li jadno kad maturant od osamnaest godina u sat i pol vremena ne može napisati suvisli tekst, iznijeti argumente o nekoj temi? Ne pokazuje li to da se pisanje eseja možda nedovoljno prakticira u školama? Ili da, na kraju krajeva, vještina pisanja eseja nije usvojena? Znači li to da smo zaista polupismena nacija, što će dovesti do rasta čitateljskog nerazumijevanja pa će moja strepnja itekako imati smisla? Hoće li glasni i polupismeni pojedinci nadvladati pismene i razborite? Brojčano da. Ali samo brojčano. Glasovi razuma uvijek su bili i uvijek će biti u manjini, ali će biti bolje zapamćeni, dok će glasne, sveznalačke komentatore pregaziti njihovi glasni sljedbenici.

Pisanje eseja, baš kao pisanje komentara ili osvrta na pročitanu knjigu ili odgledani film, kasnije dobro dođe ambicioznijim učenicima u daljnjem školovanju, pomogne im u izgrađivanju osobnosti, usavršava njihove komunikacijske sposobnosti. Pomoću eseja učenici nauče razmišljati pisanim putem, sustavno oblikovati misao.

Pisanjem eseja može se pokušati odgovoriti na pitanje ili makar ispravno postaviti problemsko pitanje na koje bi se trebalo pronaći adekvatno rješenje. Ne može se svaki učenik konstruktivno i lijepo izražavati, uvijek se nađu oni kojima esej nikako ne polazi za rukom i nije im do usvajanja kritičkog gledanja na društvene fenomene. No, kako će učenik biti uspješan u pisanju eseja kada mu se posvećuje malo vremena, a esejističkih knjiga trenutno nema na popisu lektire, što će reći da vlada kronična nestašica eseja. Potrebno je korigirati postojeći popis ili plan rada.

Vrijedi žrtvovati nekoliko pjesama za dobrobit esejistike.