Čitatelji se redovno žale na dugačke opise, opisivanje ih umara i draži im je postupak pripovijedanja jer je on dinamičniji. Sastavljanje konciznog i zanimljivog opisa iziskuje talent, istančan osjećaj za mjeru i domišljatost, no veoma je bitno kakav tip čitatelja stoji nasuprot tekstu. Uvjerljivo opisivanje ne umara, neovisno o tome koliko je dugačko, baš naprotiv. Kada je opis odličan, strepimo hoće li (pre)brzo završiti i nadam se da će trajati što duže. No, rijetki su odlični opisi pa onda knjige, koje su na glasu kao one „s puno opisivanja“, budu na lošem glasu kao dosadna ostvarenja.

Lektirizmu

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

U proznim djelima Bohumila Hrabala opisivanja nisu rijetkost i to mu ne nosi popularnost. Njegove su rečenice guste, ali lako prohodne. Slikovite i pune detalja, čitatelju pomažu da dobije kompletnu sliku nekadašnjih vremena što se vjerojatno nikada neće ponoviti. Zahtjevniji čitatelji rado se vraćaju Hrabalovim poetičnim rečenicama koje su istodobno i nježne i odrasle, smiješne i tragične. U romanu Prvo šišanje glavna protagonistica je žena koja je i pripovjedačica pa je Hrabal dokazao kako umije razmišljati poput žena, odnosno da nisu samo žene te koje mogu otvarati ženske teme ili pisati iz ženske perspektive.

Prevlast muških likova veoma je prisutna u petom razredu osnovne škole, što nekim čitateljicama zasmeta, ali prijeđu preko toga ako je knjiga dobra i uvjerljiva. Upravo je nedostatak uvjerljivosti ono što ljude odbija od književnosti. Iskusniji čitatelj uvidi koja je knjiga umjetna pa se teže poistovjete s likovima i događajima, baš kao što lako uvide koja je priča lišena umjetničkih pretencioznosti.

Anarhoidna Astrid

Razlike između dječaka i djevojčica u književnosti nisu izražene, većina knjiga odgovara svima, naročito kada su manji, tamo negdje do petog razreda koji je obilježen muškim likovima. Ženskih likova u školskoj lektiri zapravo ima podosta, samo je pitanje koliko djeca imaju slobode u odabiru lektire ili je popis lektire strogo određen. U petom razredu čita se roman Lažeš, Melita u kojem slobodno mogu guštati i dječaci jer su i oni ponekad poput Melite, skloni preuveličavanju i izmišljanju.

U četvrtom razredu čita se autobiografski naslov Zlatni danci Jagode Truhelke u kojem se opisuje odrastanje u Osijeku, no taj naslov manje se posuđuje i čita jer iziskuje više vremena zbog broja stranica. Ali uvijek se rado čita roman Heidi koji je napisala Johanna Spyri. Topla je to obiteljska priča u kojoj se govori o ljubavi prema prirodi i pastoralnom okruženju. Opisuje se sraz između grada i sela, sukob urbanosti i ruralnosti koji je veoma izražen i danas.

U četvrtom se razredu čita roman Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren (1907-2002.), no u manjoj je mjeri prisutan roman Ronja, razbojnička kći (Znanje, 2008.) iste autorice. U tom se romanu opisuje nekonvencionalno odrastanje djevojčice Ronje koja je snažno povezana s prirodom i obitelji, a odrasta u muškom okruženju, među razbojnicima. Naravno, kako odrasta, tako Ronja dobiva želju za otkrivanjem svijeta oko sebe, želi širiti horizonte. Pronađe i simpatiju, ali u drugom, neprijateljskom taboru…

Roman Ronja, razbojnička kći primjeren je na svim razinama, nema diskutabilnih dijelova oko kojih bi se mogle voditi rasprave i stvarati zavrzlame. Problematičniji je naslov Pipi Duga Čarapa koji na ovim prostorima izlazi kompletan i necenzuriran tek 1996. godine. Izdavačka kuća Znanje navela je sva poglavlja, nije bilo kraćenja kao prije. Pipi Duga Čarapa izazivala je sumnju svojim ponašanjem. Anarhoidna, otvoreno je pružala otpor prema institucijama, izazivala sumnju prema uvriježenim mjerilima i propisanim stabilnostima. Unosila je nered ili, točnije rečeno, unosila nemir. Nije da ona izaziva nered, već ne poštuje propisanu vlast. Poput anarhista, Pipi se teško nosi s vlašću koja joj se nameće. Nekonvencionalna u svakom pogledu, pa i po pitanju odijevanja ili prehrane, nije opterećena što drugi misle o njoj. Ako pomogne drugima, ne traži zauzvrat zasluge od zajednice. Kao sasvim netipična protagonistica koja ne slijedi regule, već vrti svoj film u glavi, Pipi Duga Čarapa bila je na glasu kao sumnjivo biće, tim više jer su mladi rado pratili njezine avanture.

Brzo je po knjizi snimljena istoimena serija koja je emitirana i na ovim prostorima, tako da je Pipi Duga Čarapa imala širi krug obožavatelja među mladima. Da se serija u većoj mjeri emitira danas u udarnim terminima, kada djeca običavaju gledati televiziju, imala bi knjiga znatno više novih čitatelja, a i stariji bi se rado prisjetili slatkih anarhoidnosti koje je sastavila oštroumna Astrid Lindgren, dobri duh dječje književnosti. Da je Astrid Lindgren rado čitana i proučavana kao autorica, pokazuje zbornik radova U čast Astrid Lindgren (Knjižnice grada Zagreb, 2008.) koji je priredila Ranka Javor.

Realnije storije

U pubertetskom razdoblju čitatelji(ca)ma nije toliko do pustolovina i živopisnih avantura, koliko do životnih priča iz kojih mogu nešto naučiti o stvarnim situacijama koje bi im se mogle dogoditi. U toj dobi nastoje pronaći sebe, steći potrebnu životnu pouku kakva se ne može steći bilo kada i bilo gdje. Naviru pitanja na koja ni famozni internet ne može uvijek dati pouzdani odgovor, roditelji im postaju smrtni neprijatelji koji stalno zvocaju i daju kontru i zabranjuju ono što njih zanima, ali dobro dođu ako negdje zagusti. Pucaju nedavna prijateljstva, naglo nastaju strepnje i bujaju kompleksi, raste utjecaj bezobzirne okoline, propagira se egocentrizam, a ismijava empatičnost i osjećajnost.

Može li književnost pomoći mladoj duši u procesu odrastanja i sazrijevanja? Naravno! Ali to veoma ovisi o tome koje se knjige čitaju u toj osjetljivoj dobi, kada se osoba traži. Kao što knjiga može napakostiti i odvesti čitatelja na krivi put, tako postoje i one koje pružaju čvrstu nadu i oslonac, stvaraju (o)smijeh i izazivaju zdravi prkos nenormalnim normama, zahtjevima i nebrojenim prohtjevima s kojima se mladi čovjek mora suočiti sa svojih trinaest ili četrnaest godina. A ta mučna borba ne traje kratko, već u pravilu potraje nekoliko godina. Kod jednih borba s okolinom, identitetom i samim sobom traje do osamnaeste ili devetnaeste godine, a ima i onih kod kojih se borba dobrano oduži jer ih život iz nekog razloga ne mazi. 

Tajni leksikon Želimira Hercigonje tipično je tinejdžersko štivo u kojem više guštaju cure. U tom se romanu opisuju konkretne situacije u kojima bi se i one mogle osobno naći. Glavna protagonistica je Anamarija koja sazrijeva i upoznaje svijet odraslih. S vremenom su Anamarijini problemi drugačiji i dublji, primjećuje mnoge nepravilnosti za kojima se njezini vršnjaci i odrasli povode. Netko bi mogao prigovoriti Hercigonji na podilaženju mladima jer otvara mnoge škakljive teme koje mnogi nastoje staviti pod tepih, ali to su teme koje najviše zanimaju mlade. Nije da baš svi imaju sjajne roditelje (što ćemo s onima koji ih uopće nemaju?), a nisu ni svi najsjajniji roditelji skloni govoriti o baš svim temama, dok se Hercigonja ne ustručava progovoriti o mladima koji prerano počinju ulaziti u riskantne situacije.

Problemi ne nestaju ako se o njima ne priča. Hercigonja je toga svjestan, a svjesni su i čitatelji. Da je Tajni leksikon rado čitan, dokazuje činjenica da je roman doživio dva nastavka – Tajni leksikon 2 (Naklada Ljevak, 2016.) i Tajni leksikon 3 (Naklada Ljevak, 2017.).

Roman Čuj, Pigi, zaljubila sam se Branke Kalauz i Gumi-gumi (Djevojčica koje je preskočila nebesa) Zorana Pongrašića rado preporučam učeni(ca)ma sedmog razreda. U romanu Branke Kalauz imamo netipičan odnos između kćeri i majke; kći zove majku Pigi, redovno joj se povjerava, čak joj i priznaje određene pogreške koje je napravila, a majka nastupa više kao prijateljica, a manje kao autoritativna roditeljica. Ne šizi ako Anči negdje zezne, već nastupa smireno i nenapadački, što se pokazuje kao odlična taktika. Obje njeguju kulturu razgovora pa odnos nije obilježen mučnim svađama, nego slatkim dogovorima. I majke i kćeri mogle bi štošta naučiti čitajući roman Čuj, Pigi, zaljubila sam se.

Roman Gumi-gumi (ili Djevojčica koja je preskočila nebesa) Zorana Pongrašića također bi trebao ostati u trajnom sjećanju čitatelj(ic)a jer glavna protagonistica Marina prolazi ono što nijedna djevojka ne bi htjela proživjeti. Dok njezine vršnjakinje eksperimentiraju s frizurama i traže simpatije, Marina se bori s teškom bolešću, gologlava i sama. Roditelji ne znaju kako joj pristupiti, nesvjesno postupaju pogrešno jer, i njima je prisutnost bolesti nešto sasvim novo, ne znaju kako se nositi s bolešću premda su punoljetne osobe.

Premda otvara tešku temu, Pongrašićev je roman obilježen humorističnim tonovima, uspio je tešku temu obraditi tako da bude primjerena mladima. No, svatko tko se barem jednom našao na duže vrijeme u bolnici, prisjetit će se tih dana dok čita Pongrašićev roman, trebao bi biti zahvalan što ne proživljava ono što i Marina, shvatiti da je zdravlje poklon i blagoslov kojega ne cijenimo dovoljno sve dok zdravlje ne bude dovedeno u pitanje. I možda toga čitatelja više neće mučiti što ima problematični ten ili masnu kosu jer ima mladih, poput Marine i još mnogi drugi, koji nemaju kosu zbog jakih, agresivnih lijekova koji ubijaju loše, ali i dobre stanice u tijelu. Možda će uvidjeti da mladi imaju puno većih problema od vanjskog izgleda pa će biti zahvalni što su zdravi, koliko god bubuljičavi ili masni pritom bili.

Stripovi za djevojčice i djevojke (i ostale znatiželjnike)

Prema jednim tumačenjima, djevojke ne vole stripove jer prevladavaju muški likovi, a radnja se temelji na avanturama i pustolovinama. Prema drugim tumačenjima, navodno u stripovima nema ženskih pitanja, prilagođeni su muškarcima. Oba tumačenja ne drže vodu. Stripovi su žanrovski raznoliki, nije da svi spadaju u avanturističke i pustolovne vode. U stripovima se može obraditi bilo koja tema – može se govoriti o predrasudama (jedna od njih bila bi da su stripovi muška literatura), smrtnoj kazni, neizlječivoj bolesti, starenju ili sazrijevanju. Strip koji općenito govori o ratnim stradanjima, razvodu roditelja ili smrti bližnje osobe, trebao bi podjednako sjesti dječacima i djevojčicama, mladićima i djevojkama, majkama i očevima…

Primjer savršenoga stripa je serijal Durica Ivice Bednjanca koji godinama izlazi u mjesečnom ritmu u sklopu dječjeg časopisa Smib. I djevojčice i dječaci poistovjete se s Duricom jer svi se oni ponekad dure i zaglave u dječjim svađama koje njima izgledaju strašno, a odraslima smiješno. Na kraju se pomire prije nego se uopće posvađaju, odrasli ne trebaju intervenirati, nego se nedoumice riješe same.

Borovnica Darka Macana dobro dođe nakon Durice. Crtež je kod Borovnice bogatiji, priča kompleksnija i s više štosova, a opet primjerena svima, i djevojkama i dječacima. U više su knjiga izašle avanture živahne Borovnica pa bi i užitak čitanja trebao potrajati, dok je Durica dostupna u samo jednoj knjizi (doduše, postoje dvije verzije Durice).

Serijal Zlatka Krešimira Zimonića, koji je godinama izlazio u časopisu za mlade Modra lasta, također bi trebao sjesti svakom ljubitelju književnosti (i likovnosti) – brojne su reference na film, glazbu i književnost, a ujedno se govori o prirodi, snovima, mašti, ljubavi i traženju mjesta pod suncem. Dakle, otvaraju se teme koje zanima i djevojke i mladića. Barem bi ih trebale zanimati.

Stripove pretežno stvaraju muškarci, žene se teže probijaju u toj domeni. I u većoj mjeri stripove čitaju pripadnici muškog roda jer dobar dio dostupnih stripova na kioscima, kao što su talijanski serijali (Zagor, Tex, Blek…), spadaju u avanturističke vode. No, premda je malo žena u svijetu stripa, to ne znači da u stripovima ne mogu guštati čitateljice.

Eto, naveo sam tri muška autora (Bednjanec, Macan, Zimonić), a glavne protagonistice su iz ženskog tabora koji su bliski i djevojkama i dječacima jer je sadržaj tih stripova jači od ustaljenih spolnih i rodnih razlika. Mogu slobodno zaključiti kako Durica, Borovnica i Zlatka ne znaju za rodne i spolne razlike. Ako i znaju za njih, nisu opterećene njima.

A vi?