Do petog su razreda gotovo svi lektirni naslovi prigodni i za djevojčice i dječake. Teško ćete čuti dječaka koji će reći da je priča o Paulini P. za curice, baš kao što ćete teško čuti djevojčicu koja tvrdi da je priča o šegrtu Hlapiću namijenjena dječacima. U mnoge se priče podjednako užive sva djeca, neovisno kojem rodu pripadaju. Svima podjednako odgovaraju djela kao što su Plesna haljina žutog maslačka, Andersenove bajke, Ezopove basne ili zbirke pjesama Grga Čvarak i Miševi i mačke naglavačke.

Također, učenici se ne pitaju kojem rodu pripada autor kad posuđuju knjigu. Najčešće gledaju naslov djela, ime autora ih ne zanima toliko. Ne prave statistike o tome koliko je muških, a koliko ženskih pisaca na popisu jer ne vide smisao u statistikama. Statistikama se zamaraju većinom odrasli, oni proučavaju i vrte brojke u čiju točnost silno vjeruju pa šire tu svoju vjeru dalje. Međutim, ima i onih koji preziru statistike i ne vjeruju u brojke.

Učenici se ne zapitaju može li muški spisatelj prigodno pisati priče u kojima će uživati učenice, niti ne posumnjaju da spisateljice možda nisu u stanju pisati priče za dječake. Takva pitanja i sumnje prolaze kroz glave odraslih, ali u petom razredu dolazi do škakljivih potpitanja. Dok su neopterećeni rodnim podjelama, djecu najviše zanima priča, a ne autor priče. Još nisam čuo da je neka djevojčica, prilikom posudbe Lovrakovih djela, rekla nešto u stilu: „Arghhh, još jedna knjiga koju je napisao muškarac!“ Takvu rečenicu može izgovoriti samo odrasla osoba koja je opterećena rodnim, spolnim i inim podjelama ili, ako vam je draže, predrasudama.

Spisatelji mogu pisati kvalitetne priče u kojima su glavni likovi žene. Primjerice, roman Lažeš Melita Ivana Kušana odgovara i dječacima i djevojčicama, nitko od klinaca ne kaže da je to knjiga za žene ili žensko pismo jer je glavna junakinja pripadnica ženskog roda. Ne znaju klinci za brojne podjele, što je dobro. I dječaci i djevojčice lijepo reagiraju na Kušanov roman. Pa tko od nas još u djetinjstvu nije sreo (ili bio veoma nalik) Melitu koja voli izmišljati u toj mjeri da joj nitko ne povjeruje kada govori istinu?

Ili, recimo, roman Gumi-gumi Zorana Pongrašića što govori o djevojčici Marini koja se vratila kući nakon tretmana kemoterapije. Ta je priča također primjerena za oba roda, do nikakvih podjela ne može doći tijekom čitanja, već se svatko može zamisliti na Marinom mjestu jer, baš svatko bi se mogao naći u bolnici, daleko od prijatelja, opterećen strahom od bolesti i smrti, ispunjen snažnim osjećajem usamljenosti i biti nadvladan dojmom kako se kraj bliži, a nikoga nema u blizini. Pongrašić se uhvatio u koštac s teškom temom, ali ju je obradio na humorističan način, što će reći da se i najteža tema može lakše obraditi uz upotrebu realnih pošalica što se uistinu događaju u stvarnom životu.

Želimir Hercigonja napisao je Tajni leksikon, roman za tinejdžer(ic)e u kojoj je glavni lik Anamarija. Anamarija prolazi ono što prolaze sve djevojke njezine dobi, zaljubljuje se i odljubljuje, suočava se s dilemama što su tipične za razdoblje mladenaštva, postupno odrasta i prelazi u svijet odraslih.

Dinko Šimunović napisao je Dugu, inspirativnu priču u čijem je središtu djevojčica Brunhilda koja nema slobodu kretanja i djelovanja poput dječaka. Duga je, pogleda li se kada je napisana, poprilično revolucionarna priča. Šimunović je bio na strani djevojčica i pisao o društvenim nejednakostima u vrijeme kada su rijetki spominjali ženska prava i ideje ravnopravnosti. Na primjeru Kušana, Pongrašića, Hercigonje i Šimunovića vidljivo je kako su muški autori u stanju pisati i za djevojčice, djevojke i žene. Nije da u njihovim djelima uživaju samo učenici, već i punoljetne osobe kojima je do kvalitetnog štiva.

Mjestimična prevlast muških likova

Pažljivije čitateljice primjećuju da su u većini knjiga glavni likovi dječaci. Štoviše, u nekim knjigama, kao što je Dječaci Pavlove ulice, gotovo da i nema ženskih likova. Prevlast muških likova je mjestimična, najviše dolazi do izražaja u knjigama koje se čitaju u petom razredu. Ženski su likovi rjeđi. Ako ih ima, imaju sporednu i manje bitnu ulogu u priči. Čitateljice to primijete i smeta im, teže se užive u priče u kojima prevladavaju muškarci. Nije da ne uživaju u pričama u kojem nema puno mjesta za pripadnice ženskoga roda, ali sigurno se ne bi bunile kad bi bilo više priča u kojima glavnu riječ imaju djevojčice, djevojke ili odrasle žene. Strah u ulici lipa, Dječaci Pavlove ulice, Uzbuna na Zelenom vrhu, Koko u Parizu, Koko u Kninu, Koko i duhovi, Zagonetni dječak, Tiki traži neznanca, Trojica u Trnju, Nikica, Pustolovine Toma Sawyera i Pustolovine Huckleberryja Finna tek su neki naslovi u kojima glavnu riječ imaju dječaci, a djevojčice služe kao sporedni likovi ili dekor. Ili ih uopće nema. Neke se djevojčice možda osjećaju zakinuto, no to ne znači da ne uživaju u avanturama kroz koje prolazi Ratko Milić, poznatiji kao Koko.

Znači li to da je popis za peti razred prilagođen dječacima pa onda dječaci više čitaju jer su, eto, dječaci glavni likovi? Ne znači. To ovisi o tome koliko se čitanje voli i koliko se revno izvršavaju školske obaveze, dakle, ima veze s karakterom i navikama, ali ne i rodom. Ali djevojčice su te koje u pravilu prije uoče neravnopravnost pa onda s punim pravom negoduju u sebi ili naglas. Dječaci ne vide ništa sporno u tome što prevladavaju muški likovi. Ni meni osobno ne smeta prevlast muških likova sve dok priča ima smisla. Međutim, jednako tako me ne bi smetala prevlast ženskih likova, baš kao ni dominacija spisateljica.

Nije da dječacima baš sve odgovara u knjigama što su na popisu lektire. Teže se nađu u pričama koje je pisao Samuel Langhorne Clemens, poznatiji kao Mark Twain. Njegov je lik, recimo, divlji Huck Finn, nekada dječacima predstavljao simbol nesputanosti i slobode, bio neidealni ideal, antijunak u kojeg bismo se najradije pretvorili. Pa koji se dječak u slučaju opasnosti nije poželio pretvoriti u Huck Finna, sjesti na prvu splav i pobjeći od kuće u nepoznato, u avanturu, jer su mu roditelji zaprijetili kaznom?

I danas mlađi čitatelji preferiraju problematične individualce, teže osobnosti što se ne mogu odmah prokljuviti, no Huck Finn i Tom Sawyer ne ubrajaju se u njih. Naime, došlo je do smjene generacija. Sadašnja mladež teže se uživi u Twainove priče jer, njegova je rečenica teža i zahtjevnija. Da bi se shvatila radnja, čitatelj se mora koncentrirati, a to zahtijeva trud. Pustolovine današnjih literarnih antijunaka napisane su jednostavnijim stilom, ne mora se čovjek udubiti da bi pohvatao probleme jednog Grega.

Stopostotne dobrice nisu popularni. Pa kada su i bili na vrhu ljestvica? Uvijek su u trendu bili likovi koji nisu poznati po skrušenosti, likovi koji svojim postupcima skanjuju širu okolinu i najbližu okolinu. Maštoviti prkos, nepoštivanje autoriteta, uzastopno odbijanje dogmi, ismijavanje lažne duhovnosti i bogobojaznosti, licemjerja i dvostrukog morala, sve je to veoma prisutno u romanima Marka Twaina pa su nerijetko izazivali snebivanje. Današnjim dječacima nije toliko jasna Twainova ironija jer su ironične riječi i postupci teže shvatljivi.

Twainovi romani nagovarali su dječake na bijeg, put i pokret. Nisu se jednom dječaci odlučili staviti zamotuljak na štap jer, onda su Tom Sawyer i Huck Finn bili frajeri, idoli i uzori. Djevojčice su se teže poistovjećivale s Twainovim antijunacima, a ista situacija prisutna je i danas. Djevojčicama ne pada na pamet bijeg kad nešto zeznu. Ali i dječaci su se promijenili, sve su rjeđi dječaci koji snatre o skitnjama, a i punoljetni dječaci se sve rjeđe pretvaraju u skitnice, hodočasnike i vječne turiste.

Nije samo Twain postao manje popularan kod dječaka. Smanjen je interes za Gulliverova putovanja Jonathana Swifta, a ni Junačina Mijat Tomić i Omiški gusari nisu više u žiži zanimanja. Prije je dječake privlačio svijet hajduka i gusara, ali sada ih prije osvoje priče što se temelje na realističnim problemima, situacije iz obiteljskog života te fantasy. Nisu im poznate situacije koje se opisuju u romanu Dječaci Pavlove ulice jer manje borave na otvorenom prostoru, među drugom djecu. Ne vode se među dječacima više borbe za prostor koji bi bio namijenjen igri jer dobra većina njih vrijeme provodi u svojim sobama, ispred ekrana.

Uloge hajduka, harambaša, kauboja, vojnika i gusara zamijenjeni su ulogama hakera, gejmera, obožavatelja elektronike i virtualnosti uopće. Suvremene verzije Huck Finna danas bježe od problema kroz virtualne svjetove, utjehu i društvo pronalaze pomoću društvenih mreža. Nova vremena donose nove trendove za nove generacije.

Manjak ženskih likova

U lektiri je nešto manje autorica, a još je manje ženskih likova. Heidi Johanne Spyri, autobiografska proza Zlatni danci Jagode Truhelke; Pipi Duga Čarapa i Ronja, razbojnička kći Astrid Lindgren; Čuj, Pigi, zaljubila sam se Branke Kalauz; Bilješke jedne gimnazijalke Nade Mihelčić; Djevojčica iz Afganistana Deborah Ellis te Dnevnik Ane Frank samo su neka djela u kojima je ženski lik u središtu zbivanja. Pišu zanimljivo, bez podilaženja i podcjenjivanja čitatelja. I što je najbolje, sve su te knjige prigodne i za muškarce, kroz njih se ne propagiraju ili naglašavaju razlike između dječaka i djevojčica. Autoricama nije u cilju propagirati žensko pismo, već se podjednako obratiti svima, bez obzira na rod, starosnu dob ili nacionalnost.

Pitanja i problemi koji muče djevojčice redovno muče i dječake. Pokreću ih iste želje, koče ih identični strahovi i prohtjevi, gone ih iste ambicije i muče jednake emocionalne prepreke, svi se oni tijekom odrastanja (ali i kasnije) podjednako teško suočavaju s razvodom roditelja i smrću bliske osobe, teže se nose s promjenom mjesta stanovanja i bolešću, gube živce zbog vanjskog izgleda i problematičnih osoba koje im iz nekog razloga ne daju mira, misle da ih nitko ne razumije te da se čitav svijet okrenuo protiv njih. Nema tu muško-žensko. Podjednako reagiramo na (ne)pravdu i (ne)sreću s kojom se susrećemo. Jedni intenzivnije, drugi smirenije, ali reakcije su ipak iste. Kod svakog spola imamo hladnokrvne, panične, vatrene, ravnodušne, smotane i organizirane pojedince.

Na kraju ispada kako nema drastičnih razlika između dječaka i djevojčica, a isto tako nema ni razlika između muških i ženskih autora. Militantni zagovornici šovinizma i feminizma teško će se složiti s mojim tvrdnjama. Srećom, oni koji stalno stvaraju nove umjetne podjele između djevojaka i dječaka nisu u blizini lektirnih popisa, ali zato uspješno šire teorije o ženskom pismu i slične termine na drugim društvenim poljima.