Dok učenicima najčešće glavobolju izaziva obavezna lektira, knjižničarima poveće brige zadaje izborna lektira, kada učenici moraju izabrati bilo koju knjigu s popisa, a pritom ne znaju previše o knjigama što se nalaze na popisu pa očekuju da će im osoblje knjižnice dati odličnu književnu preporuku što će ih oboriti s nogu i polomiti im ruke (pa onda neće morati pisati u školi).

Rijetki su školski knjižničari koji imaju baš sve naslove s popisa u svom fondu pa zato ne mogu posuditi svaku knjigu koja učenika zanima. Još su rjeđi učenici koji znaju ime knjige koja bi im se mogla svidjeti tijekom čitanja, većini je učenika važno da knjiga bude kratka, zanimljiva i dobra.

Lektirizmu

Koje bi se knjige možda trebale maknuti ili uvrstiti na popis lektire? Što čitaju mladi u 21. stoljeću? Kako učenici doživljavaju lektiru? O tim i srodnim pitanjima raspravlja se u Lektirizmu, seriji tekstova o školskoj lektiri za znatiželjne učenike, učitelje i ostale dobronamjernike.

Kratka

„Ma bilo što, samo da je kratko...“, kaže u sebi pubertetlija kojem je do prvih ljubavi i svijeta slavnih čiji posteri rese svaki zid u sobi, a ne do Potjeha koji traži neku istinu, umjesto da si traži prvu curu ili izvor masovne popularnosti. Ali dobro, riješit će nekako i taj zadatak. Posudit će knjigu, malo se poslužiti internetom koji navodno sve zna, saznati pokoji koristan detalj od dežurne knjigoholičarke u zamjenu za dva nezdrava bombona. Kiki ili Bronhi? To je najmanje važno pravim knjigoholičarima kojima bomboni služe kao zamjena za topli obrok tijekom čitanja. Knjižničar će mu pronaći ultrakratko štivo.

“Trebam nekaj kratko.”

“Kaže se dobar dan.”

“Dobar dan, trebam nekaj kratko.”

“Pelinkovac? Maloljetan si.”

“Molim?”

“Što trebaš?”

“Kratku knjigu.”

“Nemam.”

“Nijednu kratku knjigu nemate?”

“Nemam nijednu koja se tako zove.”

“Pa ne zove se Kratka knjiga.”

“Nego kako se zove?”

“Trebam knjigu koja ima malo stranica. Kratku.”

“A koliko je to malo stranica?”

“Ne znam.”

“Kako bih onda ja mogao znati što tebi znači malo?”

“Ne znam ni to.”

“Ali ja bih trebao znati, ha? Slušaj, važno je znati je li knjiga zanimljiva. Mene umaraju dosadne knjige. Važnije je da knjiga ima zanimljivu radnju, a ne koliko stranica ima! Pa kakva su to pitanja? Mrzim ta pitanja! Svaki tjedan ih slušam! Zar da još pamtim knjige po broju stranica? Arghhh! Kada ćete već jednom shvatiti da knjiga može imati deset stranica i biti dosadna dozlaboga, a može imati nekoliko stotina stranica, a da to uopće ne primijetiš jer je... predobra!”

“Moram do sutra pročitati neku izbornu lektiru. Nemam vremena za stotinu stranica.”

“Rano si se sjetio.”

“Zanimljivu i kratku trebam.”

“Reci neki broj.”

“Deset.”

“Prevelik si za slikovnice. Ali bonton bi ti dobro došao.”

“Mogu li ga posuditi?”

“Možeš, da naučiš pozdravljati kad uđeš u knjižnicu. Reci drugi broj.”

“Trideset?”

“To je već bolje. Iz dnevnika maloga Perice (Katarina Zrinski, 2015.) brzo se čita, ima svega 47 stranica. Treba ti pola sata.”

“Moram li sve priče pročitati?”

“Pa samo je jedna priča.”

“O čemu se radi?”

“Odrastanje u Zagrebu iz dječje perspektive. Tata voli malo više cugnuti, a mama se zacopa u gospona Fulira…”

“Ah, znam to s televizije. Fulira glumi Relja Bašić. Gledao sam film!”

“Knjiga je dosta slična. I brzo se pročita, za pola sata…”

“Zanimljiva?”

Zanimljiva

Osim što pri posudbi knjige obavezno pitaju koliko knjiga ima stranica, ima li ilustracija i jesu li sitna slova, učenike zanima moraju li se pročitati sve priče što se nalaze u knjizi. Knjižničar pomalo bezvoljno, ne krijući prisutnost ljutnje u glasu, odgovora da ne pamti knjige po tome koliko ima stranica i postavlja omiljeno protupitanje: „Je li toliko važno da je knjiga kratka ili je možda važnije da je knjiga zanimljiva?“ Tim se pitanjem uvali u dodatna objašnjavanja. Jer, zanimljivo je relativan pojam.

“Zanimljivu. Hoću zanimljivu knjigu.”

“U redu. A kako da ja znam koja će knjiga tebi biti zanimljiva?“

„Paaaaa, pfaf, znate, da ne bude dosadna….“

„Ono što je tebi zanimljivo, meni je možda glupo. I obrnuto. Kužiš?“

„Kužim.“

„I nije važno koliko knjiga ima stranica.“

“Nije ni meni. Samo da je zanimljiva.”

“Koja ti je bila dobra knjiga u petom razredu?”

Uzbuna na Zelenom vrhu!”

“A u četvrtom?”

Tajna ribljeg oka!”

“Dakle, voliš krađe i to.”

“Ja ne kradem!”

“Nisam to ni pomislio, kamoli rekao! Htio sam reći da voliš čitati krimiće.”

“Ah, to da. Krađe i to volim, ali samo čitati.”

“Onda je za tebe Pavličićeva zbirka Dobri duh Zagreba.”

“Zanimljiva je?”

“Ako voliš krimiće, idealno štivo za tebe!”

“Kratka?”

“Stotinjak stranica.”

“Moram li pročitati sve priče?”

„To ovisi o učiteljici, kako ste se s njom dogovorili. Ako mene pitaš, dovoljno je pročitati makar tri priče, ne moraš cijelu zbirku. Ali nemoj mene slušati, bolje pitaj učiteljicu da ne bi ispalo kako sam ti dao krivi savjet…“

“Kratke su priče?”

“Brzo se čitaju.”

“Ukusne su?”

“Ne jedem knjige.”

“Dobra je?”

“Meni je dobra.”

Dobra

Knjižničari su na glasu kao ljudi koji žive i umiru za knjige. Skoro pa svakodnevno čuju lektirna pitanja za dizanje tlaka i spuštanje raspoloženja. Učenici žive u uvjerenju kako su knjižničari pročitali sve knjige u knjižnici i da je knjižničarima svaka knjiga jednako dobra, vrijedna pamćenja za sva vremena. Svašta. Knjižničari imaju književne favorite, ali i knjige koje ne mogu smisliti.

“Dobar dan.”

“I tebi.”

“Nemate gužvu?”

“Začudo, ne.”

“Uvijek me zanimalo jeste li sve ove knjige u knjižnici pročitali?” 

“Ne, nisam pročitao sve knjige.

“Ali budete, ne?”

“Ne, ne namjeravam to učiniti.”

“Zašto?”

“Pa nije da samo čitam. Nemam toliko vremena, postoje i druge stvari što me zanimaju, nije da se sve u mom životu vrti oko knjiga. A neki žanrovi i naslovi me nimalo ne zanimaju.”

“Zanimljivo. Uvijek sam mislila da knjižničari pročitaju svaku knjigu.”

“Čitam puno i previše, ali nije da su svi knjižničari takvi.”

“Htjela sam pitati imate li knjigu Jelenko?”

“Ne, imali smo ga jučer za ručak.”

„Ne razumijem.“

„Nemam tu knjigu. Vjerojatno ste čitali ulomak na satu.“

„Da, jako mi se svidjelo, čita mi se knjiga. Čini mi se kao dobra i zanimljiva.“

„Nažalost, nemam ju. Možda imaju u gradskoj knjižnici.“

„Znate li koliko ima stranica?“

„Još da to pamtim… Kao da nije dovoljno to što pamtim ime autora, izdavača, godinu izdanja, radnju…“

Izborne muke

Učenici se čude kako im otvoreno kažem da nisam pročitao neku knjigu što se nalazi na popisu lektire. Točnije, da nisam pročitao možda trećinu knjiga s popisa. I da sam nekima zaboravio sadržaj jer me, eto, nisu dotakle ili je prošlo previše vremena otkako sam ih pročitao. Mnogi učenici zaista misle da je knjižničarima poznata svaka knjiga. Nije tako. Nije da baš svi knjižničari rado raspravljaju o knjigama, ima onih koji radije troše riječi na zamamne recepte i zimnicu, obećavajuće dijete i djecu, jeftinije pelene i probavu, vjerska i društvena pitanja ili aktualne tračeve, a najmanje misle na svijet književnosti.

Osobno čitam puno i katkad previše, naročito trošim vrijeme na stripove te književnost za djecu i mlade jer želi biti u toku. Želim znati što se rado čita i što se manje čita, puno je naslova koje moram probaviti ili pisati o njima, tim više jer se o književnosti za djecu i mlade premalo piše u kulturnim rubrikama. Nastojim to popraviti, zato i pišem Lektirizam, seriju tekstova o dječjoj književnosti. Želim sebi, ali i drugima objasniti kako književnost za djecu i mlade nije ništa manje vrijedna od književnosti za odrasle, već da može parirati mnogim vrhunskim umjetničkim ostvarenjima. Htio bih da ljudi uvide kako je umijeće napisati kvalitetnu knjigu za djecu i mlade.

Volim kada mogu dati učenicima vjerodostojnu preporuku, ali nisam to uvijek u stanju. Ne mogu komentirati knjige koje nisam pročitao. Iskreno im kažem koje mi se knjige sviđaju, a koje nisu ostavile neki dojam. Petašima stalno preporučujem Nikicu, šestašima romane Čvrsto drži joystick, Twist na bazenu i Konrad, dječak iz limenke, sedmašima romane Gumi-gumi ili djevojčica koja je preskočila nebesa i Djevojčica iz Afganistana, osmašima zbirke priča Kod kuće je najgore, Bitka kod Bistrice Lesne i Pripovijetke Ivana Gorana Kovačića, naročito novelu Mrak na svijetlim stazama koja u samom naslovu ima tri stilska izražajna sredstva, a kod učenika razvija osjećaj empatije i socijalne pravde.

Izdanja Katarine Zrinski izgledaju tanje i stvarno se brzo pročitaju. Učenicima drugih razreda preporučujem Sretne priče Mile Željeznjak jer u njoj ima pregršt kratkih priča i puna je ilustracija, učenicima trećih razreda preporučujem Hrvatske usmene priče, četvrtašima Jurnjavu na motoru, sedmašima Majerovu priču Iz dnevnika maloga Perice, a osmašima antiratni roman Sadako hoće živjeti.

Učenike najviše privlači naslov knjige, ali može ih za čitanje zainteresirati knjižničarev savjet. Lako je dati savjet kada se zna što učenik inače preferira čitati, on što učiniti ako nam nije poznat učenikov ukus? Knjižničarsko prepričavanje knjige u tri rečenice katkad upali, ali češće se učenici premišljaju i predomišljaju, vraćaju i mijenjaju posuđenu knjigu jer rade u skupinama pa se međusobno ne mogu dogovoriti koju će knjigu prezentirati na satu lektire. Čim ih je više u grupi, tim se teže odluče.

Velika je prednost ako učitelj(ica) dopusti učenicima da pročitaju i prezentiraju razredu svoju omiljenu knjigu, neovisno o tome nalazi li se taj naslov na lektirnom popisu ili ne. Kada imaju priliku govoriti o knjizi koja im puno znači, za očekivati je da će pripremiti bolje organizirano izlaganje, odnosno da će uložiti više truda i da će s više lakoće reći zašto im neka knjiga puno znači. Ima slučajeva da učenici prezentiraju omiljeni strip, a učitelj(ica) ne reagira negativno jer strip već duže vrijeme nema status šund literature.

Kada je izborna lektira u pitanju, možda bi bilo najjednostavnije dati učenicima potpunu slobodu pri izboru, bez da se ograničavaju popisom lektire. Neka prezentiraju knjigu koju su nedavno pročitali i koja je na njih ostavila dobar dojam.