Zanimljiv je svat bio češki književnik Karel Čapek (1890-1938.) koji je široj javnosti poznat kao tvorac riječi robot i autor Poštarske bajke. Međutim, riječ robot izmislio je Karelov brat, Josef Čapek (1887-1945.). Josef Čapek uhićen je 1939. godine i umro u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.

Karel Čapek nije dočekao Drugi svjetski rat, umro je na Božić 1938. godine. Nacisti nisu znali da je umro, nekoliko mjeseci kasnije došli su ga uhititi, misleći da je živ i zdrav, no smrt je bila brža.

Riječ robot Karel Čapek upotrijebio je prvi put 1920. godine u drami R. U. R. Sedam puta bio je nominiran za Nobelovu nagradu, ali ju nikada nije osvojio. U širim čitateljskim krugovima ostao je najpoznatiji po priči Poštarska bajka u kojoj glavnu riječ ima poštar Kolbaba. Budući da glavni lik ima zvučno ime, priča se brzo usječe djeci u trajno sjećanje, a pridodajmo tome i brzu, dinamičnu radnju. Poštar Kolbaba mora odnijeti pismo koje je vozač Francek napisao voljenoj Marici, no problem je u tome što smotani Francek nije napisao Maričinu adresu. I eto ti problema, materijala za jednu poštarsku bajku.

Priča je prigodna za interpretativno čitanje zbog silnih čeških toponima, a nije ni duga pa ne iziskuje puno vremena. U dva školska sata cijela priča se može pročitati pred razredom i interpretirati. Priča se ujedno može iskoristiti u jezične svrhe – djeca se mogu okušati u pisanju pisma. Naravno, prije im se mora objasniti kako se pismo piše, pripremiti materijale kojima će se služiti. Bit će to možda prvi put da će se djeca okušati u pisanju pisma. Jer, tko više danas piše pisma na papiru?

Čitljivi Wilde

Kako se najčešće spominje po priči Poštarska bajka, ispada da je to jedino djelo koje je Karel Čapek napisao. Ili kao da je to jedino djelo koje valja pa je vrijedno spomena. Nerijetko se izdavači odluče objaviti Poštarsku bajku samostalno, bez drugih priča. A Čapek je napisao puno kvalitetnih priča za djecu i mlade koje vrijedi pročitati, što dokazuje zbirka Poštarska i druge bajke (Znanje, 2010.) za koju je ilustracije napravio Josef Čapek (osim ilustracijom, Josef se bavio i pisanjem). Ukoliko posuđujete (ili kupujete) Poštarsku bajku, izaberite deblje izdanje što u sebi sadrži i druge priče jer će čitateljski užitak biti duži, a razlika u cijeni je ionako zanemariva.

Čapekove priče nalaze se u sjeni jedne priče po kojoj je, eto, postao najpoznatiji. Druge su priče zanemarene, spominjane su malo ili nimalo. Kako je Poštarska bajka zasjenila Čapekov opus, tako je bajka Sretni princ (ili Sretni kraljević, sasvim je isto i ovisi samo o prevoditelju) Oscara Wildea (1854-1900.) zasjenila druge bajke koje je Wilde pisao djeci, ali i odraslima.

Wilde je postao i ostao poznat po dosjetljivosti i umnosti, svako malo se njegove misli citiraju u radijskom eteru, na televizijskim ekranima, u književnim djelima i usmenim raspravama. Poput Andersena, Wilde je bio nježna duša, propagirao je zdravu emocionalnost, empatiju i nesebičnost. Njegove su bajke bile plačljive i poučne, veoma pamtljive i prihvatljive svim svjetonazorima. Ne završavaju sve njegove priče idealno, nije da svi na kraju žive sretno do smrti. Proteže se kroz njegovo pripovijedanje podnošljiva doza gorčine, što je dobro, da se djeca bolje pripreme za životna razočaranja što će možda jednom uslijediti.

Učitelji većinom inzistiraju na čitanju bajke Sretni princ po kojoj neke Wildeove zbirke nose ime, dok ima i onih učitelja koji zahtijevaju da se ujedno pročita bajka Slavuj i ruža koja se redovno nalazi u čitankama i obrađuje na satu. Manje se govori o Zvjezdanu ili Sebičnom divu premda su obje priče kvalitetne, vrijedne čitanja, prepričavanja i preporučivanja. Dok se već nabavlja i čita Wildeova bajka Sretni princ, bilo bi dobro da se dade prilika i drugim bajkama, postoje kraće Wildeove zbirke – izdanje Sretni kraljević i druge bajke (Katarina Zrinski, 2008.), koje je ilustrirao jedinstveni Krešimir Zimonić, sastoji se od svega 69 stranica.

Meni je priča o sebičnom divu, koji ne dopušta djeci igranje u vrtu, bila veoma draga. Prvi put pročitao sam ju u osmoj godini i u međuvremenu joj se stalno vraćao jer je uvijek bilo vrtova i dvorišta u koje nismo imali pravo ulaska, a izgledali su kao idealno mjesto za igru. Sjećam se da sam Wildeovu zbirku bajki i Twainov roman Yankee na dvoru kralja Arthura dobio za Božić te da mi Twainova rečenica nije sjela, dok mi je Wildeovo kazivanje odgovaralo. Priča Zvjezdan posebice bi mi odgovarala tijekom snježnih razdoblja jer se radnja te priče odvijala u zimskom ambijentu. Upitno je bih li ikada pročitao priče Sebični div i Zvjezdan da kod kuće nisam imao knjigu u kojoj je više priča.

Kratka basnolika pripovijest Stanari u slonu Dubravka Horvatića (1939-2004.) također čini da ostatak autorovog opusa bude u sjeni. Poučna je to priča o toleranciji i poštovanju drugih, djeca izvrsno reagiraju i uviđaju pouke što se nude, no cijela priča ne mora zastati na Stanarima u slonu. Učiteljica, knjižničar ili skrbnik može proširiti djetetovo znanje, preporučiti još pokoju Horvatićevu pjesmu za čitanje. Naravno, preporuka se neće uvijek prihvatiti, no bit će slučajeva kada će dijete poslušati i prihvatiti dobronamjerni savjet te dati Horvatiću dodatnu/produženu priliku, pročitati još koju priču i proširiti znanje o sebi i drugima.

U petom razredu obrađuje se Bajka o ribaru i ribici koju je napisao Aleksandr Sergeevič Puškin (1799-1837.). Kratko je to djelce, čak najkraće na cijelom popisu lektire za petaše, ako ne računamo pjesme Grigora Viteza (1911-1966.). Da bi se pročitala, potrebno je izdvojiti svega nekoliko minuta slobodnog vremena. Koliko će vremena dijete izdvojiti na razmišljanje, promišljanje i sastavljanje lektire, sasvim je drugo pitanje. Unatoč kratkoći, o Puškinovoj se bajci može naveliko raspravljati. Ljudska pohlepa zahvalan je motiv za razmišljanje, a još se više može filozofirati o tome kako bi se pohlepa svojstvena ljudima mogla smanjiti, u kakve nas probleme mogu uvesti prevelike želje i prohtjevi.

Premda je kratka i traži malo vremena za čitanje, Puškinova Bajka o ribaru i ribici najčešće bude jedina koju učenici pročitaju. Bajka o zlatnom pjetliću i druge bajke što su sabrane u zbirci Bajke (Znanje, 2007.) stavljene su u drugi plan. Za pretpostaviti je kako mladi pasionirani čitatelji daju priliku i drugim Puškinovim bajkama, tim više jer su kratke i ne traže previše vremena.

Posuđivanje nije čitanje

No, pitanje je kako motivirati djecu na čitanje drugih knjiga, odnosno kako učiniti da sve ne ostane na čitanju jedne priče ili svega nekoliko pjesama? Čitanje se pretežno doživljava kao nužna obaveza, teret i muka – kako su stariji, tako učenici preferiraju što tanje knjige. Mnogima nije više toliko važan sadržaj i je li knjiga zanimljiva, već broj stranica. Katkad pokušavam objasniti učenicima kako je broj stranica najmanje važan, već da je puno važniji sadržaj, a ne količina. Knjiga može imati trideset stranica i biti smrtno dosadna, a može imati tristo stranica i biti pročitana u dahu, bez stanke za ručak. Osobno preferiram knjige koje se pročitaju u dahu i bude mi žao kada dođem do kraja, rado bih da užitak još traje pa se toj knjizi uskoro ponovno vratim. Nije mi bitan broj stranica, nego sadržaj knjige. Ali to sam ja, ne dijele svi moje viđenje knjige i književnost.

Agresivno se promovira lagodnost, život bez velikih obaveza i zadaća, življenje sa što manje briga. A knjiga jest obaveza. Kada ju jednom kreneš čitati, osjetiš obavezu da ju pročitaš do kraja. U školi ima slučajeva da se knjiga mora pročitati do kraja, bez obzira kakva ona jest. Ne svidi se svima Wildeova bajka Sretni princ, ali nije da je netko bio traumatiziran zbog nje.

Kako god, ne pronalaze baš svi užitak ili smiraj u čitanju, s tom se činjenicom moramo miriti i prihvatiti ju kao normalno. Ne uživaju svi podjednako u procesu čitanja, već uspješno pronalaze korisna sredstva ugode, smirivanja i popunjavanja vremena na drugim područjima. Jednima su bliže sportske aktivnosti, dok su drugi veoma predani prirodnim znanostima i eksperimentima.

Posvećeni čitatelji, koji ne zastaju na jednoj knjizi nego daju priliku pričama što se nalaze u dubokoj sjeni dominantne priče (kao što je slučaj kod Čapekove Poštarske bajke, Wildeove bajke Sretni princ i ostalih primjera), uvijek su bili i uvijek će biti rijetkost, u manjini. Čitanje nikada nije bila masovno popularna i stalna aktivnost. Uvijek će prevladavati, u najboljem slučaju, umjereni čitatelji.

Statistike su pesimistične, pružaju zloguke prognoze što ne idu u prilog čitanosti. Pokazuju da se čita sve manje, no statistike su brojke u koje se ne valja uvijek pouzdati. Recimo, meni statistike govore koliko je netko knjiga posudio tijekom školske godine, ali ne govore mi je li ih taj netko uistinu pročitao. Da se pouzdajem u statistike, onda bi svake godine pogrešna osoba bila najčitatelj u mojoj školskoj knjižnici. Gotovo svake godine nađe se živahni učenik koji svaki dan posudi knjigu, prelista ju i isti dan vrati, a da ju uopće nije pročitao, već je malo guštao u sličicama.

A statistika od njega pravi najčitatelja, dok pravi najčitatelj ostaje u sjeni hiperaktivnog listača knjiga. Baš kao većina Wildeovog, Puškinovog i Čapekovog opusa.