Autentičnost. Odrednica pomalo prvoloptaška i prečesto eksploatirana, ali zato apsolutna istina kad govorimo o prozama Nenada Stipanića (Senj, 1973., Izbacivači Majke Božje, Sprinteri u labirintu, Odlično je baviti se kriminalom: priče nezaštićenog svjedoka). U pitanju su hard boiled priče, kratkog i dugog metra, maksimalno proživljene, spisateljski, pa i čitateljski riskantne, ponekad mračne, nerijetko (crno)humorne, a baš uvijek intenzivne, sočne, katarzične. Čitatelj nema potrebu promišljati o granici između fikcije i fakcije, jer od uvodne do zaključne rečenice jasno je da tu baš ništa nije papirnato i 'iz druge ruke'.

Dimenziju više ovim majstorski ispisanim tekstovima pridaje filmska biografija autora, u američkom stilu - umočenost u život, učenje metodom vlastite kože, halucinantno koračanje po rubu, dok je srž tih zbirki i romana raskošan pripovjedački talent, intelektualna znatiželja, duhovitost, poštovanje prema tuđem spisateljskom radu, ali i začudna emotivnost, toplina.

A evo kako se formirala takva osebujna autorska figura: slijedi skica za (auto)portret, svojevrsni dnevnik čitanja i pisanja, slušanja i gledanja, čitav jedan nabijeni život kroz knjige, glazbu i film, a sve redom intrigantne stvari – od klasika, u međuvremenu možda i zaboravljenih, do nekih gotovo opskurnih naslova i dobro čuvanih tajni šmekera, za koje ćete čuti prvi put.

Uz nešto od preporučene muzike u slušalicama (pri kraju razgovora), doznajte kako se to Kafka zatekao među zagrebačkim mafijašima, koje je insajdersko objašnjenje za hipnotičnost boksačkih mečeva te zašto mislim da bi idealan rođendanski poklon za Nenada bio Gibsonov Neuromancer.

O čitanju

Odakle Vi u književnosti? Otkud čovjeku koji nije studirao na Filozofskom, dakle nije prošao neki predvidljiv formativni put kako je to slučaj s većinom domaćih pisaca, ovako sređena, živahna rečenica? Ako su teme hrapave, stil to nikako nije.

Svakih nekoliko godina pomislim da su razlozi neki drugi. Već sam to puno puta prepričavao, počeo sam s crtanjem pa nastavio s pisanjem. Djed mi je vjerojatno formirao interes za neobičnim; rastao sam uz njegove priče, bio je izvrstan pripovjedač, stalno je prepričavao svoje ratne zgode, a kako je imao i ondašnji PTSP, to je bila suluda kombinacija partizana, fašista i vanzemaljaca... No, mislim da je potreba za čitanjem bila ključna za savladavanje tehnike pisanja. U početku nisam razmišljao o strukturi književnog teksta, to je došlo puno kasnije, kada sam negdje 1996. počeo slati prve priče u književne časopise, uz odbijanja, dok nisam skontao da nije dovoljno samo imati zanimljivu priču. Počeo sam analizirati priče i romane koje čitam, pratiti kritike, pokušavati tako nešto ponoviti u svojim tekstovima. Pomogle su i knjige o teoriji književnosti i kada se pojavio, internet. I definitivno su pomogli, kada sam ih upoznao, meni tada, s obzirom na svijet kojim sam se kretao, sasvim neobična stvorenja, nalik djedovim vanzemaljcima – književni urednici po časopisima i izdavačkim kućama.

Mora li pisac prije nego to postane, ali i kasnije, primarno biti posvećeni gutač knjiga? Ili je do talenta, Vi ste autentični pripovjedač?

Oduvijek sam puno čitao, možda i jer sam imao osjećaj da se ne uklapam, pa sam tražio neki svoj svijet. Nema goreg od vječitog osjećaja pustinjaka, a da stvar bude kompliciranija, još i čudnog, pa bez obzira koliko savladali socijalne tehnike prilagođavanja, ako ste po prirodi čudni pustinjak, najbolje što za sebe možete učiniti jest da se sprijateljite s knjigama. A onda ovo ostalo šta se posreći...

Ako ste po prirodi čudni pustinjak, najbolje što za sebe možete učiniti jest da se sprijateljite s knjigama. 

I, eto, niste ostali na pasivnom čitanju...

2003. godine sam dobio ponudu od pokojnog novinara crne kronike Mladena Stražimira da neke njegove stvarne novinarske slučajeve adaptiram u radiodrame. Iako sam već imao petnaesetak objavljenih priča po časopisima i na radiju, kao i dobre kritike za njih, pomislio sam kako ja to ne mogu i ne znam, jer nisam uopće slušao radiodrame, pogotovu što sam radio kao izbacivač po noćnim klubovima, a te su drame većinom išle navečer. No, promislio sam, zaintrigiralo me, prihvatio sam i nekako uspio poslušati dvije, tri pa napisao tekst. Odnio sam ga tadašnjem uredniku radio krimića Mati Matišiću, koji je, nakon što je pročitao tekst, kazao „Bravo, odlično, to se upravo tako piše!“, druga drama je bila i bolja, pa treća još bolja... Tada sam pomislio da možda stvarno imam i nekog talenta.

Što je od književnosti koju volite najsnažnije odredilo vaš autorski put?

Od časopisa Sirius, Futura, Quorum i Libra Libera. Od književnosti Kafka, Dostojevski, Henry Miller, Philippe Djian, Borges, Gogolj, Čehov, Poe, Harms, Brecht, Caldwell, London, Orwell, Chandler, Highsmith, de Sade, Rabelais, Hemingway, Babelj, Bukowski, Fante, Celine, Hašek, Mishima, William Gibson, Philip C. Dick, Lovecraft, Douglas Adams, James Ellroy, Elmore Leonard, Zamjatin, Huxley, rani Burnettov noir i mnogi drugi...

Od domaćih Vjenceslav Novak, Krleža, Kamov, Sudeta, Bulatović, ali i mnogi stripovi... To su mi bili vjerojatno prvi uzori i utjecaji za osnovno i najranije formativno razdoblje... No, to se mijenja. Recimo, u jednom sam razdoblju volio Tolstoja; kako sam tada još bio vjernik, a razočaran u kapitalizam i državu, otkrio sam Jacquesa Ellula i anarhokršćane, tim putem sam se nabrijao i na Tolstojev anarhokršćanski svjetonazor, pa i na njegovu književnost...

No, kako sam tada još radio kao izbacivač, a oni su bili pacifisti, nisam mogao taj njihov svjetonazor spojiti s poslom, ali ni sa svojom tadašnjom sklonošću prekomjernom pijenju rakije. Jer nisu badava svi pacifisti svijeta na pivi i marihuani ili psihodelicima (iako sam imao i te faze kad sam brijao na Castanedu i Huxleyja), tek rijetki mogu biti pacifisti na rakiji, ja nažalost ne mogu... Naravno, s godinama i iskustvom postao sam svjestan da mi od rakije rastu rogovi pa sam prestao s tom navadom (oprostite, malo sam skrenuo s teme), osim toga raskrstio sam i s religijom i s Tolstojem - danas mi zapravo i nije tako važan, iako je dakako, velik, genijalni književnik.

Mnoštvo svega, vrlo eklektično...

Relativno sam kasno otkrio i zavolio Kiša, Pekića, Kovača, pa srpski nadrealizam, zato ne znam koliko je i je li to utjecalo na moje pisanje... Kao i Pynchona, Capotea, Welsha, Kellmana, Flannery O'Connor koja me uz Cormaca McCarthyja i Pišt'aneka inspirirala za neke dijelove zadnje knjige. Prije nekoliko godina otkrio sam i bizarro fiction i pisce poput Carltona Melicka III ili Camerona Piercea, nažalost i danas neprevedene na hrvatski. Tu su i filmovi Dušana Makavejeva...

Knjige koje ste uvijek, kroz sve životne faze, selidbe i promjene, nosili sa sobom?

Selio sam se, mislim, 36 puta, uvijek su mi baza za osobni mir i ispunjavanje različitih u meni suprotstavljenih osobina bili Hašekov Švejk, Kafkini Proces, Zamak, Pripovijetke, Londonove Priče s južnih mora, Priče Edgara Allana Poea, Ellroyjevi Crna dalija i L. A. povjerljivo, Huxleyjeva Vrata percepcije, Babeljova Odesa, Caldwelove Novele, Brechtove Pesme sirotog B. B., Millerova Jarčeva i Rakova obratnica, Gibsonov Neuromancer, Nettlauova Povijest anarhizma. Metaforički sam ih nosio jer sve te knjige nisam oduvijek imao, i nisam ih, naravno, sve otkrio u isto vrijeme, ali s vremenom sam ih, osim Neuromancera sve nabavio.

Kafka mi je u jednom razdoblju života bio jako važan. Sjećam se kada sam 1994. radio u kockarnici u Zagrebu kao redar, čitao bih za pultom Kafkine knjige, onda bi gangsteri koji bi išli kockati tresnuli automat ili pištolj na pult da im ga spremim u ormar, dok kockaju. Po ulicama se tuklo, pucalo, obračunavalo, sve se trpalo u ratni paket, posvuda apsurdnost življenja i meni tad potpuno nejasni mehanizmi sile i nasilja (na koje sam ja doduše odgovarao istom mjerom). Tek kasnije mi je postalo jasno da i nisu bili u opreci s mojom tadašnjom fascinacijom Kafkom i njegovim svjetovima apsurda i nevidljivih sila koje na sulude načine ravnaju našim sudbinama. A Hašek i Miller su mi služili namjesto antidepresiva.

Što Vam se fatalno sviđa, a nespojivo je s Vašim stilom pisanja? Možda čak nešto za što Vam je i bed priznati da Vam je dobro, jer je trashy, bizarno ili naprosto izvan kanona? :)

Ja sam nespojiv sam sa sobom i sve što čitam je često nespojivo jedno s drugim, sklon sam entropiji u svakom pogledu... A volim i čitam sve što je bizarno i trashy, to je dio mog osobnog kanona. Jer bizarno i trashy mi daju bistar i zabavan pogled na licimjerje i apsurd života.

Volim i čitam sve što je bizarno i trashy, to je dio mog osobnog kanona. Jer bizarno i trashy mi daju bistar i zabavan pogled na licimjerje i apsurd života.

Okej, onda možda hint na neku genijalnu knjigu za koju nikad nismo čuli? :) Ružica Aščić mi je nedavno preporučila Darka Desnicu koji je, naravno, znalcima važan, no njegovo ime široj je publici, pa i onoj najnačitanijoj, još uvijek nepoznanica...

Eto, nedavno me oduševila knjiga Dnevnik mađarskog pisca Geze Čata, izdanje tiskano na ćirilici, mislim da još nije objavljeno u Hrvatskoj, opaka knjiga. Pa romani Jensa Bjorneboea Trenutak slobode i Barutana. Za Hirošimu Johna Herseya su, vjerujem, svi čuli, ali s kim god pričam izvan užih književnih/novinarskih krugova, nije je pročitao. Pridružujem se Ružici u prepruci Desnice, a od nažalost prerano umrlih, pa stoga manje poznatih pisaca, a bliskih mom ukusu, preporučujem i Aljošu Antunca.

Što je za Vaše pisanje važnije - književni tekst ili recimo neki (pop)kulturni medij, film, strip, jer ja u Vašim prozama nalazim svašta, nazirem raznorodne utjecaje...

Važni su mi i književni tekst i film/TV serija i strip, ali i internet kao svojevrsna virtualna psihijatrijska ustanova prepuna ljudske genijalnosti i ludila. I Monty Pythoni, Simpsoni, Corto Maltese, Blueberry i Alan Ford sudjeluju mi u tekstu kao i James Ellroy, Kafka, Krleža ili Babelj. No ipak, još uvijek je književni tekst pola utjecaja, a sve ostalo čini drugu polovicu... Doduše, za roman koji sad pišem, podjednako su mi važni i Kafka i Hašek i Carlton Mellick III i Tolkien i tekstovi o posthumanizmu Rosie Braidotti i Biblija, kao i filmovi Takashija Miike ili Johna Watersa... Možda zvuči suludo u isti kontekst staviti Pink Flamingose, Bibliju i Kafku ili ambiciozno, čak i pretenciozno, ali nije, bit će da je samo suludo.

O životu

Je li intenzivno življenje, tj. filmska biografija poput Vaše, preduvjet za dobre tekstove?

Nije, da ne ponavljam uglavnom poznatu priču o Carverom pokvarenom frižideru... Sve može biti dramatično i sve je dramatično, ovisi o uglu gledanja... A i ljudi su općenito skloni slabo percipirati doživljaje i dramu drugoga, dogodi se da mi kažu oni koji su bili nedavno u Siriji i pod dojmom su svježeg užasa „vaš rat nije bio nešto u odnosu na ovo dolje“... Sad, kaži ti to raskomadanima, silovanima, mučenima ovdje ili njihovim obiteljima... Tragedija je za mene tragedija i nema mjerila, kao ni drama... bila to bolest u obitelji, nesretna ljubav, ovrha na struju ili što god...

Boks – kao oblikovno iskustvo, trauma (možda?)... i općenito, čitav taj eros oko boksa...? :)

Bavio sam se puno više drugim borilačkim vještinama i sportovima kroz život nego boksom, no kako sam u nekim pričama pisao o boksu, često me kroz to percipiraju, mada se ja ne doživljavam tako... Počeo sam s karateom, kasnije prešao na boks, trenirao i slobodnu borbu u njezinim počecima, i to poprilično dugo, pa ruske borilačke vještine, a već dugo godina sam teški rekreativac. A boks sam morao napustiti, jer sam nastradao u uličnoj tučnjavi i više nisam mogao dobro boksati zbog ozljede ruke, tako da je vjerojatno tada nastala i neka osobna trauma. Kada nešto što vam dobro ide i za što pokazujete talent morate napustiti, mada bi možda to ionako kasnije napustili, jer vas više ne bi zanimalo, ili biste se propili, zaljubili, dakle ako to morate napustiti u trenu kada ne želite, uvijek je trauma. No kao što rekoh, svašta sam trenirao, uglavnom i puno duže nego boks....

No boks je literarno vrlo zahvalan, sadrži nešto fatalno i poetsko u sebi. Imate samo šake, pravila su jasna, sakriti se ne možete, cilj je uglavnom glava, nešto jetra i pleksus i znate da bili bolji ili lošiji, u većini slučajeva i vi ćete dobiti udarce. Boks je vrlo složen i zahtjevan, mada ljudi često misle da je jednostavan, ples je to, tehnika, finese, poput baleta ili gimnastike, danas se mora jako rano početi tko želi visoke rezultate. U godinu dana, ako ozbiljno trenirate pravi boks, u boksačkom klubu, ne znam doduše kako je s rekreativnim, odradit ćete sigurno stotinu sparinga, vaše samopouzdanje i sam doživljaj sukoba koje god vrste bio, bit će drugačiji nakon tog razdoblja... Eros vjerojatno izvire iz samopouzdanja, ali i spremnosti na zadavanje i primanje bola. 

U Rijeci  sam prvi put vidio prostitutke, prvi put izašao u disko u kojem ne poznajem ama baš svakoga, upoznao prve bandite, zamrzio kišu, zavolio hrvatski zbog lijepe i zanimljive učiteljice.

A boks kao književna tema?

Priča Jacka Londona Parče pečenja iz zbirke Priče s Južnih mora jedna mi je od najboljih stvari što sam ikad pročitao o boksu. Čitao sam je kao sedamnaestogodišnjak i zauvijek zapamtio. Na neke načine sam je i realno doživio – susreo sam puno ljudi, ne samo boksača, a priča se općenito može primijeniti na štemerske slave i karijere fajtera, ali i na mnoge druge. :-) Vjerujem da mi je pomogla da budem pametan u nekim stvarima, jer sam je se znao sjetiti kad bi ustrebalo.

Jeste gledali "Novine"? I sami ste svojevremeno radili na jednoj seriji, "Mamutica" je bila odlična...

Pogledao sam nekoliko epizoda „Novina“, jer sam nažalost bio u totalnoj gužvi, ali vjerujem da će je na ljeto, kad su obično reprize, ponovo pustiti, pa ću valjda moći odgledati cijelu. No ono što sam vidio, jako je dobro, znam što znači raditi seriju i koji je golemi mehanizam potreban da bi sve štimalo, od scenarija, režije, glume, organizacije seta, tehnike, scenografije, do svake na oko nebitne stvari, a koja kasnije može srušiti čitavi dojam.

Zavodljive riječke vizure u "Novinama" dobar su mi uvod u set pitanja o ključnim gradovima. Što vam znači Rijeka?

Rijeka meni znači velegrad. Za nas iz Senja u vrijeme kad sam bio dijete i adolescent polovinom i krajem osamdesetih Rijeka je bila veliki grad... s neboderima, pokretnim stepenicama u robnoj kući na Korzu, gdje bi mi došli i onda se vozili gore-dolje, oduševljeni tim tehnološkim čudom, kao da je raketa. To je bio grad u koji smo se išli liječiti i školovati kao i ja, u drugom srednje sam se prebacio u Rijeku. U Rijeci sam prvi put vidio prostitutke, prvi put izašao u disko u kojem ne poznajem ama baš svakoga, upoznao prve bandite, zamrzio kišu, zavolio hrvatski zbog lijepe i zanimljive učiteljice... Radio u luci, u 3. maju, bio zaštitar, mislim 1993. u glavnoj pošti, počeo s prvim redarenjima u disku, spavao u domu na Podmurvicama, u hotelu 3. maj, po raznim sobicama... Izlazio u Palach i Phyton (ako se dobro sjećam imena), odlazio krajem osamdesetih i početkom devedesetih iz Senja s ekipom u Bakarac u disco Neptun, na maškare u Kraljevicu i na pijančevanja po Grobinštini... U Rijeci sam uz Pulu bio i u vojsci. Rijeka i primorje su regija kojoj sam kao Senjanin imao osjećaj da prirodno, geografski i kulturološki pripadam, a ne Gospiću, kamo su nas smjestili.

Kakav je vaš Senj?

Senj je pak grad uz koji me veže djetinjstvo. Odrastanje je bilo s jedne strane lijepo, bio je tamo odličan Omladinski klub sve do početka rata, sjajna muzika, slušaonice, pa duga ljeta, kupanje i bura kojom se ponosimo i volimo je dok ne puše, a jebemo joj sve po spisku kad puše... Senj su i Uskoci i pjesnici. Depresija i radost karnevala. On je mali, ali je grad i sadržavao je sve što grad treba imati, urbanu scenu, bandite, kulturu... Danas je svega manje, čak i bure...

Uvijek je imao neku dinamičnost i ludilo, što me pali. Imao sam faze kad sam ga mrzio, ali odavna više ne... Jako volim Senj, a ljudi su svugdje samo ljudi... Ima ih svakakvih, dobrih, loših, blesavih, isto tako ljudi se mogu promijeniti, neki nabolje, neki nagore... Iako volim Bernharda, danas mislim da je taj bernhardovski pristup, zapravo, precjenjivanje ljudi kao bića... Ne opterećujem se više time...

Tragediju je lakše trpjeti uz malo humora i erotike.

A Zagreb, kako ga vidite?

Volim i Zagreb, to je momentalno jedini grad u Hrvatskoj u kojem mogu živjeti zimi, ujesen i u proljeće. Ljeti mogu bilo gdje... Kako se kod mene smjenjuje potreba za ljudima i za samoćom, Zagreb mi je idealan, ima mjesta na koje se može zalutati u bilo koje doba dana ili noći, susresti nekoga... Dio sam života radio noću i puno mi je trebalo da se odviknem od noći. Dugo sam još tumarao noću po klubovima i kockarnicama i volim taj noćni Zagreb. No i okrutan je ako propadnete, u Senju poznajete ljude, mali je grad, svatko vam pomogne bar donekle. Kad sam 1994. došao u Zagreb, spavao sam i po ulicama i tramvajima, gladovao... I kasnije sam stoput propadao. Zagreb ima puno skrivenih slojeva i paralelnih svjetova, volim što sam imao priliku kretati se u većini (iako ne u svima), osjećaj mi je to kao putovanje kroz dimenzije.

O pisanju

Otkud potreba za zapisivanjem, za literarizacijom proživljenog? Što Vi sami dobivate od pisanja, a što tekstom želite dati čitatelju?

Kao što sam kazao, ta je potreba vjerojatno više proizašla iz čitanja nego iz proživljavanja, ali kasnije se proživljeno samo nametnulo kao tema. Zapravo sam u početku pisao fantastiku, tek kasnije realizam. Svakom piscu pisanje znači nešto drugo. Za mene je pisanje životno važno, tako imam osjećaj da sam u prilici oblikovati i samog sebe, eksperimentirati sa sobom. Za mene je to i oblik aktivizma i književno uobličena forma mog osobnog problema s autoritetima. Čitatelju kojeg zanima to što ja pišem želim dati nešto mojeg proživljenog, a što sam nije doživio, i to obrađeno mojim, uglavnom, grotesknim i transgresivnim pristupom, a želim mu dati nešto i mojeg ludila i psihodelije, koji najčešće izviru iz kolektivnog ludila. Možda ga i zabaviti uz sve to, jer tragediju je lakše trpjeti uz malo humora i erotike, tako se postavljamo iznad nje.

Tko bi dakle bio Vaš 'idealni čitatelj', Vi kao da se prije obraćate onima kojima je Vaš život privlačan, a ujedno i nezamisliv tarantinovski trip, nego nekome tko je i sam prošao slično?

Nemam pravila, čitaoci kojima se sviđa to što pišem dolaze iz najrazličitijih miljea i najrazličitijih su životnih iskustava i nivoa obrazovanja, baš kao i oni kojim se ne sviđa. A i razlozi za sviđanje su različiti, nekom se sviđa autentičnost, netko želi pogled u taj svijet, netko voli humor i bizarnosti. Jedan mi je osamdesetogodišnji sudac u penziji kazao da je on moje knjige nosio svojim umirovljenim kolegama, da ih trgne iz bezvoljnosti, zbog seksa u tim knjigama, da oni znaju sve ovo drugo o čemu pišem, ali da su zanemarili u svojim životima taj segment, pa ih veseli čitati o tome.

Kako se nosite sa slikama u svojoj glavi - kad sve to postaje autofikcija, u kojem trenutku se jedna proživljena (ili bolje rečeno, sretno preživljena) epizoda oblikuje u dobru priču? Kako kod Vas teče spisateljski proces?

U mozgu mi je stalno eksplozija ideja, naviru sa svih strana kao divlja horda kroz razrušene utvrde... Neprestano zapisujem bilješke u mobitel, kompjuter, na papiriće, u bilježnice, imam tone bilježaka. Pisao sam ih pijan, trijezan, usred noći na WC-u, svakakav... no, uglavnom to nikada poslije ne pogledam. To mi je kao vrsta meditacije, kada dobijem ideju za knjigu ili priču, zapišem sažetak ili jednostavno napravim osnovnu skicu i kasnije kada krenem pisati, ne ispadne niti približno planiranom, priča i likovi me sami odvedu kamo već žele.

Kakav soundtrack biste složili čitateljima za slušanje uz svoje romane i zbirke, ili, evo prigodno, kao background noise za čitanje ovog razgovora?

Uh, ja sam uvijek u nelagodi kad me se to pita, jer nikad nisam slušao samo jednu vrstu muzike, rasut sam kao i u svemu, pa evo nešto, što volim slušati: Chuck Berry - Johnny B. Goode, Dean Martin - Mambo Italiano, Front Line Assembly - Mindphaser, Cenobita - Slaves, Bajaga - Tišina, Atomsko sklonište - Žuti kišobran, Amy Winehouse - Back to Black, Pixies - Where is My Mind, Franci Blašković - Điđi Anarhišta, Rambo Amadeus - Plastik Fantastik, Damir Avdić - Bakunjine, David Bowie - Rebel Rebel, Dino Dvornik - Ti si mi u mislima, Queen - Another One Bites the Dust, Kraftwerk - Das Model, Sex Pistols - Anarchy In The U.K., Parov Stelar - Booty Swing, Deep Purple - Soldier Of Fortune, Frank Zappa - Bobby Brown Goes Down, Chrysta Bell - Swing With Me, Django Reinhard - Minor Swing, Nancy Sinatra – Ban-Bang, The Animals - House of The Rising Sun i na kraju odjava s Katyushom u Varvarinoj obradi. :)

Neprestano zapisujem bilješke u mobitel, kompjuter, na papiriće, u bilježnice, imam tone bilježaka. Pisao sam ih pijan, trijezan, usred noći na WC-u, svakakav... no, uglavnom to nikada poslije ne pogledam.

Kome biste svoje proze dali za film, ne morate se za ovu priliku ograničavati na domaće redatelje? :)

O tome nisam ni razmišljao, ali ako se i na onom svijetu snimaju filmovi, onda Fritzu Langu, Sergiu Leoneu, Luisu Buñuelu, Luchinu Viscontiju, Pasoliniju, a na ovom Davidu Lynchu, Takashiju Miikeu, Tarantinu, Robertu Rodriguezu, Guyu Ritchieju, Davidu Fincheru, braći Coen, Christopheru Nolanu, Ridleyju Scottu, Oliveru Stoneu, Albertu Rodriguezu Libreru, Jodorowskom, uh, mogao bih još puno nabrajati...

Otkrila sam Vas 2004., 2005., najprije u nekim antologijama kratke priče; tad ste mi bili nepoznato ime, a Vaši tekstovi u tim izborima ponajbolji, najprokrvljeniji, najživlji. Četiri knjige su iza Vas, što se sve dogodilo u tih desetak godina? Mijenjaju li autora objavljivanost, dobar feedback, nagrade?

Hvala Vam. U mom životu se kasnije događalo zapravo manje nego do tada. Mijenjao sam se stalno, bar pokušavam, sada nisam isti kao prije pet godina, a kamoli prije deset ili petnaest. Lako je doći u napast da si čovjek pomisli da je „nešto napravio“, ali nisam sklon „odnarođenosti“ ni separaciji u društvu koju to sve više proizvodi. Čitam knjige i puštam da me struja nosi, otvorim usta poput kita i lovim planktone, problema imam puno, ali na sreću, za sad ništa što ne bi riješio jackpot na lutriji i selidba na otok s bijelim pijeskom, visokim palmama i dobrim rumom. Kao što sam već u jednom davnom intervju kazao - daleko od cro-tesknog realizma. :)