Ivana Biočina, magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje, kritički se raspisala o ulozi mode u suvremenom društvu u svom prvijencu Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (Jesenski i Turk, 2014.), a motiv mode dominira i u njezinoj drugoj knjizi Tiranija mode (Planetopija, 2016.). Već se iz naslova može razabrati kako Biočina nije sastavila hvalospjev o modnoj industriji i modnim fenomenima.

Pohvala individualnosti

Čini li čovjek odijelo ili odijelo čini čovjek, pitanje je svjetonazora. Dok jedni izražavaju počast dizajneru, drugi radije kupuju i uzdižu dizajnirane proizvode. Modne će sljedbenike individualci klasificirati kao puke kopije koje nemaju vlastiti stil, već radije idu linijom manjeg otpora; individualci ne podliježu zakonima mode, nije im do praćenja trendova što se temelje na materijalnoj dobiti.

Moda je, zapravo, jedan veliki biznis koji se odigrava na ženskim leđima, a upravo o položaju tekstilnih radnika i položaju žena u lažnim emancipatorskim ulogama Biočina nema riječi hvale, već je s razlogom iznimno kritična: „Tekstilna je industrija od samih početaka usko vezana uz pojavu i razvoj industrijalizacije. U Velikoj Britaniji već je u 19. stoljeću postala najrazvijenija industrijska grana.“ (14.)

Svijet mode je muški biznis, zamjećuje Biočina. Žene su te koje sve ranije počinju robovati modnim trendovima, samo da bi bile što prihvatljivije i uspješnije u zajednici. Biočina hrabro, bez fige u džepu, kritizira obmanjujuće prigodnosti i podređivanja žena, ne podržava ovisnost o ukrašavanju zbog koje djevojke, ovisne o tuđem mišljenju, ne žele izaći u javnost ukoliko nisu sređene: „Žena ukrašavanjem ne samo da postaje slika i objekt, već se udaljava od sebe, silovito i nasilno otrgnuta od prirode, ukalupljena u ulogu. Stavlja masku i oklop. Skriva svoje lice i izobličuje lik, udaljavajući se od svoje prirode, a približavajući se zadanoj idealnoj slici žudnje.“ (71.)

Osim što piše o povijest odjeće, razvoju modne industrije i utjecajima mode, Biočina u naslovu Tiranija mode hrabro progovara o neravnoteži između tijela i uma, necjelovitim osobama koje previše pažnje posvećuju tijelu pa se gube i (s)lome iznutra. Čitateljstvu pruža korisne savjete kako bi se mogao ponovno postići izgubljeni unutarnji mir, stoga bi ovu knjigu trebale pročitati pripadnice ženskog roda od trinaest godine pa nadalje. Knjigu ne čine samo razmišljanja autorice, već i stavovi drugih žena koje autorica poznaje – tako je jedan dio knjige posvećen tuđim iskustvima o modi i ukrašavanju, što se međusobno razlikuju po načinu razmišljanja.

Libanonski pjesnik Halil Džubran dvojako se izrazio o odjeći, slikovito napomenuvši kako odjeća ljude ne bi smjela sputavati.[1]Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo. Odjeća, a samim time i moda, ljude uveseljava, ali im najčešće i diktira, nema više osnovnu ulogu da „štiti, prekriva dijelove tijela i ukrašava“ (25.) – odjeća predstavlja pripadnost određenoj društvenoj skupini, odjećom se identificiramo, pronalazimo i snalazimo. Na temelju nečije odjeće donosimo nepravilne procjene i zaključke, odbijamo ili prihvaćamo poznanstva, stvaramo i njegujemo predrasude...

Dostojanstveno življenje

Odjeća izaziva osjećaju posebnosti, ali i sputanosti. Novi odjevni predmet može izazvati instant sreću što ne traje dugo i mora se stalno nadopunjavati novim kupnjama. Biočina nedvosmisleno, argumentirano tvrdi i potvrđuje kako modna, tehnološka i kozmetička industrija zarađuje na ženama. Nema visoko mišljenje o opsjednutosti mladošću i kultu ljepote koje mnogi mediji agresivno i indirektno propagiraju.

Antitrendovskim mislima naslov Tiranija mode može nam pomoći da proces starenja doživljavamo dostojanstvenije te suzbiti strah od starenja. Primorava na razmišljanje o prirodi i funkcijama mode, modnim magovima i zabludama; neki će se čitatelj sigurno zapitati kojoj skupini pripada – ljubiteljima trendova, individualcima koji razvijaju svoj stil ili pojedincima koji se ne zamaraju previše vidljivom vanjštinom, već rade na svojoj nutrini.

„Ja se pak i dan danas ne osjećam kao žena, osjećam se kao čovjek. Premalo mi je biti žena, volim biti čovjek“, ustvrdila je autoričina majka u knjizi. Osjeti se prisutnost umjerenog feminizma, nema radikalnih stavova o modi (neki će možda biti zaprepašteni određenim mislima, tim više ako shvate da su jedni od onih koji su opterećeni modnim pitanjima), Biočina je sklona dijalogu i traženju rješenja, nije joj do izazivanja sukoba i stvaranja tenzija između spolova.