Prostorni je imaginarij Istre složeno i zanimljivo polje proučavanja kako s kulturološke perspektive tako i s one antropološke, odnosno etnološke. Slojevitost povijesnih i političkih (id)entiteta na graničnom području istarskog poluotoka dovela je do stvaranja određenog načina strukturiranja stvarnosti, a samim time i određenog odnosa spram prostora.

Konture (pop)kulture je serija tekstova o publicističkim knjigama na temu popularne kulture, sociologije, suvremenog društva i ostalim kulturološkim ljepotama.

U osnovi je istarskog zavičajnog identiteta tako samoproklamirano istrijanstvo koje se ne može podvesti pod istranstvo zato što bi se tada odredilo kao isključivo hrvatsko, a ono to nije. Ono u sebi sadrži i slovensku (Istrijani) i talijansku (Istriani) i hrvatsku (Istrani) inačicu. Takvo je viđenje zavičajnoga identiteta redovito dovodilo, a i dalje dovodi do političkih problema kao i problema kod popisivanja stanovništva zbog toga što se većina ljudi izglašava upravo Istrijanima ili u nešto manjem broju narodno i nacionalno neopredijeljenima. Poznata je činjenica da je s uspostavljanjem hrvatske države Istra za sebe pokušala izboriti autonomniji položaj s obzirom na ostale regije,a to je ono što pokušava i danas.

U Istri postoje tako sintagme koje se vrlo često koriste kada se govori o onima koji nisu njezini stanovnici. Tu su izraz «priko Učke», koji se koristi za bilo koju osobu koja nije makar daljnjim rodom iz Istre. Učka je u tom slučaju postavljena kao prirodna geološka granica onoga što je sve moguće svesti pod istrijanstvom, pod određenim identitetom. U središnjoj Istri postoji isto tako i raširen izraz «priko drage» ili izvedenica «prikodražan» koji je označavao i označava ljude sa sjeverozapadne obale koji gravitiraju prema talijanskoj kulturi i govore talijanskim dijalektom. Čakavski i talijanski (istroveneto) dijalekti osim što su većinski zastupljeni i isprepleteni gotovo u svakom istarskom kućanstvu, tako prevladavaju i u istarskoj glazbenoj produkciji, ali i sveukupnoj popularnoj kulturi. Tamara Obrovac, Gustafi, Franci Blašković, Livio Morosin samo su neki od izvođača koje obilježava snažna regionalna nota.

Pogranična je specifičnost Istre dakle njezina hibridnost. Hibridni identiteti nastaju miješanjem različitih kulturnih elemenata i stvaraju nova značenja i identitete, proizvode još jednu treću mogućnost, zapravo bezbroj trećih mogućnosti. Kulturna hibridnost tako dovodi u pitanje višestruke ideologije identiteta, ponajviše one koje se temelje na diskursima navodne stabilnosti, homogenosti i nepregovorljivosti kao što su to etnicitet i nacionalnost.

Nažalost i hibridni identiteti kao u ovom slučaju istrijanski identitet mogu biti isključivi, a ta se isključivost javlja kao odgovor na potrebu za regionalnim grupiranjem, za prostornim omeđivanjem i nadasve sigurnošću zavičaja kao simboličkog koncepta. Na taj se način i u takvim slučajevima rađa diskurz granice o kojem govori Aljoša Pužar u knjizi «Granice Granice». Diskurz granice sam po sebi proizvodi i održava granice, i sama granica postaje odrednicom pripadnosti. Granični se identitet oblikuje kao takav i supostoji uz bok bilo kojem drugom ustoličenom identitetu ili pripadnosti.

Međuprostor granice ulazi, kao što smo vidjeli, isto tako u područje mita zavičaja, a taj je prostor semiološki i imaginaran, imaginaran je zato što je sastavni dio identiteta, mentaliteta i kodirane stvarnosti svojih stanovnika i imaginaran jer se sastoji od ideje koju o njemu imamo, koju smo naučili o njemu imati...

Obvezno čitanje: 

Istrijani protiv Istrana: diskurzivna konstrukcija identiteta i simbolička natjecanja/Sandi Blagonić

Rock po istrijanski: o popularnoj kulturi, regiji i identitetu/Sanja Kalapoš