Nakon što se preživi zloćudna bolest, prometna nesreća ili prirodna nepogoda, preživjele redovno muči konstantan, dubok osjećaj krivnje. Umjesto ushita ili skrušene zahvalnosti, preživjele ponekad nadvlada očaj jer im nije jasno zašto su zaslužili drugu priliku. Doktor Masakaza Fujii, službenica Toshiko Sasaki, krojačeva udovica Hatsuyo Nakamura, njemački svećenik Wilhelm Kleinsorge, doktor Terufumi Sasaki i velečasni Kiyoshi Tanimoto, šestero pojedinaca koji su preživjeli bombardiranje Hirošime 6. kolovoza 1945. godine, čine glavninu novinske reportaže Hirošima (Sandorf, Hrvatsko novinsko društvo, 2016.) koju je u časopisu The New Yorker objavio John Hersey (1914-1993.) 31. kolovoza 1946. godine.[1]1945. godine Hersey je dobio Pulitzerovu nagradu za roman „Zvono za Adano“.

Vizura običnih ljudi

U četverodijelnoj reportaži Hersey detaljno opisuje događaje što su prethodili činu bombardiranja, čin bombardiranja, ljudski očaj te ustrajnost preživjelih. Hersey je priču predočio iz vizure običnih ljudi (doktori, svećenici…) koji pomažu potrebitima i pružaju maksimum čovječnosti u nehumanim uvjetima, ne mareći pritom previše za vlastitu egzistenciju.

Mukama unatoč, umirući i ozlijeđeni nastoje makar naklonom glave iskazati zahvalnost dobrim dušama i ustrajnim liječnicima koji nisu zaboravili na moralni kodeks. U Herseyjevoj reportaži nema previše autorskih komentara, već prevladavaju detaljni opisi kojima se zorno predočava apokaliptična atmosfera, a glavnu riječ imaju stanovnici Hirošime koji isprva nisu znali tko ili što je uzrokovalo tragediju: „Žrtve koje su bile sposobne brinuti se o onome što se dogodilo raspravljale su o tome na priprost način, služeći se djetinjastim terminima – možda je benzin prskao iz aviona, ili neki zapaljivi plin, ili nakupina zapaljivog oružja, ili je to bio posao padobranaca; ali, čak i da su znali istinu, većina ih je bila prezaposlena ili preslaba ili su bili toliko ozlijeđeni da se nisu brinuli zbog toga što su upravo oni bili objekt prvog velikog eksperimenta u kojem je upotrijebljena atomska bomba koju (kao što su govorili glasovi na kratkom radijskom valu) vjerojatno nije mogla razviti nijedna zemlja osim Sjedinjenih Američkih Država, koje su imale tehničko znanje i bile spremne baciti dvije milijarde zlatnih dolara u ratne igre koje su smatrale važnima.“ (58.)

Da je atomska bomba Little Boy bačena iz američkog aviona Enola Gay, stanovnici Hirošime saznaju kasnije jer informacije sporo kolaju. 9. kolovoza bačena je na Nagasaki druga bomba, Fat Boy, nakon čega Japan potpisuje kapitulaciju. Hersey u četvrtom dijelu reportaže opisuje kako je postupno došlo do revitalizacije Hirošime, no trajne posljedice ozračenosti i radijacije ostale su kod neslužbenih žrtava koje nitko ne može izbrojiti - potomci također ispaštaju.[2]Da katastrofe kao što su atomska bomba ili eksplozija nuklearne elektrane ostavljaju dublje, oku nevidljive tragove na ljudima, pokazali su Emmanuel Lepage (1966.) u grafičkom romanu Jednog proljeća u Černobilu i Svetlana Alexievich (1948.) u knjizi Černobilska molitva.

U igranom filmu Kuroi ame (Shôhei Imamura, 1989.), ekranizaciji istoimenog romana koji je 1966. godine napisao Masuji Ibuse (1898-1993.), uvjerljivo se prikazuju žrtve radijacije koje su u društvu označene kao nepoželjne. Mlada djevojka Yasuko nepoželjna je za brak zbog glasina – naime, Yasuko je tijekom bombardiranja bila u Hirošimi pa nije na dobrom glasu. O bombardiranju Hirošime govori i strip-serijal Bosonogi Gen – Keiji Nakazawa (1939-2012.)[3]Od svih članova Nakazawine obitelji, bombardiranje je preživjela jedino majka. Nakon što je i ona preminula 1966. godine, Nakazawa stvara strip o bombardiranju Hirošime. priču pripovijeda kroz vizuru dječaka. Po stripu je napravljen animirani film, pet romana, četiri igrana filma i jedna televizijska serija. U antiratnom romanu Sadako hoće živjeti, koji se godinama nalazi na popisu lektire za osme razrede i sadržajno se nadopunjuje sa satovima povijesti, također se negativno piše o atomskom oružju i nerazumnoj upotrebi istoga. Tako bi i Herseyjeva reportaža Hirošima, koja je na ovim područjima prvi put objavljena već 1952. godine, mogla mladima poslužiti kao izborna literatura. Novo izdanje ove putopisne reportaže objavljeno je sedamdeset godina nakon prvog izdanja, u veoma prigodnom razdoblju, baš u vrijeme kada mnogi vodeći državnici ponovno prijete jedni drugima aktivnim korištenjem nuklearnog oružja.

Imunost na tragedije

Veoma je upitno može li Herseyjeva novinska reportaža promijeniti politička strujanja, ali nema sumnje da bi svakako mogla pridonijeti tome da se ljudi opamete ili makar konačno priberu. Albert Einstein nije nimalo sumnjao u snagu literature, podijelio je tisuću primjeraka Herseyjeve reportaže, što je samo po sebi bila zvučna promocija teksta kojim je Hersey nastojao opomenuti svijet na nepopravljive strahote što su se dogodile u Hirošimi. Aktualne političke situacije dokazuju kako se o tragediji Hirošime stalno mora govoriti, da se zlo mora iznova raskrinkavati i da se nove generacije moraju konstantno informirati o pogubnostima što su se dogodile i koje bi se, kako sve izgleda, lako mogle ponoviti.

Vrijeme zastrašivanja i ideoloških podjela idu na ruku upornim zagovornicima atomskog oružja – njihovi su izgovori otrcane, naivne fraze kojima se i oni sami otvoreno smiju, dok javnost uvjeravaju kako djeluju u svrhu višeg dobra, za napredak čovječanstva i boljitak budućih generacija. Samo naivniji pojedinci i oportunisti im čvrsto vjeruju, dok ostatak svijeta pretežno šuti i nada se nedolasku nove tragedije.

Svakodnevni prikazi bombardiranja i terorističkih činova širu javnost čini imunima na tragedije što se pažljivo približavaju, brojni mediji čine ljude nesposobnima da primijete približavanje novih, konkretnih zala što se itekako tiču budućnosti čovječanstva, baš kao što se sudbina Hirošime odrazila na cijeli svijet koji je itekako sklon zaboravu. Stoga je važno i naprosto nužno kritičko čitanje Herseyjeve reportaže – taj šokantni novinarski drmež trebao bi svojim uznemirujućim sadržajem naročito kod neupućenih i neodlučnih pojedinaca izazvati smislenu reakciju te stvoriti argumentirane stavove koji ne bi išli u prilog upotrebi atomskog oružja.