Kontrafaktualno, alternativno ili pučki rečeno “što bi bilo kad bi bilo” razmišljanje popularan je način pronalaženja inspiracije i stvaranja osnova kakve dobre priče. Tematiziranje pojedinih razdoblja i događanja na način alternativne povijesti je popularnije od drugih, pa recimo tako da je Drugi svjetski rat apsolutni pobjednik. Što bi bilo da je Hitler pobijedio kod Staljingrada ili da uopće nije napao Rusiju, da je Japan pobijedio SAD, da je najstroži član komisije za Hitlerov upis na slikarsku akademiju bio bolestan na dan kada je nesuđeni slikar došao na prijemni ispit… Varijacije su bliske beskonačnosti, a verzije su zasigurno beskonačne. Ovo su zato dobre teme o kojima se raspravlja uz bambus na klupici ili studentskoj sobi negdje na prvoj godini studiranja.

Ipak, ne bi li takav “efektom leptira” obilježen pogled na povijest funkcionirao kao priča autor mora biti što informiraniji, načitaniji, maštovitiji u krajnjoj liniji jer inače prijeti opasnost nastanka nečeg jalovog, neuvjerljivog, bezveznog. No kada netko napravi dobar posao  obično nastaje i urnebesno zanimljivo štivo.

Popularnost je tako stekla serija “The Man in the High Castle” stvorena prema knjizi vrlo televizičnog i filmičnog pisca Philipa K. Dicka. Moramo kao malu digresiju reći da ćete uz nju svugdje vidjeti natpis da je riječ o “kultnom romanu”, ali ako pronađete hrvatski prijevod javite… Uglavnom, Njemačka i Japan su pokorili Sjevernu Ameriku, nacizam praktički vlada cijelim svijetom. Ne može biti nezanimljivo…

 

No danas izvlačimo na površinu jedan biser takve vrste iz 1992. godine, a koji je ipak preveden i na naš jezik te se može pronaći na policama knjižnica. Govorimo svakako o “Domovini” Roberta Harrisa, intrigantnog pisca koji se na svjetskoj sceni u svojstvu književnika pojavio upravo “Domovinom” 1992. godine, ne bi li kod nas bio preveden četiri godine kasnije. Brzo za jedno nesretno ratno vrijeme. “Domovina” je bila književni prvijenac tog novinara i vještog publicista - naime, Harris se ranije bavio istraživačkim radom za BBC te pripada onim autorima kojima u ruke bacite bilo koju temu, a oni u zadanom roku mogu proizvesti nešto uzbudljivo. Upravo je nacistička Njemačka bila jedan od Harrisovih snažnijih interesa, pa je i napisao knjigu o Hitlerovim dnevnicima, fascinantnom skandalu ranih osamdesetih godina u kojem je niz njemačkih medija prevaren spisima za koje se tvrdilo da su Hitlerovi dnevnički zapisi. Naravno, riječ je bila o krivotvorini...

S “Domovinom” putujemo u 1964. godinu. Dobar je dio europskog kontinenta, posebno prostori Poljske, Ukrajine, Bjelorusije, Rusije, zahvaljujući pobjedi nacista u Drugom svjetskom ratu 1946. godine postao sastavni dio Njemačke, a ostatak je dio zajednice europskih zemalja kojom koordinira Njemačka. Cinici među čitateljima možda su pomislili nije li to današnja EU, ali nije o tome riječ. Churchill je pobjegao, s SAD-om je potpisano primirje, slavi se 75. Hitlerov rođendan, ali prava je frka na krajnjem istoku prema Uralu gdje na rastegnutoj granici poraženi Rusi/Sovjeti ne posustaju u gerilskoj borbi. Teroristički napadi i strah od njihovog izvođenja svakodnevica su Berlina. Opet, cinici među  vama možda su pomislili nije li to današnja EU, ali nije…

Gorke šale na stranu, u ozbiljnijoj karakterizaciji “Domovine” treba reći da je Harrisov roman žanrovskim karakteristikama gledano zapravo krimić - glavni junak je detektiv berlinske kriminalističke policije, a uradak počinje kao i svaki sličan rad - istražitelj izlazi na teren po pronalasku mrtvog tijela na obali rijeke, a tok istrage ga vodi prema nečem znatno višem, dubljem, ozbiljnijem… U svim ostalim aspektima to nije samo napeti kriminalistički roman -  autor nas spretno paralelno uvlači u najzanimljiviji dio bilo koje priče bazirane na kontrafaktualnom razmišljanju - opis nacističke Njemačke 1964. godine, kontekst njene egzistencije, kulture, arhitekture… Kriminalističkih radnji poput ove po nekom šabloniziranom principu možete pronaći na stotine, ali zaplete u ovakvom ambijentu rijetko. Čak i Beatlesi postaju sve popularniji među njemačkom mladeži!

Harris je s “Domovinom” došao među autore koji mogu reći da su se prodali u milijunskim primjercima jer ona je, posebno u Britaniji, izazvala veliku pažnju. Ono što je zanimljivo je da se Harris nije zadržao na tim temama - počeo je s alternativnom i realnom poviješću nacističke Njemačke (“Domovina”, “Enigma”), slavu si dodatno produbio pišući avanture i trilere čija se radnja se odvija u antičkom Rimu (“Pompeji”, “Lustrum”, “Imperium”...), dobro se snalazi i u SSSR-u (“Staljinov anđeo”), a nedavno je u “Indeksu straha” pokazao da dobro pliva i suvremenim svijetom računala i financija. Vole ga i redatelji te prema njegovim romanima snimaju filmove - “Domovinu”, “Enigmu”, “Duha”...

Uglavnom, Harris je prezime kraj kojega vrijedi stati uz knjižničnu policu želite li dobru napetu priču potkovanu i povremeno istinitim povijesnim činjenicama.

Što se “Domovine” tiče volio bi da je i tu priču pretvorio u serijal nalik trilerima o antičkom Rimu. Potencijal je bio prisutan...

Dobro je pri ruci imati knjige čiji format je takav da stane u širi džep zimske jakne, a kvalitetno krate vrijeme u autobusu na putu do posla.