Tema tajne policije, službe ili bilo koje slične varijacije, vrlo dječački govoreći, prije svega je užasno uzbudljiva. Da nije tako ne bi uživali u trilerima Roberta Ludluma i ostalima koji dobru priču vole isplesti oko postojanja i rada skrivenih društvenih silnica. Ipak, kada govorimo o domaćem kontekstu riječ je o vrlo svježim pojavama i događanjima čija je politička i društvena težina vrlo velika te se rijetko tko usudi ili može reći da je sve to samo dobar materijal za kakav triler ili krimić - solidan dio aktera je još živ i čak aktivan participator domaćeg društvenog, kulturnog, političkog života, u tijeku su neka ozbiljna suđenja, tema lustracije pliva medijskim prostorom… Znanost i publicistika bi trebali biti na boljem terenu od trilera.

Ipak, čini se da nedostaje pravog mira i znanstvene hladnoće potrebne da se kako priliči pregleda sve izvore te rastrgane informacije prevede u logične uzročno- posljedične narative. Uostalom, ne pomaže ni činjenica da dio izvora nije dostupan - što zbog zakonske regulative, što zbog oznake tajnosti, razbacanosti po arhivima svih bivših jugoslavenskih republika (svakako najviše u Srbiji),  a naposljetku i zbog planskog uništavanja dokumenata što je proces koji se od 1989. do danas odvija većom ili manjom brzinom kao više ili manje javno tematiziran...

Slovenci

O svemu tome ne bi previše ni razmišljao da u ruke nakon dugo odgađanja nisam uzeo knjigu “HRB, Fenix i UDBA: slučaj Stjepana Crnogorca” Igora Omerze. Tri riječi, dvije kratice i jedno ime koje prosječnom čitatelju zapravo vrlo malo znače djelovale su mi dovoljno misteriozno da privuku pažnju. Iako je tema kojom se knjiga bavi usmjerena prvenstveno na hrvatsku emigraciju i dio nastojanja za ostvarivanjem samostalnosti zemlje autor je zapravo Slovenac.

Kada su teme tajnih službi, aktivnosti različitih subverzivnih skupina i njihova borba za slobodu u pitanju Omerza je pravi sugovornik - u Sloveniji je razvio bogatu publicističku djelatnost u kojoj nalazimo naslove “ 1984 Orwellovo leto Agopa Stepanjana” (o policijsko-sudskim metodama osamdesetih godina nad ljudima optuženima za protudržavni terorizam), “Od Belce do Velikovca ali Kako sem vzljubil bombo” (istraživanje o životu Janeza Topliška, slovenskog emigranta koji je pokušao dignuti antijugoslavenski ustanak u Sloveniji te o bombaškim napadima u Koruškoj), "88 stopnic do pekla" (o kriminalnim aktivnostima jugoslavenskih tajnih službi u vlastitom poslavanju), “Kliči U za umor”...

Upravo potonja knjiga postala je u hrvatskom prijevodu “HRB, Fenix i UDBA: slučaj Stjepana Crnogorca”.

Uz Romana Leljaka, također slovenskog autora, Omerza pripada najistaknutijim istraživačima UDBA-e u regiji, ali ne u strogom smislu i povjesničarima. Naime, ni Leljak ni Omerza nemaju formalno povjesničarsko obrazovanje niti djeluju unutar kakve formalne povjesničarske strukture. Upravo zato uz njihovo ime češće će se pronaći opis “publicist”. Ipak, obojica svoje pisanje temelje na istraživanju arhivskih izvora, znanstvene literature, ali i osobnih svjedočanstva što pripada metodama oralne historije.    

Samo postojanje i rad ovih slovenskih istraživača baca svjetla reflektora na neke druge činjenice, a to je da su strogo znanstvena, sustavna, sveobuhvatna i precizna istraživanja fenomena tajnih i sigurnosnih službi bivše države nevjerojatno rijetka, posebno kada se u obzir uzme atraktivnost teme. Pretražite kataloge svojih knjižnica i vidjet ćete o čemu je riječ. S druge pak strane, nepobitna je činjenica da se u svim ex-Yu zemljama njenim represivnim, sigurnosnim i tajnim aparatom bave najčešće pojedinci koje se prema postupcima ili na temelju njihovog javnog izjašnjavanja doživljava pripadnicima desnog ili radikalnog desnog političkog spektra. Još češće su to pojedinci koji su i sami kao mladići bili uključeni u razvoj demokratskih procesa u svojim državama, pa su i osobno bili predmetom bavljenja sigurnosnih sustava. Činjenica da postoji ovakva vrsta političke podjele i uključenosti definitivno je dio izazova - svatko može imati političke i vrijednosne stavove kakve želi, ali znanost bi trebala naprosto objašnjavati stvarnost.

Knjiga do knjige

Sve navedeno jasno je vidljivo i u medijskoj reprezentaciji takvih istraživanja. Tekstove o UDBA-i,  njenom djelovanju, ljudima nad kojima se djelovali (uglavnom sa smrtnim ishodom) najčešće objavljuju mediji poput Hrvatskog slova, narod.hr, direkt.hr, dnevno.hr, a u televizijskom svijetu najcjenjenija je “Bujica” i Velimir Bujanec.

Zanimljivo je da jedan dio javnosti te medije smatra potpunim ridikulozima i huškačima, a drugi onom pravom istinom koju “mainstream” mediji ne govore, taje, izobličuju... Pretpostavljam da ponešto ima i u jednom i drugom iako ne vjerujem da je riječ o dobro isplaniranoj uroti koju npr. vodi neka masonska ili kakva druga loža protiv hrvatskog naroda. Jednostavno, različiti subjekti imaju potpuno različite interese i potrebu da procese drugačije interpretiraju, prikazuju ili da se o njima uopće nikada ne govori. I različite publike i javnosti sklone su različitom diskursu, rječniku, interpretacijama…

U svakom slučaju ni knjiška produkcija koja se nalazi na policama knjižnica nije zanemariva, pa izdvajam knjige “Partija, UDBA i svećenička udruženja” Jure Krište, “Udbini sinovi” Marka Markovića,  “Dosje 240271: Udbin dosje o Vici Vukojeviću” koje je pripremila Bruna Esih, “Predpisi o metodah in sredstvih dela UDBE in KOSA = propisi o metodama i sredstvima rada UDBE i KOSA: 1944.-1990.” Roman Leljak, “Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine”, “HRB: Hrvatsko revolucionarno bratstvo: rat prije rata”, "Zločini komunističke mafije: od slučaja Đureković do "Lex Perkovića” Bože Vukušića. Potonji je pak najaktivniji domaći istraživač UDBA i srodnih fenomena - u mladosti je također morao emigrirati, aktivno je bio angažiran u nacionalističkom pokretu i na svojoj je koži osjetio snagu proturevolucionarnog djelovanja (gotovo osam godina u zatvoru…), a potom je u neovisnoj Hrvatskoj bio angažiran u radu novog obavještajnog aparata, čuvanju sjećanja na Bleiburg…

Vrijedi spomenuti i da su autobiografije počeli pisati i objavljivati ljudi koje se najuže veže uz određene faze rada jugoslavenskih sigurnosnih službi, a tu su Josip Boljkovac ("Istina mora izaći van - - -" : sjećanja i zapisi prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske) i Josip Manolić (“Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”, “Špijuni i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”) svakako najupečatljiviji. Izvorno autobiografsko štivo bez sumnje je vrlo zanimljiv i vrijedan izvor iako ne moramo ni govoriti s kojom dozom opreza moramo uzeti sve napisano.

Vrijeme otvorenosti

A kada smo već kod opreza i istinitosti  vrijeme je da pokušamo postaviti i konačnu dijagnozu o ovoj temi. Vjerujem da je ogroman problem nevjerojatno uzajamno nepovjerenje različitih subjekata i usudio bih se reći, strana. Mnogi koji uzmu u ruke neke od poviše navedenih knjiga neće vjerovati toj faktografiji, istraživačkim metodama….

Drugi će pak potpuno drugačije interpretirati procese - isti ljudi za jedne će biti mučenici, borci za slobodu, a za druge teroristi, društvena opasnost… U takvim odnosima i na terenu punom vrućih glava teško je donijeti kakav hladan sud. Mediji, ove ili one vrste vrlo paušalnim pristupom sigurno ne pomažu, a posebno je iritantna konstruirana ideološka dihotomija koju se vrlo lako može zamijetiti - u emisijama i člancima o temi s jedne strane u posljednje vrijeme su obično Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina, a s druge Josip Jurčević, Roman Leljak, Bože Vukušić. Padnu tada neke teške riječi, interpretacije su raziđu oko različitih semantičkih dilema (npr. hrvatska nacionalistička emigracija - teroristi ili borci za slobodu?), plasira se kakva iskrivljena informacija po društvenim mrežama, probude se strasti, obiteljska sjećanja, traume ove ili one vrste, a sve to skupa ne služi baš ničemu - ni jednoj ni drugoj strani.  

Takvo stanje više nije održivo ni suvislo - živjeli smo u zemlji koja je bila kakva je bila i o čijoj prirodi se pretjerano sporimo iako je faktografija već sada jasna, a s novim istraživanjima bit će i još jasnija. Uostalom, neki realni ljudi jesu stradavali (nebitno na kojoj “strani”) i doista se prečesto preko toga prelazi vrlo pojednostavljenim gledištem u temelju kojeg stoji sud “zaslužili su”. UDBA i cijeli splet vezanih tema (meni osobno su najzanimljiviji sociološki i kulturološki aspekti teme) je nevjerojatno bogat i uzbudljiv te je izrazito važno da u totalitetu budu zahvaćeni detaljnim istraživanjima bez unošenja emocija u eksplanatorne obrasce. Razumjeti procese koji su nas doveli do ove točke znači i razumjeti procese koji nas vode prema nekoj boljoj budućnosti. Toga se ne treba bojati makar riječ bila o našim djedovima, bakama, stričevima… Uloga u povijesti se ne nasljeđuje. 

A onda možda netko i bude imao snage postati domaći Robert Ludlum.