Dugogodišnji Lastan u časopisu Modra lasta, novinar, urednik, kolumnist, antikvar i prevoditelj tek su neka zanimanja u kojima se okušao i potvrdio Saša Drach (1961.). Spisateljski talent potvrdio je knjigom Dnevnik bez reda (Sandorf, 2012.), ukoričenom kolumnom što je prvotno izlazila u Jutarnjem listu i u kojoj je pokazao zavidnu razinu načitanosti te poznavanje drugih poznatih ljudi koji su svojim pisanim djelovanjem ostavili trajniji trag iza sebe.

Kao spisatelj, Drach se dodatno potvrdio knjigom Priče o jazzu i drugi zapisi (Sandorf, 2016.) kojom je dokazao ljubav prema jazzu. Kroz prvi dio knjige provlači se dominantni motiv jazza - bilo da piše o starim ljubavima, gasterbajterskim danima, posjećenim koncertima i osobnim slušateljskim evolucijama, Drach strastveno piše o jazzu, iz čega je jasno vidljivo da je riječ o nepopravljivom ljubitelju toga glazbenoga žanra i mnogih njegovih srodnika.

Faktografska preciznost i bogatstvo

Već je u mladosti Drach počeo znatiželjno grepsti po jazzu da bi s godinama nepovratno zaglibio u ljekovitom blatu jazza. Izdavač Željko Žarak, publicist Davor Hrvoj, domaći glazbenici Boško Petrović, Tamara Obrovac i Šimun Matišić, neumorni promotor jazza Dražen Kokanović, jazz legende kao što su Duke Ellington (1899-1974.), Chick Corea (1941.), osobenjak Tom Harrell (1946.) i radoholičar Ramsey Lewis (1935.) samo su neke osobe što čine Drachove impresivne priče o jazzu.

Našao je Drach u ovim zanimljivim glazbenim storijama mjesta za planetarno popularnog Kamasija Washingtona (1981.) i njegov trostruki album Epic iz 2015. godine; detaljno je pisao o koncertnim gostovanjima Dee Dee Bridgewater (1950.) u priči Diva, ispričao životnu priču bubnjarskog velemajstora Ratka Divjaka (1947.) koji je nakon teške bolesti po drugi put svladao bubnjarski zanat, jedan je tekst posvetio skladbi Valcer za Garija Boška Petrovića, a nije zanemario ni pronađeni Capriccio Borisa Papandopula. Ne manjka zasluženih oda glazbenicima koji iskreno i strasno žive za glazbu pa tako u priči Carla i ja pohvalno piše o američkoj jazz glazbenici Carli Bley (1936.): „…i ona i bend svirali su dalje, u kolektivnoj ekstazi, i ja sam poželio ne da to nikada ne prestane, nego da nastavim turneju s njima, da se ostavim piljenja, rezanja i hoblanja dasaka i panela za štandove koje je trebalo slagati za minhenske sajmove, i da odem s njima, tim sretnicima koji žive i stvaraju glazbu silinom i strašću, zaneseni i iskreni, neumorni i istinski zadovoljni ljudi.“ (21.)

Drachovi su tekstovi istodobno i iscrpni koncertni izvještaj i detaljne glazbene recenzije; prožeti poetičnim, osobnim dojmovima te obogaćeni terminologijom; faktografski precizni i bogati, tekstovi što čine knjigu Priče o jazzu i drugi zapisi upotpunjavaju glazbenu povijest. Drachove su rečenice staložene i pitke, naročito su lako prohodne i tečne poznavateljima jazza. Iskusan je autor Drach, nije njemu do imitiranja književnih uzora, prenemaganja i dodvoravanja široj publici – nema ovdje stilskih vježbi, ali bi zato ova knjiga mlađim spisateljima mogla poslužiti kao koristan priručnik, čisto da nauče kako bi kvalitetni tekstovi o glazbi trebali izgledati (i zvučati)! Tekstovi su obogaćeni brojnim coverima albuma, a oni bi neupućenog čitatelja mogli uputiti na konzumaciju jazza te ga tako pretvoriti u upućenijeg slušatelja i poznavatelja žanra koji je, zahvaljujući Kamasiju Washingtonu, postao na globalnoj razini prihvaćen i slušan u širim krugovima, pa i među mladima koji inače ne običavaju slušati jazz.

Ogoljavanje

Priče o jazzu i drugi zapisi pružaju osobniji pogled na jazz; Drach pripovijeda umjerenim ritmom, bez brzanja, odugovlačenja i suvislih digresija što često znaju ugušiti tekst. Knjiga je to koju bi htjeli napisati mnogi pasionirani i pismeni ljubitelji glazbe, a upravo pismenosti i pasioniranosti Drachu ne manjka, stoga njegova knjiga zaslužuje vruću preporuku. Doduše, Drachovi su tekstovi namijenjeni probranoj, užoj publici jer je jazz kao glazbeni žanr specifičan i prepoznatljiv, intrigantan i zahtjevan, no ujedno zahvalan i ispunjavajući. Upravo je takav i Drachov spisateljski stil – puno pružaju njegove priče, oni koji imaju veće čitateljske kriterije i zahtjeve – takvi zasigurno neće ostati uskraćeni tijekom čitanja. Dinamično se opisuje urbani svijet, kultivirane sfere u kojima protagonisti vode konstruktivne razgovore protagonista o književnosti i glazbi (naravno, s naglaskom na jazz!), a ne o trivijalnim, svakodnevnim temama.

U drugom dijelu knjige, koji je količinski poprilično tanji od prvog dijela, motiv jazza izostaje, no zato u drugom dijelu prevladava čistokrvni autobiografski diskurs – u tim pričama Drach bez patetike piše o nabavi psa, preimenovanju jednog zagrebačkog trga, predstavi Hamlet na Lovrijencu i prirodnim ljepotama Kopačkog rita, dok u posljednjoj priči (Sve za nju) dirljivo i iskreno piše o gubitku voljene osobe. Dostojanstveno se Drach u toj priči ogolio pred čitateljstvom i pritom nije bio neukusan – priča Sve za nju ima snažan terapeutski učinak, u njoj bi se trebao pronaći svatko kome je bolest uzela voljenu osobu.

Drach, dakle, nije morao izmišljati priče jer je doslovno proživio brojne, kvalitetne priče na vlastitoj koži; budući da je pričama doslovno okružen, nije morao trošiti vrijeme na traženje istih. Bez ustručavanja se raspisao o svojim dubljim emocijama koje bi mnogi najradije zatomili, predočio određene dijelove svakodnevice i iskazao neupitnu strast prema jazzu. Hrabrim ispreplitanjem intimnih i javnih podataka Drach je dao vrijedan doprinos pisanoj povijesti jazza, ali i autobiografskom žanru. Ukratko, zbirka Priče o jazzu i drugi zapisi vrvi zanimljivim autobiografskim zapisima, a naročito je prigodna za ljubitelje jazza i one koji će to tek postati!