Diana Nenadić uredila je u suradnji sa Silvestrom Kolbasom monografiju Tanhofer (Hrvatski filmski savez), dok je monografiju Berković (Hrvatski filmski savez) pripremila s Nenadom Polimcem. Polimac je objavio Leksikon YU filma (Naklada Ljevak), a tiskane su i dvije doktorske disertacije: Modernizam u hrvatskom igranom filmu (Disput) Tomislava Šakića i Film kao medij filozofskog mišljenja (Naklada Jurčić) Ljubiše Price koja je predmet današnje analize.

Što čini film? Publika? Ne, film postoji neovisno o prisutnosti publike. Što je nužno potrebno za film? Koje su bitne esencijalnosti tog medija što je uvelike obilježio 20. stoljeće? Služi li samo za razbijane dosade ili može poslužiti kao konstruktivno sredstvo u filozofskim raspravama? Ima li film kao neživi fenomen vlastito mišljenje? Ta i mnoga druga filozofska-filmska pitanja temeljno je objasnio Ljubiša Prica u svojoj knjizi Film kao medij filozofskog mišljenja (Naklada Jurčić, 2016.).

Film kao filozofski medij

Film se neprestance mijenja, stoga su potrebna nova iščitavanja iz kojih nastaju nova, šira tumačenja, a dopunjene interpretacije filma nudi Prica. Pobija uvriježeno mišljenje da su fotografija, zvuk, kadar i montaža esencijalni elementi filma, objašnjava u kojoj mjeri film može doprinijeti u procesu filozofiranja, navodi radikalne i umjerene filozofske struje koje su za ili protiv filma u filozofiji.

Filozofija i film nerijetko su istodobno predmet proučavanja, naročito od druge polovice 70-ih 20. stoljeća; prije su rijetki filozofi analitički obrađivali prirodu filma i nisu film doživljavali kao djelo o kojem bi se moglo filozofirati ili sredstvo pomoću kojega bi se moglo filozofirati. Slavoj Žižek napisao je Pervertitov vodič kroz film (Hrvatsko društvo pisaca, Izdanja Antibarbarus, 2008.), izdavač Jesenski i Turk objavio je seriju knjiga u kojima se isprepliću popularni proizvodi sedme umjetnosti i filozofija^[1]Seinfeld i filozofija (2007.); Monty Python i filozofija (2008.); South Park i filozofija (2008.); Simpsoni i filozofija (2008.); Zvjezdane staze i filozofija (2009.); Quentin Tarantino i filozofija (2010.).,a doktorska disertacija Ljubiše Price svakako je veliki znanstveni doprinos u proučavanju sedme umjetnosti i filozofije, odnosno prožimanju tih dviju umnih djelatnosti.

Prica je u svom radu promišljeno analizirao i argumentirano dopunio prethodnike koji su proučavali funkcije umjetnosti, posebice film i filozofiju te odnose između njih. Ovu knjigu čine misli mnogih filmologa (Rudolf Arnheim, Noel Carroll, Nikica Gilić, Bruce Russell, Gilles Deleuze, Thomas H. Wartenberg...) i istaknutih filozofa (Hegel, Platon, Heidegger...), ali navode se i brojni filmski stvaratelji koji su u svom radu također rado istraživali te se poigravali neiscrpnim mogućnostima filma (Allen, Ejzenštajn, Fellini, Pasolini...).

S punim poštovanjem Prica objašnjava je li (ne)adekvatno koristiti Peterlićevu definiciju filma kao „fotografskog i fonografskog zapisa izvanjskog svijeta“^[2]Peterlić, Ante, Osnove teorije filma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008., str. 36.; dopunjuje misli Daniela Framptona koji je skovao termin filmum (filmind), razmatra imaju li filmske projekcije ikakve veze s Platonovom poznatom usporedbom o špilji u kojoj zatvorenici čitav život gledaju na zidu sjene što ih stvara vatra uz pomoć predmeta.^[3]“Vatra se može tumačiti kao simbol filmskog projektora, ljudi koji prolaze noseći predmete kao fizički medij poput filmske vrpce, zatvorenici kao gledatelji filma, zid ispred stanovnika špilje kao simbol projekcijskog platna, a sjene na zidu kao sam film. U konačnici, kao što je špilja metafora neznanja i vezanosti za najniže, osjetilne structure stvarnosti, tako bi analogno tome gledanje filma bila situacija kojoj se predajemo spoznajno i edukativno irelevantnim slikama.” (175.) Naravno, Prica film ne niječe filozofičnost. Kasnije će pojasniti zašto Platonova špilja ne može predstavljati filmsku projekciju te potvrditi kako filmovi sadrže edukativne, odgojne i spoznajne vrijednosti, da mogu poslužiti u rješavanju problematičnih pitanja i ponuditi smislena, konstruktivna rješenja. Nedvojbeno filmofil i filozof u jednom biću, Prica je upućen u obje strane obrađene građe, a iznesene tvrdnje potvrđuje mnoštvom filmskih i filozofskih primjera. Širi poglede na film, objašnjava koja je snaga filma, što je u stanju izazvati i na koji bi se način trebao pravilno upotrebljavati: „Ako je film, kao sukcesivno nizanje statičnih slika na ekranu kontingentno popraćeno zvukom, u mogućnosti prenositi značenja i mišljenje, nameće se pitanje o naravi toga mišljenja. Je li mišljenje preneseno filmom tek u funkciji zabave u vremenu dokolice ili može imati i neke ozbiljnije edukativne, pedagoške i spoznajne funkcije?“ (171.)

Knjiga koja iziskuje predznanje

Knjiga Ljubiše Price vjerodostojan je primjerak diskurzivnog roda jer potiče na raspravu i pomnije promišljanje o filmu, čini da počinjemo sumnjati u ustaljene definicije filma, počinjemo film doživljavati iz sasvim druge perspektive. Pricinu knjigu krasi objektivan, znanstveni stil maksimalno lišen subjektivnosti, ali ne i strasti; razumljiva je i pristupačna čitateljstvu, no nikako nije štivo za početnike koji su tek krenuli u široko istraživanje funkcija i mogućnosti filmskog medija, već iziskuje od čitatelja određeno predznanje o materiji te vladanje filmskim i filozofskim terminima da bi užitak u tekstu bio potpuniji.

Prica pojašnjava višestruke aspekte što čine film, ne zanemarujući pritom ključne uloge gledatelja kao primatelja i interpretatora filma: „Za razliku od ontološki subjektivnog statusa svijesti, ontološki status filma je i objektivan i subjektivan. Eksplicitnije rečeno, film postoji ontološki objektivno kao materijalna stvarnost sastavljena od sustava prikazivanja, fizičkog zapisa, svjetla i zvuka, ali i ontološki subjektivno, poput mentalnih stanja, isključivo unutar mentalnog iskustva svjesnih bića sposobnih za tumačenje značenja. Fizički zapis je predmet trgovine i razmjene, a duhovni, subjektivni aspekt filma predmet je svjesnog iskustva bez kojega film u svojoj punini ne može postojati. Iako je javan (načelno dostupan iskustvu svih ljudi), postoji jedino u umu. Bez svjesnog bića, interpretatora, promatrača i primatelja film bi kao i sva druga umjetnost postojao samo kao obična stvar s potencijalom da postane umjetnost.“ (130.)

Film kao sredstvo razmišljanja

Prica njeguje afirmativan odnos prema filmu; film ne doživljava kao smetnju, već kao dobrodošlo pomagalo tijekom procesa filozofiranja. Film filozofu može poslužiti kao korisna referenca u razmišljanju o esencijalnim pitanjima, filmološke rasprave u pravilu su istovremeno i filozofske. Kompleksna pitanja o naravi i funkcijama filma u filozofiji i izvan nje Prica obrađuje stručno, nije da sebi prisvaja sve predočene tvrdnje, već uredno citira prethodnike koji su obrađivali istu tematiku. Dokaze za svoje tvrdnje Prica traži i pronalazi kod drugih renomiranih stručnjaka, što najbolje dokazuje impozantno opširan popis korištene literature. Autor se uhvatio u koštac s kompleksnom temom koju je adekvatno obradio i svladao brojnim argumentima koristeći provjerene znanstvene metode, dokazavši čitateljstvu da se o filmu kao mediju može razmišljati, ali i da film kao medij može poslužiti kao sredstvo razmišljanja.

Konačni rezultat je respektabilna knjiga koja bi trebala biti sastavni dio ispitne literature na društvenim fakultetima te obavezno štivo svakog filozofa, filmologa i filmofila koji drži do sebe, tj. do osobne razine spoznaje o sedmoj umjetnosti. Ako želite doživjeti film kao medij u punini i steći dublje mišljenje o filmu kao umjetničkom proizvodu, tada biste svakako trebali pročitati knjigu Film kao medij filozofskog mišljenja.