Videoigre su moj guilty pleasure, ono nešto što izbjegavam već godinama jer znam da ću kad jednu od njih instaliram na svoj komp (srećom, nemam Xbox ni PlayStation) prestati jesti i spavati. U studentskim danima sam često provodila dane s prstima zalijepljenim za tipkovnicu, da bih i kad napokon legnem u krevet samo produžila igranje sanjajući koju god igru da sam u toj fazi igrala.

Dugo već odolijevam iskušenjima, no nedavno sam pokleknula i eto me opet, pokušavam si organizirati dan tako da u njega, kako god znam i umijem, ubacim koji sat za igranje. Tko je kriv? Kriva je Gabrielle Zevin sa svojom knjigom Sutra, i sutra, i sutra. Srećom, čini se da sam sad ne samo starija nego možda i mrvicu pametnija, pa se uspijevam kontrolirati i igrati igre a usput ostati relativno normalna i funkcionalna osoba. 

Knjiga mi je dospjela u ruke jer je nova, privukla me je naslovnica i evociranje 90-ih, činilo mi se da je to baš nešto što bi mi se moglo svidjeti i bila sam u pravu.

To je  priča o ljudima koji stvaraju videoigre, o cijelom tom svijetu kojem sam se do sada približila samo kao konzument istih, a sad sad dobila uvid u onu drugu stranu. Sadie i Sam upoznaju se kao djeca sredinom 80-ih u bolnici u L.A.-u. Sam se oporavlja od teške prometne nesreće a Sadie je u posjeti bolesnoj sestri. Oni počinju provoditi vrijeme u sobi za odmor igrajući video igre i postajući sve bliskiji.

Godinama kasnije, kao studenti ponovno se susreću na kampusu u Bostonu i počinju skupa raditi ono što ih je povezalo - dizajnirati video igre. Njihov rad i trud uskoro bivaju nagrađeni, njihove igre popularne i njihova nova kompanija iznimno uspješna. Čitajući o Sadie i Samu prisjetila sam se vlastitog djetinjstva i mladosti uronjenih u svijet videoigara i zasvrbjeli su me prsti, naprosto nisam imala šanse oduprijeti se, tako da budite upozoreni. Naravno, ovo u svojoj srži nije samo roman o videoigrama, već o ljudskim životima, prijateljstvu i svemu što ga kroz život stavlja na kušnju, videoigre su samo pozadina i os oko koje se njihovi životi odvijaju, no mene je upravo to neodoljivo privuklo natrag mojoj staroj ljubavi. 

Osim igranja videoigara, Zevin me je potaknula i da uronim u neke druge knjige koje koje na ovaj ili onaj način govore o njima. Kad sam već potonula u glib poroka, odlučila sam iskoristiti priliku da bar nešto korisno proizađe iz toga, pa zato čitate ovaj tekst.

Nezaobilazan naslov kada su videoigre u pitanju definitno je Igrač broj 1 autora Ernesta Clinea. Pred koju godinu sam pogledala Spielbergovu filmsku adaptaciju koja je prilično zabavna, a sad je napokon na red došao i roman. Radnja je smještena u 2045. godinu u kojoj je svijet duboko uronjen u energetsku krizu i globalnu recesiju, a naš glavni lik tinejdžer Wade je odrastao u siromaštvu iz kojeg mu je jedini bijeg virtualna stvarnost OASIS. James Halliday, najbogatiji čovjek na svijetu i tvorac OASIS-a umire i oporučno ostavlja cijelo svoje bogatstvo i vlasništvo nad OASIS-om onom tko uspije prokljuviti njegove zagonetke, pronaći tajna vrata i ključeve skrivene u OASIS-u te pronaći Jaje. No, da bi se uopće moglo početi tražiti, treba biti jako dobro upoznat sa svim Hallidayevim omiljenim filmovima, serijama, knjigama i videoigrama, a one su sve mahom iz 80-ih godina 20. stoljeća kada je Halliday bio dijete.

Važan dio pronalaženja triju ključeva i triju vrata koja ti ključevi otključavaju je igranje starih, klasičnih videoigara iz 80-ih godina.

Totalno meta - igranje igre unutar igre, to jest virtualne stvarnosti. Dakle, roman je krcat pop-kulturalnim referencama na 80-e, posebno onim geekovskim, što može biti simpatično ili strahovito iritantno. Generalno se čini da ljudi ovu knjigu ili obožavaju ili mrze iz dna duše, a ja sam se nekako našla u sredini. Ovo je za mene bilo čisto eskapističko štivo kojeg sam odlučila ne secirati previše i zažmiriti na sve njegove probleme (kojih ima napretek) jednostavno zato jer je - zabavno. 

Uzimajući u obzir temu ovog teksta, nije me mogao zaobići young adult naslov Bog podzemlja austrijske autorice Ursule Poznanski kojem sam odlučila dati šansu iako sam bila pomalo skeptična. U jednoj londonskoj školi pojavila se tajanstvena videoigra o kojoj nitko ne želi govoriti ali je očito da je sve veći broj učenika igra što počinje negativno utjecati na njihovo ponašanje. Sve više učenika izostaje iz škole ili dolaze na nastavu neispavani, nervozni i povučeni u sebe. Kada Nick napokon dobiva svoj primjerak tajanstvenog DVD-a otkriva da se radi o multiplayer igri Ereb koja kao da mu čita misli, a zadaci koje dobiva pretaču se i u stvaran život. Na početku se veliki dio radnje romana odvija upravo u samoj igri punoj borbi vilenjaka, gnomova, vampira, vukodlaka i inih bića što mi je, iskreno rečeno, bilo pomalo dosadno, no onda se radnja zahuktala i u stvarnom životu i sve u svemu, mogu reći da je knjiga ispala bolja nego što sam očekivala. Ako volite young adult i videoigre, možda će vam ovaj naslov biti zanimljiv.  

Roman Iznad svega Richarda Powersa nije o videoigrama, već o drveću i šumama koje ubrzano nestaju, o ljudima koji se bore s vjetrenjačama i pokušavaju ih spasiti od bezobzirnog suvremenog ideala napretka i gospodarskog rasta. Roman se sastoji od više odvojenih cjelina koje prate živote ljudi koji proučavaju i pokušavaju spasiti šume, a na ovom se popisu nalazi zato jer je jedan od tih ljudi Neelay, dijete indijskih imigranata koji odrasta u Silicijskoj dolini uz oca programera. Kao dijete Neelay padne sa stabla i slomi kralježnicu te je osuđen na invalidska kolica. On sve što ima u sebi daje u programiranje, a sve što stvori pušta u javnu domenu svima na besplatno korištenje, kao pravi programerski filantrop. No, vremena se mijenjaju i programeri počinju zaštićivati svoja autorska prava i zarađivati novac.

Pokazavši se kao genij kodiranja, Neelay je već sa 16 godina primljen na Stanford i počinje se baviti dizajnom videoigara. Promatrajući stabla u Stanfordskom terariju doživi iskustvo koje mu mijenja život i inspirira ga na stvaranje igre zbog koje napušta studij i posvećuje se isključivo kodiranju svojeg životnog djela - serija igara pod imenom Mastery. Nakon što postane bogat i uspješan ponovno je inspiriran, ovaj put knjigom o drveću jedne od junakinja romana, te odlučuje napraviti igru koja će reflektirati sav prirodan svijet na Zemlji. Iako je Neeley relativno nepovezan s ostalim likovima romana, njegov nam lik predstavlja primjer kako tehnologija može popraviti ljudski odnos prema prirodi. 

Roman Problem triju tijela prvi je dio trilogije kineskog autora Liu Cixina koja je stavila Kinu na kartu svjetskog SF-a i prvo djelo azijskog autora koje je osvojilo Huga. Naslov romana se odnosi na poznati problem u orbitalnoj mehanici, a radnja se proteže od Kulturne revolucije do daleke budućnosti, od Zemlje do drugih galaksija. Ono zbog čega ga ovdje spominjem jest što se dio radnje romana odvija unutar VR mrežne igre Tri tijela koja iniciranima omogućuje uvid u život na planetu koje kruži oko tri zvijezde i koji neprestano nasumično prelazi iz stabilnih era u ere kaosa i obrnuto, a sve u nadi da će netko od njih uspjeti riješiti problem. Autor je u ovoj trilogiji iznio niz nevjerojatno zanimljivih ideja i teorija koje su mi malo razvalile mozak, ali na dobar način. Cijela trilogija svakako preporuka svim ljubiteljima znanstvene fantastike, iako na prijevod trećeg dijela još uvijek čekamo.

Ove je godine izašla serija Tri tijela u kineskoj produkciji a kasnije ove godine trebala bi izaći i Netflixova adaptacija.

Glavne teme romana Kodeks autora Leva Grossmana su dvije naizgled prilično nespojive stvari - stare, rijetke knjige i videoigre. U život mladog i uspješnog investicijskog bankara Edwarda neočekivano ulaze i posve ga obuzimaju potraga za vrijednim kodeksom iz 14. stoljeća i adiktivna multiplayer videoigra. Obje su te stvari u potpunom neskladu s njegovom osobnošću i interesima, no polako mu posve preuzimaju život i sve što mu je do tada bilo važno bacaju u drugi plan. Fun trivia - igra iz Kodeksa zove se MOMUS, a Momus je bio grčki bog, sin Niks i Ereba. Sjećate se Ereba? Videoigre iz Boga podzemlja? Pa evo mu sad i sina. Slučajnost? Nemam pojma. Uglavnom, malo čudnjikava knjiga, ništa u njoj baš nema neke logike, nije baš posve jasno zašto likovi čine to što čine, ni zašto se išta zapravo događa, ali nije čak ni toliko strašno loša koliko bi se dalo naslutiti iz prilično loših recenzija na Goodreadsu. Ako ništa drugo, naučila sam puno o srednjovjekovnim kodeksima i njihovoj izradi i restauraciji. 

Ako vam čitanje na engleskom jeziku ne predstavlja problem, u našem Američkom kutku možete posuditi roman The Impossible Fortress autora Jasona Rekulaka koji će vas vratiti u 1987. godinu. Četrnaestogodišnjem Billyju baš i ne ide u školi, ali u slobodno se vrijeme bavi programiranjem igara na svom Commodoreu 64 i sanja o tome kako će kad odraste osnovati svoju tvrtku za programiranje videoigara. Dok s prijateljima smišlja kako se dočepati najnovijeg broja Playboya, u lokalnoj papirnici upoznaje djevojčicu Mary koja je jedina osoba koju je upoznao, a da ja u programiranju još bolja od njega.

Oni skupa odlučuju sudjelovati u natjecanju za programiranje videoigara i bacaju se na posao. Billy uopće nije loš dječak, no splet okolnosti, utjecaj prijatelja i njegov četrnaestogodišnji mozak kojem logika ponekad i nije jača strana dovode ga u niz vrlo problematičnih situacija. Ovo je još jedan od onih 80’s nostalgia romana na koje sam slaba, lagano, simpatično i zabavno geekovsko štivo koje će vas vratiti u djetinjstvo ako ste ovako mladi kao i ja.

Za kraj ću spomenuti nešto domaće, štoviše riječko.

To je knjiga Zorana Žmirića Vrijeme koje nam je pojeo Pac-man. Zbirka je to kolumni koje su izlazile od 1998. do 2004. godine a dotiču se raznih tema, često, ali ne i nužno informatičkih. Tema videoigara je ono zbog čega sam ovaj naslov uvrstila ovdje, a ono što je meni srcu drago jest što je Zoran gejmer u srcu i apologeta igranja videoigara kao načina zabave i opuštanja.

To što volimo igrati igrice* ne znači da smo nezreli, djetinjasti i asocijalni! Tekstovi su s početka tisućljeća, no kao i tada i u 2023. se na igranje videoigara u odrasloj dobi ponekad gleda podozrivo. Znam ja i sama da je to sasvim legitiman način zabave i da je poželjno njegovati dijete u sebi, ali lijepo je to pročitati crno na bijelom, u knjizi renomiranog autora. Hvala, Zorane! 

To bi bilo to od mene za ovaj put, a sad me ispričajte, moje unutarnje dijete i mene čeka igrica!

*Budite oprezni s korištenjem riječi “igrica”, poneki strastveni gejmeri je doživljavaju kao osobnu uvredu!