Neil Gaiman je posljednjih godina (sada već i desetljeća) postao sveopće poznato ime u domeni fantasyja i horrora, Tori Amos je prijatelj početkom 90-ih posudio knjigu “The Dolls House” Neila Gaimana koja ju je privukla i uvukla kroz idućih nekoliko tjedana. U to vrijeme ona je radila na svom prvom albumu “Little Earthquakes” za koji je nakon toga napisala pjesmu “Tear in Your Hand” (1992) u kojoj spominje Neila i njegov strip serijal “Sandman”. Jedan stih te pjesme kaže:
"If you need me, me and Neil’ll be hanging out with the Dream King/ Neil says hi, by the way.”

Isti prijatelj koji joj je posudio knjigu je uskoro ne nekoj konvenciji uručio Gaimanu snimku pjesme i Torin broj telefona. On ju je nazvao i rekao joj da je to što radi jako dobro i da se nada da joj to nije samo hobi, na što je ona rekla da joj je sad laknulo jer joj prvi album izlazi za koji tjedan.

To je bio početak jednog čvrstog i dubokog prijateljstva između pjevačice i pisca koji od tada često poslovno surađuju i spominju jedno drugo u svojim radovima, a privatno su vrlo bliski i pružaju podršku jedno drugome u teškim trenucima. Tori Gaimana spominje u mnogim svojim pjesmama uključujući "Horses,""Space Dog," "Carbon" i "Not Dying Today." S druge strane, Tori se pojavljuje u Gaimanovom romanu “Zvjezdana prašina” u obliku drveta s bakrenim lišćem koje pomaže i tješi glavnog junaka.

2006. godine izašao je album “Where’s Neil When You Need Him?” čiji je naslov preuzet iz Torine pjesme “Space Dog”, a na njemu se nalaze pjesme različitih, mahom relativno nepoznatih izvođača kojima je zajedničko to da su Gaimanovi fanovi, posvećene Neilu Gaimanu i inspirirane njegovim djelima. Najpoznatija izvođačica na albumu je, naravno, sama Tori s pjesmom “Sister Named Desire”.

Kada je Tolkien 1936. godine objavio Hobita, vjerojatno nije ni sanjao da će ta knjiga postati jedan od stupova povijesti rokenrola. Tolkienova trilogija o Prstenovoj družini (1954) je nekada smatrana najšmokljanskijim knjiškim serijalom ikada. Uopće nije bilo kul biti viđen s jednom od tih knjiga pod rukom na školskom hodniku, a mogli ste i dobiti batina od lokalnih mangupa potaknutih vašim tako očitim šmokljanstvom. No, 60-e godine prošlog stoljeća označile su procvat hippy pokreta koji je bio naprosto očaran svijetom koji je stvorio Tolkien.

Vilenjaci, čarobnjaci, hobiti i ostala stvorenja koja nastanjuju Međuzemlje bili su naprosto neodoljivi za djecu cvijeća koja su stremila ponovnom povezivanju s prirodom i odbacivanju agresivnog industrijaliziranog suvremenog svijeta.

Jasan pokazatelj popularnosti Tolkienovog izmišljenog svijeta je i činjenica da se jedan od najpopularnijih klubova u Londonu 60-ih godina u kojem su redovito nastupali David Bowie, Pink Floyd i T-Rex zvao Middle-Earth, no možda Gospodari prstenova nikada ne bi postali baš toliko planetarno popularni da nije bilo jednog od najvećih bendova toga doba - Led Zeppelina.

I Page i Plant su bili fascinirani europskim i bliskoistočnim mitologijama , no s vremenom se njihov fokus pomaknuo prema djelu čovjeka koji je praktički izmislio književni žanr “high fantasy”.

Tolkienov utjecaj se prvi put pokazao na njihovom drugom albumu (Led Zeppelin II) s pjesmom “Ramble On” koja aludira na početak Frodovog putovanja i spominje Mordor i Golluma i koja nas vodi u neku bizarnu verziju Međuzemlja u kojoj je Mordor super mjesto za upoznavanje lijepih žena, a Gollum i Sauron su zainteresiraniji za vašu curu nego za čarobno prstenje.

U pjesmi “Misty Mountain Hop” iz 1971. opet se pojavljuje Tolkienovo djelo, ovaj put s referencama na prvo poglavlje Hobita kojima se služi da opiše prvo iskustvo s opojnim drogama, što nije iznenađujuće jer su mnogi njegovu sagu vidjeli kao vizualizaciju halucinogenih iskustava kojima se kasnim 60-im i ranim 70-im masovno stremilo.

Na istom se albumu nalazi i pjesma “The Battle of Evermore” inspirirana Gospodarima prstenova koja aludira na epsku bitku na Pelennorson polju a u kojoj je Plant pokušao spojiti mitologiju Međuzemlja s tradicionalnim engleskim i škotskim folklorom koji uključuje i legendarni Avalon.

Tolkienov utjecaj možemo pronaći i na njihovom albumu “Houses of the Holy” iz 1973. godine na kojem se nalazi pjesma “Over the Hills and Far Away” čiji je naslov preuzet iz njegove pjesme koja se može čitati kao neka vrsta uvoda u Bilbovo putovanje u Hobitu. U noj se spominje nekoliko događaja iz knjige, kao na primjer igra zagonetki koja se odigrava između Bilba i Golluma.

Zahvaljujući baš Pageu i Plantu, Tolkien je dobio cijelu vojsku vjernih obožavatelja koji su vođeni njihovim pjesmama i omotima albuma koji su često sadržavali skrivena značenja i mistične simbole tražili skrivene znakove u njegovim knjigama. Plant je, osim u svojim pjesmama, Tolkienu odao počast i nazvavši svog psa Strider (Aragornov pseudonim na početku Prstenove družine).

Otprilike u isto vrijeme kad su Zeppelini snimali “Ramble on”, Black Sabbath su radili na pjesmi “The Wizard” za svoj prvi album. Geezer Butler je u vrijeme kad je pisao tekst čitao Gospodare prstenova i utemeljio lik čarobnjaka na Gandalfu, naravno.

Prvi single koji je 1970. godine izdao dotadašnji Tyrannosaurus Rex pod novim, skraćenim imenom T-Rex bila je pjesma “Ride a White Swan” koju je, kao i sve njihove pjesme, napisao Marc Bolan, a tematizira radnju Hobbita. Bio je to zapravo prvi njihov hit i mnogi smatraju da je to pjesma s kojom je započela “glam rock manija” iako je Bolan počeo nositi glam obleku tek na sljedećem singlu Hot Love.

Neil Peart, bubnjar benda Rush, oduvijek je bio strastveni čitatelj, a očito je sredinom 70-ih čitao Tolkiena jer se na albumu “Fly by Night” iz 1975. godine nalazi pjesma “Rivendell”, nazvana po vilenjačkom gradu u kojem je živio Elrond, a već iduće godine je napisao “The Necromancer” u kojem aludira na Saurona.

Ima jedan bend koji je cijelu priču s opjevavanjem Tolkiena odveo puno dalje nego čak i Led Zeppelin, a to je Blind Guardian. Oni su snimili cijeli album koji se temelji na Simarillionu. Radi se o albumu Nightfall in Middle-Earth iz 1998. I dok je to svakako najočitiji primjer njihovog obožavanja Tolkienova djela, kroz cijelu im se diskografiju provlače trenuci inspiriranosti Tolkienom, pa tako imamo "Lord of the Rings" iz 1990. I “The Bard's Song (The Hobbit)" iz 1992.

Megadethova pjesma “This Day We Fight!” iz 2009. godine invocira Aragornov govor pred Crnim vratima Mordora te Theodenov govor za vrijeme bitke na Pelennorskom polju. “This Day We Fight” je zapravo citat iz filmske adaptacije Petera Jacksona, koja se u tom obliku ne pojavljuje u knjigama. Jacksonova predivno snimljena adaptacija je ponovno probudila interes za Tolkiena kojeg su mnogi upoznali preko filma, a ne čitajući knjige.

Pjesma Into the West koju izvodi Annie Lennox nastala je specifično za potrebe filma “Return of the King”, a napisala ju je Lennox u suradnji s producentom filma. Možete je čuti tijekom odjavne špice filma, dok se instrumentalne verzije pjesme pojavljuju na više mjesta u samom filmu.

Za kraj ostavljam jedan posve bizaran televizijski moment u kojem Spock na plejbek pjeva baladu Bilbu Bagginsu. Da.To se dogodilo. Vjerovali ili ne, osim što je glumio Spocka u Star Treku, Leonard Nimoy snimio je čak pet albuma. Na drugom albumu (Two Sides of Leonard Nimoy) nalazi se pjesma The Ballad of Bilbo Baggins, koja je baš ono što i naslov kaže, balada o Bilbu Bagginsu koja lijepo prepričava radnju romana, a čak je dospjela i na 83. mjesto Billboardove ljestvice.

U srpnju 1967. godine pjesmu je izveo uživo (iako na plejbek) u televizijskom šouu “Malibu U” u kompletnom Spock kostimu i taj divan moment sam zaista željela podijeliti s vama.

Toliko od mene za ovaj put, do sljedećeg čitanja čitajte dobre knjige i slušajte dobru glazbu, život će vam zasigurno biti malo ljepši!