Kada govorimo o SF-u, naprosto moram započeti s onim dobrim, starim klasicima, s nezaobilaznim Svetim Trojstvom znanstvene fantastike - Asimov, Clarke i Heinlein.

Asimovljeva zbirka priča Ja, Robot objavljena 1950. godine koja se bavi etičkim pitanjima kreiranja umjetne inteligencije i u kojoj se prvi put spominju tri zakona robotike bila je inspiracija za (skoro) istoimeni drugi studijski album britanskog benda Alan Parsons Project iz 1977. I Robot. Cijeli se album trebao bazirati na pričama iz te zbirke, te je Eric Woolfson o tome razgovarao s Asimovom koji je bio oduševljen idejom. Kako su prava već bila otkupljena za snimanje filma , naslov albuma je malo promijenjen te je iz naslova albuma uklonjen zarez a i tekstovi pjesama su promijenjeni tako da govore više općenito o robotima nego konkretno o svijetu koji je Asimov kreirao u svojim pričama.

Istom je zbirkom priča inspirirana i pjesma "Hey (rise of the robots)" slavnih The Stranglersa iz 1978. godine.

Ako ste mislili ste da je sad vrijeme da vas prestanem pilat s Asimovim i “I, Robot?”, prevarili ste se, jer tvrdi pankeri UK Subsi su isto snimili pjesmu “I, Robot” koja kombinira više priča iz zbirke.

I tu smo napokon završili s “I, Robot” ali nismo i sa samim Asimovom, jer su Deep Purple u pjesmi “The Mule” iz 1971. godine opjevali istoimenog zlog negativca iz kultnog serijala o Fundaciji, konkretno iz knjige Fondacija i carstvo.

Sad kad smo napokon okončali priču s Asimovim, vrijeme je da prijeđemo na drugog velikana, a to je Arthur Clarke. Njegova Odiseja u svemiru je kultni klasik koji je zahvaljujući Kubrickovom filmu imao nevjerojatan utjecaj na pop kulturu, ali i drugi njegovi romani poslužili su kao inspiracija glazbenicima.

“The Songs of Distant Earth (Pjesme daleke zemlje) njegov je roman iz 1986. godine za koji je tvrdio da mu je najdraži roman koji je napisao. Mike Oldfield je 1993. Izdao istoimeni album. Priča kaže da mu je ideju o konceptualnom albumu koji bi se bazirao na tom romanu predložio predsjednik njegove izdavačke kuće.

Oldfield je smatrao da to nije Clarkeov najbolji roman, ali da je vrlo atmosferičan te je počeo promišljati glazbene ideje o svemirskim putovanjima i slijetanju na neki novi svijet. Ono što ga je najviše privuklo bio je zapravo sam naslov, koji je po njemu intrinzično muzikalan i prirodna polazna točka za album.

On je čak otišao posjetiti Clarkea na Šri Lanku kako bi s njim raspravio mogućnost snimanja albuma, te otkrio da je dotični fan njegovog soundtracka za film “The Killing Fields” te da je naprosto oduševljen idejom o snimanju albuma.

Već iduće godine Pink Floydi su za album “Obscured by Clouds” snimili pjesmu Childhood’s End inspiriranu istoimenim Clarkeovim romanom koji opisuje izvanzemaljsku invaziju Zemlje.

Iste te godine Genesis je odao počast istom romanu svojom pjesmom "Watcher of the Skies". Inspiraciju za pjesmu članovi su benda dobili istražujući pustinjski krajolik avionske piste na kojoj su imali probe, pritom se pitajući kako bi taj napušteni krajolik izgledao posjetiteljima iz svemira. Takav tok misli ih je doveo do Clarka i njegovog romana koji se bavi temom vanzemaljskog posjeta Zemlji, a ostalo je povijest.

I sada stižemo do trećeg velikana SF-a, Roberta Heinleina. Njegov vjerojatno najpoznatiji roman “Stranger in a Strange Land” iz 1961. godine govori o mladiću koji je nakon odrastanja na Marsu stigao na Zemlju. Kada su bili na turneji za album “Boy”, članovi U2 su doživjeli zanimljivo i pomalo bizarno iskustvo prelaska Berlinskog zida i pretresa kombija.

Bono je bio iznenađen mladošću vojnika koji su ih pretresali i pitao se kako im izgleda život u tim bizarnim okolnostima u kojima su se našli. Na temelju interakcije s tim mladim vojnicima nastao je tekst pjesme “Stranger in the Strange Land” koji, dakle, ne govori o knjizi ali je naslov inspiriran njome, u smislu da su se oni kao bend osjećali jednako otuđeno kao i mladi Marsovac na Zemlji.

Mogla bih sad spomenuti i istoimenu pjesmu Iron Maidena, ali nažalost, ona ni na koji način nije povezana s romanom, pa neću, a nema ni potrebe za tim s obzirom na to da ih je u kontekstu glazbe inspirirane književnošću zaista teško izbjeći. Štoviše, pojavit će se već u idućem odlomku ovog teksta!

Frank Herbert možda nije upao u veliko trojstvo, ali je ipak nezaobilazno ime kada govorimo o “old school” SF-u. Naravno, on je tvorac sage o Dini, čiji je prvi dio napisao 1965. godine i koja već desetljećima uživa kultni status među ljubiteljima znanstvene fantastike. Steve Harris je htio pjesmu s njihovog albuma “Piece of Mind” iz 1983. nazvati jednostavno “Dune”, no kada je zatražio dopuštenje od Herbertovog agenta, on mu je rekao: “Ne. Frank Herbert ne voli rock bendove, a posebno ne heavy rock bendove kao što je Iron Maiden.” Tako da se pjesma zove “To Tame a Land””, no i dalje govori priču o Dini. Netko s malo većim egom od Stevea Harrisa bi nakon takve odbijenice potpuno otpisao i Herberta i Dinu no Harris se ipak uzdigao iznad toga i na tome mu svaka čast.

Još jedan bend koji Herbert nikako ne bi volio je Blind Guardian, no oni su ipak 1990. objavili pjesmu “Traveler in Time” iz čijeg je teksta jasno da je uronjena u svijet Dine i da govori o Muad’dibu ilitiga Paulu Atreidesu (ako i dalje ne znate o kome govorim, u filmu ga je glumio agent Cooper, hoću reći Kyle MacLachlan).

E, znate onaj super spot od Fatboy Slima u kojem Christopher Walken pleše/leti/lebdi? E, pa među fanovima Dine se proširila teorija da njen tekst referira na “Dune” zbog stiha "walk without rhythm and it won’t attract the worm," ali i nekih drugih (navodnih) referenci u tekstu. Ne znam jesu li u pravu, ali eto, super je spot pa neka se nađe.

Svijet Dine je bio inspiracija mnogim glazbenicima od kojih za većinu vjerojatno nikada niste čuli pa sada ovdje neću razglabati o tome, a za one koji žele znati više prilažem poveznicu.

Radioheadova pjesma Paranoid Android iz 1997. izravna je referenca na urnebesni Vodič kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa, to jest konkretno na lik Marvina, paranoičnog androida, koji je uvijek depresivan zbog toga što se beskrajne mogućnosti njegova mozga trate na repetitivne, trivijalne aktivnosti. Tekst je napisao Thom Yorke nakon neugodnog iskustva u nekom baru u Los Angelesu, a zapravo je bio šala jer se nakon tog iskustva osjećao depresivno, i pomislio je kako je to baš krasno, to je baš ono kako ljudi žele da se on osjeća… A to je bila upravo misao kakva bi izašla iz Marvinovih usta.

Narator pjesme je zapravo puno paranoičniji od Marvina, koji je samo jako, jako depresivan. Prije nego što je postao knjiga, Vodič kroz galaksiju je bio radio-drama koja se emitirala na BBC-u, i to taman negdje u vrijeme kad je Yorke imao otprilike 10 godina, dakle kao i većina britanske djece toga doba odrastao je s Marvinovim likom u svijesti, a fraza “Paranoid Android” bila je dobro znana u Ujedinjenom Kraljevstvu i Yorke je zaključio da je to odlično ime za pjesmu koje će se i izvrsno uklopiti u ostatak albuma. Štoviše, album se zove “OK, Computer” što je još jedna referenca na Vodič, to jest na rečenicu koju izgovara jedan drugi lik, Zaphod Beeblebrox.

Veliki hit Sir Eltona Johna Rocket Man iz 1972. napisao je Bernie Taupin (kao i većinu Eltonovih pjesama) inspiriran istoimenom kratkom pričom Raya Bradburyja koja se nalazi u zbirci “The Illustrated Man” iz 1951. godine. Priča je ispričana iz perspektive dječaka Douga čiji je otac astronaut u budućnosti u kojoj je astronaut svakodnevni posao. Dougu nedostaje otac, ali istovremeno mašta o tome kako će i sam postati astronaut kad odraste.

Distopijski roman Aldousa Huxleyja Vrli novi svijet iz 1932. svojim je utjecajem izišao iz uskog žanrovskog okvira znanstvene fantastike, a i njegovog autora bi se teško moglo svrstati u SF pisce. Unatoč tome ili možda baš zbog toga ga je u tom kontekstu važno spomenuti jer je njegov utjecaj na razvoj žanra bio ogroman, a roman je jako dobro ostario i dan-danas je jako čitan i popularan, pa je tako prošle godine izašla i prva sezona Netflixove istoimene serije.

U Vrlom novom svijetu ukinuti su monogamija, obitelj i privatnost, a najvažnije je stalno biti sretan. U tome uvelike pomaže neprestana konzumacija droge zvane soma, koje je društveno prihvatljivo i poticano.

Smashing Pumpings su 1993. izdali pjesmu imenom Soma koja se nalazi na albumu Siamese Dream. U svojoj srži to je pjesma o Corganovom prekidu s bivšom ženom (koja mu je tada bila djevojka ali mu je kasnije postala prvo žena, a onda i bivša žena. U svakom slučajnu, nebitno, ali malo tračanja nije naodmet), no naslov je referenca na drogu iz romana koja bi nam svima ponekad dobro došla kad stvari u životu postanu preteške.

Osam godina kasnije, 2001., na debitantskom albumu The Strokesa našla se još jedna Soma, ovaj put s puno izravnijim referencama na Vrli novi svijet.

Htjeli, ne htjeli, eto nas opet na Maidenima. Oni su 1999. Godine izdali cijeli album pod imenom “Brave New World”. U početku je Bruce Dickinson htio tako nazvati album jednostavno zato što mu je taj naslov dobro zvučao, no onda je odlučio na njega uvrstiti i pjesmu koja će govoriti izravno o samoj knjizi. Prije snimanja albuma je nekoliko puta ponovno iščitavao knjigu i pjesma je rezultat dojmova i emocija koje je to čitanje probudilo u njemu.

I za kraj jedan disclaimer: da, nisam spomenula Philipa K. Dicka, i to biste mi definitivno mogli spočitnuti, no kako sam o njemu već pisala ovdje zaista nema smisla da se ponavljam.

Toliko od mene za ovaj put, čitamo se u nekim daljnjim književno-glazbenim čitankama, materijala za njih svakako ne nedostaje!