Ovaj tekst je moj bijedni pokušaj da dokažem kako ipak jesam “cat person” pa makar tek iz druge ruke, evo toliko ih volim da ću sad napisati ogromni dugački tekst o mačkama u književnosti!

Za početak idemo s onim očitim, onim što naprosto moram spomenuti, jer budimo realni, mačke su u naslovu, mačke su na naslovnici, mačke su glavni likovi ili pokretači radnje. 

James Bowen je bio  ovisnik, beskućnik i ulični svirač u Londonu kad je pronašao ozlijeđenog mačka u nekom portunu i potrošio zadnji novčić da bi ga odveo veterinaru. Ozdravljeni je mačak potom usvojio Jamesa i oni su uskoro postali poznati tandem na Londonskim ulicama. U knjizi Fantastični mačak Bob Bowen je ispričao svoju priču o tome kako je u Bobu našao prijatelja i kako mu je to prijateljstvo pomoglo da okrene novu stranicu u životu. U njegovoj drugoj knjizi Svijet prema Bobu možete pročitati kako su im uspjeh prve knjige i film koji je po njoj snimljen omogućili da nesebično pomažu beskućnicima i napuštenim životinjama. 

Još jedan stvarni mačak je Dewey koji je od napuštenog mačića postao zaštitni znak lokalne knjižnice, glavni lik u knjizi koju je napisala knjižničarka Vicky Myron koja ga je pronašla smrznutog u kutiji za povrat knjiga. Dewey je poživio dugih 19 godina, a u knjizi možete pročitati o njegovim brojnim dogodovštinama kao i o životu same autorice i zbivanjima u njihovom gradiću u Iowi.

Škotski biciklist Dean Nicholson je na cesti negdje između Bosne i Crne Gore pronašao napuštenu mačkicu koju je nazvao Nala. Njih su dvoje postali nerazdvojni sputnici na biciklističkim stazama širom Europe i Azije, a o njihovim avanturama možete pročitati u Nicholsonovoj knjizi Nalin svijet. Ako vam se ne da čitati knjigu, na njegovom Instagramu @1bike1world možete pogledati video njihovog susreta kao i brojne fotke i videe s njihovih putovanja.

William Burroughs, jedan od najvažnijih pisaca beat-generacije, bio je veliki ljubitelj mačaka što je pokazao i u svojoj knjizi Mačka iznutra. To je jedna malena  intimna knjižica crtica o mačkama njegovog života, većinom o onima s kojima je živio 80-ih godina prošlog stoljeća u unajmljenoj kući u gradiću Lawrenceu u Kansasu  i njegovim razmišljanjima o mačkama i njihovoj prirodi. Jedna zamjerka gospodinu Burroughsu jest što se čini da je njegova ljubav prema mačkama proporcionalna njegovom prijeziru prema psima. 

Dalaj Lamina mačka (David Michie) je fikcionalna maca koja nam na duhovit  način opisuje Dalaj Laminu svakodnevicu i približava budizam, meditaciju i sve što ide s tim. Internet mi kaže da iako ova konkretna maca nije stvarna, Dalaj Lama zaista voli mačke. Nekada je imao vlastite mačke, no u međuvremenu je zaključio da se imanje maca ne slaže s budističkim načelom nevezivanja, tako da ih sad štuje, malo i pomazi, počasti nekom poslasticom ali ih ipak ne vodi doma. Pošteno.

Malena knjižica eseja autorice Irene Lukšić Klasici ostavljeni mačkama : pokušaj drugačijega čitanja književnih tekstova poigrava se prikazom mačaka u književnim djelima i dočarava duhovni život mačaka u dnevnoj sobi. Što mačke čitaju, kakve izložbe umjetničkih djela organiziraju, vježbe s literarnim djelima koje izvode kad ih nitko ne gleda kao i iskustva vlasnika mačaka, sve to možete pročitati na ovih stotinjak stranica. Plus kućne fotke nekih mačaka koje su bile dovoljno ljubazne da poziraju za ovu simpatičnu knjižicu. 

U memoarskoj knjizi Pronađi mačku Peter Henisch priziva sjećanja na djetinjstvo u Beču 50-ih godina prošlog stoljeća a kroz njih se provlači motiv mačke, životinje koja ga prati kroz cijeli život.

H. P. Lovecraft je bio veliki ljubitelj mačaka. Iako je u životu imao samo jednu, koristio je svaku priliku da nahrani sve ulične mačke koje bi mu se našle na putu. U čast mačkama napisao je i svoju kratku priču Mačke Uthara koju možete pronaći u zbirci Kroz dveri snova. U toj nam priči bezimeni narator prepričava kako je gradu Utharu uveden zakon o zabrani ubijanja mačaka. Neću prepričavati cijelu priču, samo ću reći da su se mačke prilično gadno osvetile lokalnim mačkoubojicama. 

U nizu očitih izbora knjiga kada su mačke u pitanju moram spomenuti, naravno, Crnog mačka Edgara Allana Poea. Nije to baš tipična topla priča o ljubavi čovjeka i mačke, već baš sušta suprotnost, mračna noćna mora o izopačenom čovjeku koji postupno sve više i više mrzi svog vjernog mačka Plutona, što završava bezumnim nasiljem. Svi smo je čitali za lektiru, ali i dalje se ježimo od nje.

Moja mačka Jugoslavija prvijenac je Pajtima Statovcija,  finskog autora porijeklom s Kosova. To je jedan vrlo neobičan roman koji progovara o bolnom imigrantskom iskustvu obitelji koja pred ratom s Kosova bježi u Finsku. Pripovjedači su naizmjenice majka Emina i Bekim, jedan od njezinih sinova koji nam pripovijedaju svoje životne priče, ali ono zbog čega je ova knjiga dospjela u ovaj tekst je mačka. Zapravo, u romanu se pojavljuju dvije mačke, jedan običan mali, umiljati mačić i jedna odrasla mačka/žena koja može biti prilično zbunjujuća. Je li mačka ili žena? Upoznao ju je u gay baru, nosi kapute i čizme, govori, studira, ima kandže i brkove, jede mačju hranu, ima mekano krzno ali i ljudsko obličje. Ni njena uloga u romanu mi nije bila posve jasna, kako se pojavi tako i nestane, da se nikad više ne spomene. Neobičan roman, vrlo čitljiv i zanimljiv, koliko i zbunjujuć. 

Roman Felidae njemačkog pisca turskog podrijetla Akifa Pirinccija također samim svojim naslovom daje do znanja da će nas uvesti u svijet mačaka, ovaj put kroz potragu za serijskim ubojicom kroz oči pripovjedača, mačka Francisa. On i njegov, po Francisovom mišljenju prilično nekompetentan čovjek  sele se u novo susjedstvo gdje se cinični mačak odmah nađe u središtu krvavog pokolja lokalnih mačaka. Radi se o prilično mračnoj detektivskoj priči s elementima horrora i taman dovoljnom količinom humora da uravnoteži grozu koju povremeno izaziva. Ako ste osjetljivi na scene maltretiranja mačića, dva puta razmislite želite li pročitati ovu knjigu, ali ako mislite da će vaši srce i želudac to izdržati, čeka vas odlična priča. Jedina zamjerka s moje strane jest da su Frances i ostale mačke u ovom romanu malo previše ljudski za moj ukus.

I u romanu Kafka na žalu autora Harukija Murakamija imamo uznemirujuću scenu maltretiranja mačića, pa budite upozoreni. Jedan od likova, gospodin Nakata, kao dijete je bio u komi iz koje se probudio kao olupina od čovjeka, nepismen, s kognitivnim problemima i bez ikakvih želja, ali i s jednom neobičnom sposobnošću - može razgovarati s mačkama. On tu svoju sposobnost pretvara u dodatni izvor prihoda, a to je pronalaženje nestalih mačaka. Istražujući nestanak mačke Gome, kroz razgovor s lokalnim mačkama otkriva da čudnovati gospodin Johnie Walker koji izgleda točno kao onaj gospodin na boci iste (ne pitajte, u knjizi to nekako ima smisla) hvata mačke lutalice, jede im srca i reže glave. Ako možete pregrmjeti ovu užasnu scenu, svakako preporučujem ovaj roman. Evo, ja ga baš čitam po treći put. 

Došao je i taj neizbježni trenutak u kojem ja spominjem gospodina Stephena Kinga, sigurna sam da ste iznenađeni tim dramatičnim obratom. Na početku njegovog romana Groblje kućnih ljubimaca mačak Winston Churchill od milja zvani Church je mazasti razigrani mačak, voljeni ljubimac obitelji Creed. No, kada ga pokupi kamion, Louis, otac obitelji, ga uz instrukcije susjeda Juda koji očito zna nešto što oni ne znaju zakopa na prastarom groblju onkraj groblja kućnih ljubimaca. Naravno da je to groblje ukleto indijansko groblje, ništa drugo nismo niti očekivali, te se Church za koji dan vraća, živ i … pa ne baš zdrav. U početku Louis pomisli da je zakopao krivog mačka, ali uskoro primjećuje da se Church neobično ponaša, da je nespretan, usporen, tup i da grozno smrdi. Njegova kćerkica Ellie, koja ga je prije obožavala, više se ne želi igrati s njime i cijela ga obitelj počinje izbjegavati. Osim svega toga, Church je postao nasilan, počeo ubijati ptičice i njihova tijela ostavljati posvuda po kući. Po ovom opisu, zvuči kao mrzovoljni osamnaestogodišnji mačak moje prijateljice, no on je ipak još uvijek živ, a Church je očito postao nemrtav i zao. Ako želite nježnu i toplu priču o ljubavi čovjeka i mačke, ovo definitivno nije knjiga za vas. 

U Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita Sotona sa svojom pratnjom dolazi u Moskvu tridesetih godina prošlog stoljeća. Jedan od njegove ekipe je ogromni demonski crni mačak Behemoth  koji govori, hoda na dvije noge, voli pištolje, igrati šah i piti votku. Poznat je po svom sarkazmu i crnom humoru, stalno valja neke neukusne šale i pošalice zbog kojih od Margarite često dobije flisku po glavi. Dakle nije baš tipični mačak ali zvuči kao da bi bilo zgodno izaći s njim van u petak navečer.

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici autorice Catrione Ward je jedna izrazito neobična i mračna knjiga, a ovdje je spominjem zato jer je jedan od  naratora mačka Olivia koja govori i najviše voli spavati i čitati Bibliju.  Ostali naratori su muškarac s rupama u sjećanju, žena koja se još uvijek nada pronaći svoju davno nestalu sestru i  tinejdžerka koja ne smije izlaziti iz kuće a ono što im je svima zajedničko jest da su vrlo nepouzdani i da sve što kažu treba uzeti sa zrnom soli.

Jedna od poznatijih mački iz svijeta književnosti a i pop kulture općenito je velika prugasta ružičasto-ljubičasta Cerigradska mačka (Cheshire Cat) , lik iz jedne od najpoznatijih i najomiljenijih fantastičnih romana Alisa u zemlji čudesa autora Lewisa Carrolla. Svima nam je dobro poznat njezin ogromni, pomalo psihotični zubati cerek u raznim crtanim i animiranim inkarnacijama. Ono što ste možda zaboravili je da je Alisa, prije nego što je upala u svijet čudesa, imala macu Dinu s kojom je provodila vrijeme u svom “običnom” svijetu, a koja joj je spavala na koljenima i kada se probudila na kraju priče.

U priči Neila Gaimana Koralina po kojoj je 2009. godine snimljen i animirani film djevojčica Koralina tajanstvenim prolazom prelazi u zrcalni svijet, a crna joj je mačka suputnik u oba svijeta. U običnom je svijetu i mačka obična, no kako je u zrcalnom svijetu sve vrlo slično ali ipak poprilično “off”, tako je i mačka “pomaknuta” pa govori, što nam otkriva i da je prilično cinična. Neizbježna je paralela sa Alisinim svijetom s druge strane ogledala, samo je Koralinin zrcalni svijet još malo mračniji, jer je sve u njemu na prvi pogled malo bolje ali se vrlo brzo pokazuje kao zastrašujuć i opasan. U pokušaju bijega iz te noćne more i spašavanja svojih roditelja koje je zarobila njena zla lažna majka, crna joj je mačka jedini suputnik, savjetnik i pomagač. Nakon povratka u “obični” svijet, i cinična pričajuća mačka je opet obična crna mazna maca.  

Jedan od meni dražih prikaza mačaka u znanstvenoj fantastici možete pronaći u kratkom romanu Roberta A. Heinleina Vrata u ljeto. Mačak se zove Petronij Posrednik (Petronius the Arbiter) odmilja zvan Pete i budimo realni, vrlo je važan lik koji oblikuje život glavnog junaka Dana. On je običan mačak, ne govori, ne hoda na dvije noge i ne nosi polucilindar, ali  Pete voli i razumije Dana i priskače mu u pomoć na svoj mačji način kad god je to potrebno.

On mrzi snijeg, voli sok od đumbira i može biti vrlo opasan kad nije dobre volje. Danova zaručnica mrzi Petea, a ni Pete nju baš ne ljubi, što je već u startu trebalo biti jasno upozorenje da je ona grozna osoba. Naravno da je Pete bio puno bolji detektor od Dana, pa se na kraju i pokazalo da ona stvarno i jest užasna osoba. Uglavnom, Pete je jedan totalno kul mačak s karakterom i glavni razlog zbog kojeg sam odlučila ponovno pročitati ovu knjižicu. 

Za kraj ću samo napomenuti da, vjerovali vi to ili ne, u SF klasiku Fredericka Pohla Dolaze kvantne mačke, uopće nema mačaka, ni kvantnih ni običnih. Tako da znate, tu knjigu možete čitati iz raznih razloga, ali ljubav prema mačkama nije jedan od njih.  

Naravno da postoji još mnoštvo književnih djela koje bih mogla spomenuti u ovom kontekstu, no čini mi se da je ovo i više nego dovoljno za kvalitetni čitanac s mačkom u krilu. Ili bez mačke, to je isto u redu.