Radišni René Goscinny (1926-1977.) nije poživio dugo, ali mu je ipak život obilježen intenzivnim, kreativnim radom što ne stari. Napravio je značajne stvari na poljima devete umjetnosti, osmislio brojne serijale koji su i dandanas popularni u mnogim generacijama. Astérix, Iznogoud, Lucky Luke i Oumpah-pah značajniji su dijelovi njegovog stvaralaštva, no bio je Goscinny aktivan i izvan svijeta stripa, kao dječji pisac.

Majstorstvo Kušanovih

S Jean-Jacques Sempéom (1932.) Goscinny je surađivao na knjizi Nikica (Znanje, 2011.).[1]U originalu Le Petit Nicolas.  Goscinny je bio zadužen za tekst, dok je Sempé odradio posao ilustratora. A ilustracija uopće ne manjka u ovoj knjizi, bogato je opremljena slikovnim prilozima, baš onako kako bi knjige za djecu trebale izgledati, da im se čitanje dodatno olakša i približi.[2]Izum Hugoa Cabreta (Profil International, 2011.) Briana Selznicka (1966.) s razlogom je opisan kao “roman u riječima i slikama”. Također je primjer bogato ilustrirane knjige.

Za odličan prijevod zaslužni su Ivan Kušan[3]Zahvaljujući Ivanu Kušanu, mnoga su vrsna djela prevedena na hrvatski jezik bez zakašnjenja! i sin mu Daniel. Većina sporednih likova ima prezime nekog književnika (susjed Balog, Horvatić, Bilopavlović, Hitrec…), a u centru knjige nalazi se vrckasti dječak Nikica i njegovo društvo (Bajs koji stalno nešto jede, ulizica Aldo kojega vršnjaci ne vole, vršnjak koji govori da se ne boji oca, a otac mu je zapravo nasilan).

U pričama se većinom opisuju uobičajene scene iz obiteljskog i školskog života kao što je markiranje, fotografiranje razreda, dolazak novog učenika i inspektora u školu. U Nikičinom svijetu svako malo netko nekoga opali po nosu, društvo se uspije posvađati prije utakmice, da bi tek kasnije shvatili da ni prijeko potrebnu loptu nemaju. Učiteljica je popustljiva i ne upravlja najbolje nemirnim razredom, dok je pedagog prestrog i nitko ga ne voli, učenici zbog svojih nestašluka završe u kutu, a nerijetko i dobiju za uho: „Učiteljica nam je podijelila još cijelo čudo savjeta. Ne smijemo ni zinuti prije nego nas što upita, ne smijemo se smijati bez dozvole, zabranila nam je da bacamo špekule na pod kako se inspektor ne bi otkotrljao kao posljednji put, upozorila Bajsa da ne žvače dok je inspektor u razredu, a Zorana, najslabijeg učenika, da se bez potrebe uopće ne javlja.“ (29.)

Pa tko nije poput Nikice barem jednom doveo doma psa lutalicu ili odglumio bolest da ne bi išao u školu i neuspješno pokušao pobjeći od kuće? Naravno, kod Nikice se opisuje jedno drugo vrijeme – niti su likovi okruženi tehnološkim napravama niti su obuzeti društvenim mrežama, djeca vrijeme provode vani na otvorenome u društvu, slobodnija su i manje opterećena. Kako se brzo posvađaju, tako se međusobno i brzo pomire bez da odrasli moraju intervenirati, smire se dječje, stisnute šake pa sve ponovno prijeđe u igru.

Nikad trend, uvijek klasik

Premda je prvo izdanje Nikice objavljeno u ožujku 1959. godine - iste godine François Truffaut debitira filmom 400 udaraca - djeca još uvijek dobro reagiraju na taj naslov[4]Nikica se nalazi na popisu lektire za peti razred osnovne škole. jer, opisuju se situacije u kojima se djeca redovno (pro)nalaze. Nikica ne izaziva pomamu, ali nema u sebi ni trendovske sastavnice pa je zato taj naslov uvijek podjednako prikladan, šarmantan i aktualan. Bez internih fora, Nikicu odlikuje internacionalnost, vratolomije tih maloljetnika bliske su mnogim dječjim čitateljima, ne ovise o mjestu prebivanja. Ovaj tip slobodnije literature sigurno nije odgovarao konzervativnim moralistima kojima su skloni kontrolirati mlade i koristiti silu da bi željena stega rezultirala plodom.

U međuvremenu se drastično promijenila situacija i u školskim prostorijama – srećom, mnogima je nezamislivo tjelesno kažnjavanje učenika i tjeranje u kut, no učiteljski kriteriji se srozavaju jer su učenici i njihovi roditelji sve zahtjevniji. Jedino što je ostalo isto između ovih 50 godina jest činjenica da su učitelji standardno potplaćeni za svoj rad, no bombardirani su novim, administrativnim poslovima. Umjesto da se bave učenicima, moraju se bakćati s papirima; umjesto da se bave obrazovanjem učenika, moraju trošiti vrijeme na odgajanje jer roditelji nerijetko ne stignu brinuti za vlastitu djecu.

Nikica bi, budući da se ne temelji na trendovima, već na dopadljivim likovima i skromnoj radnji, trebao biti rado čitan idućih 50 godina, nikada neće postati megahit, ali će imati stalni status književnog klasika za djecu i mlade. Varam li se? Vidjet ćemo 2067. godine.