Koji je uspješan recept za „književnu dugovječnost“? Na ovo pitanje, naravno, ne postoji univerzalan odgovor, naročito kad su u pitanju ostvarenja za djecu. Valjani odgovor mogle bi nam ponuditi knjige Ivana Kušana (1933-2012.), Mate Lovraka (1899-1974.) ili Nikole Pulića (1926-2006.) jer se njihove knjige s razlogom godinama nalaze na popisima lektire (Kušan prednjači po pitanju kvantitete).

Premda u njihovim djelima nema suvremenih uređaja kao što su prijenosna računala i pametni telefoni, ipak su rado čitani, intrigantni dječjem uzrastu. Zašto? Pa, prije svega, zbog zanimljive radnje i strepnji u kojima se djeca i danas svakodnevno (pro)nalaze, bez obzira na prednosti i nedostatke sveprisutne tehnologije što olako obuzima potrošače. Nove su generacije u gotovo jednakoj mjeri naivne i zaboravljive, baš kao što su to bila djeca prije četrdesetak godina.

Pitanje zaboravljivosti i važnost osobne odgovornosti jedna je od ključnih sastavnica Pulićevog dječjeg romana Ključić oko vrata[1]Roman se trenutno nalazi na lektirnom popisu za učenike četvrtog razreda osnovne škole. (Znanje, 2011.). Ključevi su i tada, baš kao i sada, simbolizirali odgovornost, bili važan dio vlasništva i predstavljali uspon u procesu odrastanja. Kada bi roditelji djetetu napravili njegov ključić za stan, to bi značilo da imaju dovoljno povjerenja u njega. Pulić pokazuje do kakvih sve nesporazuma i neugodnih situacija može doći u slučaju nepažnje, kada se ključevi negdje ostave, izgube ili pomiješaju s drugima, a upravo to se dogodi razigranoj Maji, učenici drugog razreda osnovne škole. Ona je jedna od glavnih protagonistica romana i jedva je dočekala da konačno prijeđe u tabor ključaša, odnosno u skupinu samostalne djece koja imaju vlastite ključeve zgrade i stana. „Ključaši se dijele na prave ključaše, na poluključaše i na šminkere. Najviše ima pravih ključaša, jer ima i najviše djece kojima roditelji, dok su oni kod kuće i u školi, rade, a njihove bake i djedovi žive na selu odakle su im i roditelji doselili u Zagreb. U svakom razredu ima svega nekoliko ključaša šminkera. Pravi ključaši su oni koji ostaju sami kod kuće. To su pravi pravcati, kako ih neki nazivaju – čistokrvni.“ (17.)

Pojedine protagoniste Pulićevog romana muči usamljenost (Maja često zove točno vrijeme jer misli da je riječ o živoj osobi, nije svjesna da joj se obraća automat) ili narušeni obiteljski odnosi (Stanko odrasta bez oca), a dječji nestašluci i benigne razmirice nisu rijetka pojava. Stankova majka stalno radi i gotovo nikada nije kod kuće, stoga Stanko nije pod nadzorom i odrasta pretežno na ulici. A ulice su u Pulićevoj priči znatno sigurnije negoli danas, dok ljudi tada imaju više povjerenja u policiju koja je stalno na usluzi građanima. Naime, u ono je vrijeme bilo posve normalno da svako gradsko naselje ima kvartovskoga policajca na kojega su stanovnici mogli računati jer je uvijek bio u blizini, posebice kad je bio najpotrebniji. Djeca su tada bezbrižno odrastala na igralištima, u razigranom zajedništvu, a ne pred šarenim ekranima – u školama tada nije organiziran produženi boravak za djecu čiji roditelji po cijele dane rade pa bi djeca, nakon što bi im završila nastava, išla ravno kući ili djedu i baki, gdje bi sami izvršavali školske i kućne obaveze. Uspješnije bi prolazili kroz uobičajeni proces socijalizacije, stjecali prva prava prijateljstva te međusobno rješavali nesporazume što bi znali prerasti u otvorene sukobe. Naravno, ni tada nije bilo preporučljivo komunicirati s neznancima i govoriti im baš sve, a naročito nisu dolazili u obzir povjerljiviji razgovori jer je i onda bilo naopakih ljudi koji su rado iskorištavali dječju naivnost i vrijedne informacije. Saznaju kada je stan prazan, domognu se ključa pa nesmetano harače po stanu do mile volje.

Djeca su u Pulićevim romanima većinom ključaši i poluključaši, poprilično su samostalna jer, htjeli ne htjeli, moraju dane provoditi bez roditelja pa se prije nauče brinuti za sebe. Bilo je to doba kada bi i otac i majka bili u radnom odnosu, a radni su uvjeti bili zaštićeni sigurnijim ugovorima o radu. Štošta se izmijenilo u međuvremenu, no ključaši, poluključaši i ključaši šminkeri nisu nestali. Svako malo se dogodi da dijete izgubi ključ stana ili školskog ormarića pa dođe do paničnih suza i neugodnih nesporazuma, baš kao što se to zbilo u Pulićevom romanu. Da se ključ mora stalno čuvati jer se u protivnom sve može zakomplicirati, samo je jedna od brojnih, nezastarjelih pouka što ih Nikola Pulić pruža čitateljstvu.