Kao djeca, sanjarili smo o danima kad ćemo konačno biti odrasli, zamišljali smo da ćemo biti važniji i veći, da ćemo se naći u zanimanju kojega smo iz nekog razloga favorizirali i smatrali ga najboljim mogućim poslom. Dječaci su sanjali karijere pilota ili hrabrih policajaca, a djevojčice bi se vidjele u ulozi požrtvovnih liječnica ili blagih učiteljica.

Kao odrasli, mnogi na ovim prostorima još uvijek zamišljaju da će jednoga dana imati posao koji odmalena favoriziraju, dok neki radije samo zamišljaju da imaju bilo kakav posao iz snova ili stvarnosti jer im nikakva poslovna ponuda ne dolazi sama od sebe. Kao odrasli, nerijetko se ponašamo kao nezrela djeca i ne želimo prihvatiti realno stanje stvari – nikako da se riješimo davnih snova što se nikada neće ostvariti, nostalgično se odnosimo prema minuloj prošlosti i uporno želimo biti netko drugi.

Ništa bolje nije ni kod nekih životinja. Tako je i mrav Ticalo, glavni lik naslova Ticalova putovanja (Autorska kuća, 2007.) Zorana Pongrašića odlučio biti netko drugi – dojadilo mu je biti običan mrav(ac) i krenuo, željan drastičnih promjena, na svoje životno putovanje. Putem bi sretao razne životinje koje bi ga se dojmile i pritom pokušao biti poput njih, no pokazat će se da to i nije baš tako lagan posao. Nije mogao trubiti poput slona. Kornjača je previše spavala. Biti prasac je bila muka zimi, kad bi se bare zaledile pa valjanje u blatu nije bilo moguće. Vukovi su bili dobri prema njemu, ali u njihovom je društvu bio gladan. Proveo je vrijeme u društvu kozlića, no i ta će ga uloga umoriti jer se morao brinuti o hiperaktivnim kozlićima. Shvatit će Ticalo da nije lako biti netko drugi, već da je puno lakše biti ono što već ionako jesi. Na kraju će upoznati životinju koja će mu konačno otvoriti unutarnje oči pa će ponovno uživati u ulozi običnoga mrava. [1]Ako niste, svakako pročitajte i Pongrašićev naslov Zovem se Ticalo.

Premda je kratak po broju stranica, naslov Ticalova putovanja obiluje mnogim općim referencama iz klasičnih bajki (Vuk i tri kozlića; Tri praščića); neki su likovi iz klasičnih dječjih priča, ali ih Pongrašić prikazuje u drugačijem, modernijem ruhu, u sebi svojstvenom stilu što obiluje smijehom. Upravo dobrog humora ne manjka u ovoj pozitivnoj, basnolikoj priči o nezadovoljnom mravcu, štoviše, ovo je veoma zahvalna knjiga za javno čitanje – može se uspješno interpretativno izvesti kao monodrama ukoliko imate sposobnost mijenjanja glasova, odnosno imitiranja životinja i zvukova.

Nenametljive se pouke pružaju u ovom naslovu za mlade, naročito za one koji još uvijek intenzivno sanjare da će danas-sutra postati netko drugi, nalik svojim idolima ili idealima. A Pongrašić je, znaju to dobro dobri poznavatelji dječje književnosti, velemajstor za indirektno poučavanje i podučavanje mladih čitatelja – njegove pouke ne umaraju, već odmaraju, baš zato jer nisu napadne.

Priče u kojima dominiraju životinje ne privlače samo mlađe, već i ostale dobne skupine čitatelja, a ovo kratko djelce je baš takvo. Ima neka zavodljiva simpatičnost u pričama gdje se pojavljuju životinje, makar kao epizodni likovi, što potvrđuje zbirka Priče o životinjama Ephraima Kishona, brojna djela Kęstutisa Kasparavičiusa, ali i Pongrašićeve priče o mravu Ticalu.