Ekipu riječke bibliobusne službe čine četiri specifične osobnosti: studiozan, predan, blagoglagoljivi Ante; umjeren, nenametljiv, pozitivan Marin; sažet, britak i koncizan Boris i Verena, kojoj se nije lako opisati u dvije-tri riječi. Svi su oni odgovorili na ova pitanja, svatko na svoj način, kao Antun-tun.

Kada bi ovo bilo pitanje za milijun dolara koje dodjeljuje tročlana komisija u sastavu startup vlasnik, marketinški stručnjak i bogati sugrađanin koji sav imetak ostavlja zajednici nakon cjeloživotnog rada u Njemačkoj kako biste objasnili zašto je bibliobus ključan za vašu regiju?

Verena: Ali ovo nije pitanje za milijun dolara, pa ne moramo lagati. Bibliobus je za našu regiju značajan jer je upravo iz nje krenuo prvi bibliobus u Jugoslaviji, čime je veza između ove regije i ove usluge zapečaćena. Županijski bibliobus donosi važni dašak kulture u mala mjesta diljem županije, a Gradski je sreća djece svih riječkih vrtića kojima bibliobus može prići.

Boris: Ključan je zato što je stvaran; možeš u njega zakoračiti i vlastitim rukama dodirivati i listati knjige i slikovnice - birati na licu mjesta.

Ante: Znanje i kultura znače prosperitet, a to znači bogatije i sretnije građane. To je potvrđeno i u svim istraživanjima o kojima slušamo u medijima. Naime, Hrvatska je pri dnu ljestvice u Europi po pročitanim knjigama po stanovniku u godinu dana, a one najbogatije zemlje, npr. skandinavske, na samome su vrhu u toj kategoriji kao i u kategoriji indeksa sreće. I to je ono što mi radimo: dovozimo na kotačima u ruralna područja znanje, kulturu i zabavu te pridonosimo tome da naši korisnici mogu napredovati na području formalnog, neformalnog i cjeloživotnog učenja. A što više budu napredovali u svom obrazovanju i kultiviranosti, to će se više uključivati u rad lokalne zajednice i pridonositi njezinu razvoju. Bibliobus je ključan zato što su naši korisnici djeca već od najranije vrtićke dobi, a mnoga od njih prvi se put susreću s knjižnicom i knjižničnim fondom baš u bibliobusu. Bitna je i naša suradnja sa školama, udrugama umirovljenika, ekološkim udrugama, općinama TZ-a i sl.

Marin: Kratko i jasno. Pruža radost čitanja ljudima kojima knjiga nije dostupna ni na jedan drugi način osim u bibliobusu.

Što intimno osjećate - kojoj skupini građana najviše značite i zašto?

Marin: Nemoguće je odgovoriti, odnosno izdvojiti neku skupinu građana. Jednako nam se raduju i predškolci i umirovljenici. I čitaju s jednakim guštom, odnosno slušaju priče.

Ante: Teško pitanje i nisam siguran hoću li na nj dobro odgovoriti, ali kad već pitate, izdvojio bih umirovljenike. Zašto? Zato što se naši korisnici u mirovini teško odlučuju na posudbu knjiga u udaljenim, većim gradovima, a mnogi od njih zbog bolesti i da to hoće, ne mogu. Tako oni zbilja s radošću dočekuju bibliobus svaka dva tjedna u svojim mjestima. U njemu ne posuđuju samo knjige nego pretvore bibliobus u instituciju u kojoj se razgovara od osobnih tema do tema važnih za lokalnu zajednicu i državu. Mnogi se od njih baš u bibliobusu uglavnom vide i susreću, pa im je to izvor korisnih i onih malo manje korisnih informacija, koje su svakom čovjeku važne za zdravo funkcioniranje. Naravno, ti razgovori počinju tako što se prvo komentiraju knjige koje su upravo pročitali, a onda se razgovor asocijativnim putem proširi svojim prirodnim tokovima. Dodao bih još da smo možda najkorisniji vrtićarcima i školarcima, koji ipak pomoću bibliobusa usvajaju neka nova, često i prva znanja o sebi i svijetu, a ta ih znanja potiču na intelektualno i kreativno stvaranje.

Boris: Svima koji koriste Bibliobus značimo jednako. Vesele nam se i najmlađi i najstariji.

Verena: Pokušavam osjećati neintimno, i ne ide mi :) Starijima i najmlađima. Osobitost je bibliobusa što ne čeka svog korisnika, već k njemu stiže. Najviše mu se raduju oni kojima je on skratio korake do neke udaljene knjižnice ili uopće omogućio spajanje s knjigom, a najviše se i mi radujemo onima kojima uistinu trebamo. Začaran krug.

Ulovio nas je vremenski stroj i odveo daleko. Kako mislite da će izgledati bibliobusi budućnosti i koji aspekt čekaju najveće promjene?

Ante: Zamišljam bibliobus budućnosti kao jednu suvremenu knjižnicu. Dakle, da u njemu, u skladu s prostorom, bude izdvojena prostorija za najmlađe u kojoj će se igrom i učenjem moći poticati njihova radoznalost i kreativnost. Zamišljam i sklopive stolove za rad i diskusije članova svih dobnih skupina te mogućnost korištenja nekoliko računala za korisnike.

Boris: Nadam se da će u ovakvom obliku potrajati što duže.

Verena: Bibliobus budućnosti trebao bi letjeti u Svemir jer tko zna ima li bibliobusa na drugim planetima. Vjerojatno će trebati apgrejdati neke karakteristike vozila i tu nekako vidim najveće promjene. Sigurno će trebati i literaturu prilagođavati novim korisnicima, pa će se i nabava prilagođavati novim uvjetima. Koja je kategorija potrebna za vožnju letjelice?

Marin: Mislim da će onaj najveći smisao i način funkcioniranja bibliobusnih službi uvijek ostati isti. Naravno, promjene će se događati u smislu novih tehnologija, što na samim vozilima, što u dodatnoj ponudi za članove. Ali, ono što je najvažnije, i što će uvijek ostati isto, bit će dovesti knjige do najudaljenijih mjesta i sela.

Najbizarnija, najnezgodnija, najčudnija situacija iz svijeta života vašeg bibliobusa, a da ima humor ili sretan kraj?

Boris: Jednom su nas prilikom optužili da smo na Škurinjama "ogrebli" auto. Radilo se o jako razbijenom vozilu koje je udario neki kamion.

Marin: Ima ih jaaako puno. Možda je najčudnije to što smo u ovih 15 godina i skoro četiristo tisuća kilometara imali jedan jedini „udes“, i to s ostavljenom karijolom ispred busa od strane jednog našeg člana. Priča ima sretan kraj.

Ante: Ima jedna situacija koju možemo nazvati bizarnom zato što je jedan „gospodin“ pored ceste pilio stablo, a da nije stavio nikakve oznake upozorenja uz cestu. Ta je situacija bila nezgodna za naš bibliobus jer se sve to događalo u nepreglednom zavoju kad smo se vozili iz Brod Moravica prema Skradu. Čudno je bilo to što je stablo odlučilo pasti ne u šumu, već na cestu, i to točno kad je bibliobus ušao u taj zavoj. Tragedija je spriječena spretnom reakcijom mojega kolege koji je brzopotezno zakočio, uočivši cijeli događaj u doslovno djeliću sekunde. Stablo je palo pred bibliobus, a za uspomenu nam je ostavilo nekoliko tanjušnih grančica u vanjskom prednjem dijelu busa. Dakle, ova priča ima sretan kraj, a bilo je i smijeha olakšanja kada smo nekoliko minuta kasnije shvatili našu sreću u nesreći.

Verena: (A onu kad si pogledom smrskao šajbu u vožnji ne spominješ, ha?) Najbizarnija, najnezgodnija i najčudnija situacija iz svijeta života naših bibliobusa zapravo nije za javnost. Šteta. Jer baš je bizarna, nezgodna i čudna.

Najveća vrijednost bibliobusa sigurno je u svim lokacijama koje nastoji pokriti i donijeti knjigu do gotovo svakoga. Koje je najneobičnije, najegzotičnije, najspecifičnije stajalište vašeg bibliobusa?

Boris: Rupa - na samoj granici sa Slovenijom.

Marin: Toliko je različitih lokacija, od mora (Baška), do planina (NP Risnjak), da je nemoguće izdvojiti neko stajalište. Možda dva spomenuta…

Verena: Najveća vrijednost bibliobusa sigurno nije u lokacijama, ali idemo mi na pitanje. Boris se nije mogao odlučiti između Rupe i Mirte, pa je odabrao Rupu, a ja ću onda preuzeti Mirtu – stajalište Gradskog bibliobusa s mirisom mora, vrtić u staroj vili s velikim ograđenim dvorištem i korak od plaže. Nije toliko neobično, koliko je magično. Županijski bibliobus – definitivno Nacionalni park Risnjak. Miris šume, bliski susreti s konjima u trku, naslućivanje medvjeda iza ugla.

Ante: To mjesto mogao bi biti NP Risnjak. Dakle, mjesto u kojem nitko ne živi, egzotične ljepote na planini i divljini Gorskog kotara. Članovi su nam uprava parka, a često nam u našu pokretnu knjižnicu zavire i turisti iz svih dijelova Europe. Tako nam je jednom banula kolegica iz Belgije, tj. knjižničarka iz Bruggea, pa smo prijateljski razgovarali i razmijenili iskustava struke. Tu nam se dogodila i jedna neobična, smiješna situacija. Nešto je konja, koji lagodno živi u parku, prilično prestrašilo, pa je počeo nekontrolirano i divlje trčati puteljkom po kojem smo šetali kolega i ja. Da nas konj ne pregazi, morali smo se vrlo hitro i spretno maknuti s puta. Naravno, i ovdje smo uz osmijeh odahnuli. Izgleda da sreća prati hrabre.

Najdraža životna situacija s bibliobusom u kojoj ste osjetili "ma ipak neću sutra dati otkaz, ima ovo itekako smisla"?

Marin: Uvijek i iznova najveći je motiv za ovaj posao iskreno veselje naših članova       bibliobusu.

Boris: Skoro svaki dan.

Ante: To je situacija koja se često ponavlja. Svaki put kada padne veći snijeg ili se dogodi neka druga vremenska nepogoda, korisnici nam kažu: „Mislili smo da nećete doći!“ Međutim, oni sami svaki put, unatoč svom „uvjerenju“ da nećemo doći, ipak dođu u istom broju kao i za lijepog vremena. To me svaki put obraduje jer pokazuje zapravo koliko im znači dolazak bibliobusa. 

Verena: U slobodno vrijeme bavim se turizmom, iz čega je razvidno da mi je posao hobi bez kojeg ne mogu. Mogu samo mjeriti trenutke na skali „sretan, sretniji, najsretniji“. Trenutno živim za trenutak svakog drugog četvrtka oko 10 u kojem Leon sa svoja četiri slova (ADHD) grli tako da zagrljaj traje 14 dana, do idućeg zagrljaja.

Vidimo se na Korzu!