...uživo, lagano privodimo kraju (iako još nije gotovo!;). 

Dražena Rajsz iz Narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar predstavlja nam bjelovarsku službu i posadu jednom posebno detaljnom i nadahnjujućom pričom.

U svojem dugogodišnjem poslovanju i želji da primijeni temeljna IFLA-ina i UNESCO-ova načela opće dostupnosti informacija za sve stanovnike, Narodna knjižnica „Petar Preradović“ Bjelovar dalekih je šezdesetih godina prošlog stoljeća pomoću drvenih kolica dostavljala knjige u drvenim koferima bjelovarskoj bolnici, školama i poduzećima. Postupnim gašenjem seoskih knjižničnih stacionara, koji su bili smješteni po zadružnim domovima, ostajao je knjižnični fond koji se uvodio u posebne knjige inventara te je tako počeo nastajati fond pokretne knjižnice.

Na svečanosti povodom Mjeseca hrvatske knjige 1972. godine pušten je u rad prvi bibliokombi, obilježena je 140. obljetnica Narodne knjižnice i 100. godišnjica smrti Petra Preradovića, čije ime Knjižnica nosi od 1968. godine. Pedagoško-metodički rad Bibliobusne službe nadopunjavala je pokretna igraonica od 1979. do 1982. godine. Bila je organizirana u mjesnim zajednicama i društvenim domovima za djecu koja nisu pohađala dječje vrtiće. Tih godina Bibliobusnu službu obilježavaju usluge i programi koji su približavali kulturne sadržaje radnicima i stanovništvu u ruralnim krajevima.

Na fotografiji: Prvi bibliokombi.

Drugo vozilo, tvorničke oznake TAM T-5, Bibliobusna služba nabavila je 1980. godine, a u njemu se moglo povesti 2000 knjiga. Tada je u sveukupnom fondu bilo oko 7000 knjiga. Tih godina na stajalištima bibliobusa gostuju hrvatski književnici: Marino Zurl, Dragutin Horkić, Sunčana Škrinjarić, Joža Horvat, Mladen Kušec, Anto Gardaš…

Ratnih razaranja za vrijeme Domovinskog rata nisu bile pošteđene ni knjižnice. Uz pomoć Hrvatske vojske i policije, 31. siječnja 1992. djelatnici Narodne knjižnice „P. Preradović“ Bjelovar uspjeli su pomoću bibliobusa spasiti 21 000 svezaka knjiga iz pakračke knjižnice.

Na fotografiji: Spašavanje knjiga iz Pakraca ratnih godina.

Povodom Međunarodnog dana pismenosti, 8. 9. 2004., svečana predaja današnjeg vozila održana je na otvorenju novog stajališta bibliobusa za Općinu Ivanska i tamošnji Dječji vrtić Ivančica. Tada je u pokretnu knjižnicu učlanjeno 17 predškolaca. No taj broj raste i u protekloj 2018. godini iznosio je 399. U današnje vrijeme bjelovarski bibliobus više ne posjećuje radne organizacije. Većina stajališta je uz škole i vrtiće, a bibliobus posjećuje i Dom za odrasle osobe te Zatvor u Bjelovaru.

Po ovom zadnjem smo, čini se, jedinstveni u Europi, kao jedini bibliobus koji ulazi u zatvorsko dvorište i pruža svoje usluge zatvorenicima jednako kao i djelatnicima Zatvora.

Kad se isključi sloboda…

Misao vodilja bjelovarske bibliobusne službe uvažavanje je prava jednakosti na informacije za sve građane Republike Hrvatske te je od 2004. godine pokrenuta suradnja s upravom Zatvora u Bjelovaru. Osuđene i pritvorene osobe ulaze u bibliobus te same biraju knjižnu građu. To olakšava put k socijalizaciji zatvorenika i ponovnim uključivanjem u normalan život nakon izlaska iz zatvora. Poštujući protokol o kretanju osoba unutar Zatvora, posudba se odvija na kulturan način i dosad smo imali samo pozitivna iskustva.

Što bibliobus znači osobama lišenim slobode najbolje će ilustrirati citat iz knjige Ilije Pejića i Željka Prohaske: Priča o knjizi na kotačima – Povijest Bibliobusne službe Narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar /1972.-2012./: „Kad si osamljen, otuđen i osuđen, jedini prijatelj koji ti sigurno neće okrenuti leđa je knjiga. U ovih dugih osam mjeseci knjige su mi ubrzale sate i povećale broj prijatelja na stotinjak. Od ljubića do krimića, psiholoških trilera, od Nesboa, Nore Roberts, Tribusona, Coehla… Mnogi od njih naljutili bi se što su u istoj rečenici, no svejedno meni su uljepšali svaku minutu boravka ovdje. Vrijeme mjerim intervalima od četrnaest dana, od dolaska do dolaska bibliobusa.

Na fotografiji: Reportaža iz zatvora.

Okrećem prvu stranicu i ulazim u nove svjetove, ne patim više poradi svojih briga, već pratim svoje prijatelje iz stranice u stranicu, smijem se i patim s njima. Svaku mudru misao prepisujem da bi mi ostala i nakon povratka knjige. I prije sam bila čitateljica, a sada sam super čitateljica i zahvalna sam na svakom ublažavanju situacije u kojoj se nalazim, a bibliobus je najzaslužniji što znam zavoljeti kišu. U jednoj knjizi piše: 'Ako želiš vidjeti dugu, moraš naučiti vidjeti kišu.' I tako sam vodeći za ruku likove različitih imena došla do 113 pročitanih knjiga u proteklih osam mjeseci. Naravno da imam i miljenike, ali ih neću sada nabrajati jer svi, baš svi su mi pomogli da izvučem osmijeh na licu i izdržim.

Za kraj poslušajmo riječi dragog i mudrog Goethea: 'Svakog dana svojega života čovjek treba slušati malo glazbe, pročitati nešto poezije, diviti se dobroj slici da mu brige ne bi zasjenile osjećaj ljepote koji je Bog utkao u ljudsku dušu.' N. N., zatvorenica, Zatvor u Bjelovaru, 9. 3. 2012. 

Naslućeni korisnici

Volimo govoriti da smo prisutni jednako za sve korisnike, ali neki korisnici nas ipak trebaju više nego drugi. To su korisnici koji žive tu, takoreći uz nas, a mimo kojih prolaze društvena i kulturna zbivanja jer se događaju na mjestima koja su njima nedostupna. Bibliobus je za te naše korisnike sve u jednom: i kulturno i ono ljudsko te ujedno veza s cijelim svijetom.

Stara poslovica kaže: „Stavi prst u more i poveži se s cijelim svijetom!“, a nama naši korisnici često kažu da im je ulazak u bibliobus puno učinkovitiji jer s knjigom imaju cijeli svijet na dlanu. Bibliobus ne gubi nikoga iz vida, znamo da su naši korisnici tu, oko nas, znamo da trebaju usluge pokretne knjižnice i mi putujemo k njima.

Bjelovarski bibliobus posjećuje 4 osnovne škole i 37 područnih škola na području Bjelovarsko-bilogorske županije.

Posebno nas raduje iščekivanje na licima djece ali i odraslih jer ono odražava potrebu za informacijama. Bibliobus nudi sljedeće mogućnosti: trenutno ispunjenje informacijske želje i/ili usmjeravanje prema njezinom ostvarenju. Bibliobus znači i kontinuitet: uvijek se nađe nešto zanimljivo jer se iznimno trudimo upoznati naše korisnike i njihove informacijske potrebe.

Stalno se nabavlja nova građa te odnedavno nudimo i uslugu posudbe micro:bit kompleta za programiranje koje nam je darovao Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM). Djeca kroz posudbu građe u bibliobusu vrlo brzo usvajaju osnove kulture ponašanja u knjižnici, stječu samostalnost u oblikovanju informacijskih upita te uvažavaju redovitost vraćanja građe.

U današnje vrijeme brzih informacija putem novih tehnologija uviđamo potrebu naših korisnika za otvorenim, izravnim i osobnim kontaktom pri traženju informacija i to je nama knjižničarima neprocjenjivo! Jer ne možemo povesti sve što imamo, ali njegujući odnos s našim korisnicima osluškujemo njihove upite, marljivo pamtimo i donosimo im željenu građu u sljedećem posjetu. Učiteljima smo pomoć u nastavi jer im dostavljamo lektire, CD-e i DVD-e za nastavu medijske kulture, a i mnoštvo građe povezane s temama koje obrađuju. Ističu da im je bibliobus pomoć i u privatnom životu zbog raznolikosti građe koju nudi jer im knjiga još uvijek i unatoč svemu ima vrlo važno mjesto.

Naše korisnike posebno veseli kada im bibliobus daruje kazališnu predstavu, taj se kulturni događaj željno iščekuje i dugo se prepričavaju dojmovi. U protekle četiri godine ugostili smo Hrvoja Zalara, koji nam se predstavio predstavom Pavao i njegov glavao, zatim Jadranku Čunčić Bandov s predstavom Šale, trice, zvrndalice te ove godine, a povodom Mjeseca hrvatske knjige, Dijanu Merey Sarajlija koja je održala interaktivnu radionicu stihobasni iz serijala Što mravi znaju o ljubavi. Za predškolski uzrast djece bibliobus je korisnicima iz dječjih vrtića darovao predstavu Priča o bljaksonima ili zašto treba dobro jesti koju su izveli Hrvoje Zalar i Anja Đurinović povodomMjeseca hrvatske knjige2017. godine.

Na svih 7 stajališta u dječjim vrtićima uvijek je veselo. Djeca vrlo lako usvajaju pravila ponašanja u knjižnici kao kulturnoj ustanovi, a pogotovo to čine s veseljem u bibliobusu. Dok jedni biraju slikovnice, ostali strpljivo čekaju svoj red i često izraze želju da im se pročita slikovnica koju su odabrali. Nažalost, još uvijek ima djece koja vrate slikovnicu a da im je nitko nije pročitao. Zato kontinuirano provodimo program Teta, pročitaj i moju! stvarajući poticajno okruženje za razvoj rane čitalačke pismenosti i prijateljski odnos prema knjizi i svijetu općenito.

Bibliobus na ledu

Tko još zna za šodrane ceste osim ljudi koji žive na tim područjima i bibliobusa koji ih posjećuje? To su rustikalne, neasfaltirane ceste posute samo kamenim agregatom i na njima se nalaze kolotrazi i nezaobilazne, veće i manje rupe. Takvom smo se cestom vozili jedne srijede u veljači 2016. prema Jakopovcu, mjestu udaljenom dvadesetak kilometara od Bjelovara. Sunce sja, gradske se ceste crne oprane hladnom vodom od otopljenog snježnog pokrivača. Magla se digla, uvjeti idealni za vožnju. Na pola puta silazimo na šodrani put na kojem još uvijek ima snijega, ali sve je u redu, nove zimske gume odlično prianjaju i sigurno se vozimo. Sve do jednog zavoja na brijegu kroz šumu: poledica od ugaženog snijega… Spuštali smo se polagano niz brijeg, a zadnji kraj bibliobusa nas je zanosio. Vještim manevriranjem našeg iskusnog vozača Igora sigurno smo se spustili. Došli smo do škole u nadi kako ćemo nazad drugim putem, prema Zrinskom Topolovcu, kako bismo izbjegli penjanje na brijeg jer je procjena bila da se ne možemo popeti…

Krećemo, ali mještani nas zaustavljaju: ni oni osobnim automobilima ne mogu proći jer iako se cesta spušta niz brijeg, previše je zavojita i neravna, a još uvijek pokrivena ledom. Čekamo neko vrijeme i pokušavam dobiti na telefon načelnika Općine. Saznajemo da je jedna ralica zapela i čekaju drugu da ju izvuče. Načelnik šalje nekoliko ljudi s kombi vozilom da ručno bace agregat i sol po cesti kako bi ralica uopće mogla proći jer ona baca agregat i sol iza sebe. Nova nada nas preplavljuje, okrećemo se i vozimo na početak sela, pogleda usmjerenog u daljinu. Čekamo neko vrijeme i nakon oko sat vremena vidimo u daljini ralicu, ali ne spušta se s brijega.

Na fotografiji: Posada

Čekamo i čekamo, grijanje nam baš i ne radi, imamo problema s grijačem. Uskoro moj kolega odlazi pješice prema ralici. Vraća se za otprilike sat vremena. Moramo čekati jer ralica ne može proći. Njezin vozač pokušava lopatom nabacati nešto agregata ispred vozila na cestu, tj. uzima agregat iza svoje ralice u lopatu i nosi ispred! Da ne povjeruješ! Ništa, čekamo i dalje.

Napokon vidimo da se ralica kreće naprijed. Međutim, vozač nam preporučuje da ga čekamo dok napravi još jedan prolaz jer nije sigurno. Još sat vremena čekamo. Napokon se ralica vraća i mi krećemo za njom te se sigurno popnemo preko brijega. Dok ja zovem učiteljice kako bih im se ispričala zbog kašnjenja, već se vozimo čistom cestom i pitam se: Pa tko će mi vjerovati? Oni misle da ja lažem?!

Daleka budućnost; koliko je zapravo daleko

Budući da knjižničari imaju sposobnost predviđanja informacijskih potreba svojih korisnika, nadam se da će se u dalekoj budućnosti netko dobro nasmijati na ovo jer možda, tamo negdje dvije tisuće dvjesto i neke godine, bibliobusi će biti leteća mjesta za stvaranje hologramskih knjiga koje će biti opipljive i korisnicima će biti dostupna sva blaga svjetskih knjižnica. Moći će se puno toga saznati odjednom; gdje se sve određena knjiga pojavljivala u svijetu, tko ju je posuđivao i kada te kako se dolazilo do knjige, i tu će vidjeti bogatstvo htjenja i napora kako doći do željenog štiva, kolike predradnje su bile potrebne…

Pokretna knjižnica predstavlja veliku knjižnicu u malom prostoru i svakog radnog dana svako stajalište novi je izazov. U „bibliću“ vozimo oko jedne osmine knjižnične građe koju posjedujemo i taj omjer već dosta govori o mogućnosti odgovora na informacijske potrebe. Prepoznatljivo je koliko treba truda da se ponese baš ono što je u danom trenutku potrebno na određenom stajalištu i to odražava važnost upoznavanja svojih korisnika i predviđanje njihovih informacijskih potreba.

Na fotografiji: Sretni mladi korisnici u bibliobusu.

Najzanimljiviji su organizirani posjeti djece školske i predškolske dobi. Djeca su iskrena i sve ih zanima, a mi im nastojimo odgovoriti na sva njihova pitanja.

Na 34. skupštini Društva knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja održanoj 3. lipnja 2016. u Virovitici održan je i prvi Mini festival bibliobusa, kojih na području Društva djeluje čak tri: bjelovarski, koprivnički i križevački. Djeca ulaze u bibliobus u grupama, a mi pričamo i pričamo, pokazujemo knjige, čitamo im slikovnice i pričamo priče te razgovaramo o njihovim dojmovima. Poklanjamo im i koji darak iz naše Županije: razglednice i karte, Koestlinove kekse, promidžbene letke naše turističke zajednice i bibliobusa pazeći da nikoga u svemu tome ne zapostavimo.

Ispraćamo ih pazeći da su svi na broju jer su još maleni, ali jedan dječak krene prema izlazu pa se vrati i ponovo prebire po slikovnicama te si pomislim, pa hajde neka ga još malo, odgojiteljica ga čeka na stepenicama. On kreće prema vratima, ali opet se osvrće te napokon izrazi ono što ga je mučilo: „Vi ste baš takva teta. Baš takvu sam tetu ja htio upoznati. Cijeli svoj život.“ Nema veće nagrade od toga, vjerujte mi. Poslije toga nisam više osjećala umor, bila sam ganuta i još uvijek jesam kad god se toga sjetim.

Jer nema veće nagrade od zadovoljnog korisnika.

Ostaje nam samo reći - vidimo se u Rijeci!