..., a ususret druženju u Rijeci na Festivalu bibliobusa u petak 7. lipnja donose nam vrlo lijepu priču o svojem doživljaju posla i misije. Knjižničar Željko Mavretić iz bibliobusne službe Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić" Karlovac otkriva nam tajne iza volana i iza scene. 

Kada bi ovo bilo pitanje za milijun dolara koje dodjeljuje tročlana komisija u sastavu startup vlasnik, marketinški stručnjak i bogati sugrađanin koji sav imetak ostavlja zajednici nakon cjeloživotnog rada u Njemačkoj kako bi objasnili zašto je bibliobus ključan za vašu regiju?

Bibliobus je ključan za našu regiju jer je u pojedinim strogo ruralnim sredinama (granična područja uz Republiku BiH) jedino sredstvo kulturnog djelovanja, sredstvo za ostvarivanje edukativnih i zabavnih programa. U zabačenim područnim školama važni je subjekt u ostvarivanju nastavnih programa osnovnoškolskog obrazovanja. Jedini pokretač i sudionik društvenog života građana.

Što intimno osjećate - kojoj skupini građana najviše značite i zašto?

U našem slučaju, sasvim sigurno, pokretna knjižnica ima najveće značenje za djecu   predškolskog uzrasta. Posebno one vrtićke grupe koje zadnju godinu borave u tim ustanovama. Mali predškolci bibliobus doživljavaju kao uvertiru u svoje buduće školske obaveze.

Bibliobus im pomaže u pripremi za školu kroz senzibiliziranje na knjigu i sami to prepoznaju kao nešto korisno i važno u njihovom sljedećem životnom koraku. Ujedno pokretna im knjižnica daje jedan dodatni odmor ili prekid radnog vrtićkog dana, stanovitu promjenu u njihovim „radnom danu”.

Ulovio nas je vremenski stroj i odveo daleko. Kako mislite da će izgledati bibliobusi budućnosti i koji aspekt čekaju najveće promjene?

Osim vizualnih i tehničkim promjena na vozilima, koja se više neće kretati cestama već „cestama u zraku”, najveće promjene će se dogoditi u formi knjige kao osnovnog sredstva, medija. Knjiiga će izgubiti bitku s digitalnim medijima. Knjižničarstvo je praktično i kada to više neće biti neće se zvati knjižničarstvo.

Najbizarnija, najnezgodnija, najčudnija situacija iz svijeta života vašeg bibliobusa, a da ima humor ili sretan kraj?

Kad je karlovački bibliokombi krenuo na svoja prva putovanja na jednom stajalištu učenici su se ulazeći u prostor pokretne knjižnice čudili i konstatirali da tu ima i drugih knjiga. Oni su, naime, mislili da bibliokombi prevozi samo Biblije.

Najveća vrijednost bibliobusa sigurno je u svim lokacijama koje nastoji pokriti i donijeti knjigu do gotovo svakoga. Koje je najneobičnjije, najegzotičnije, najspecifičnije stajalište vašeg bibliobusa?

Najbolje je odgovoriti fotografijom.

Najdraža životna situacija s bibliobusom u kojoj ste osjetili "ma ipak neću sutra dati otkaz, ima ovo itekako smisla"?

Odgovorit ću pričom inspiriranom elementima stvarnih događaja iz rada pokretnog knjižničara.

I PASTIRI ČITAJU, ZAR NE?

Ja sam knjižničar. Knjižničar u pokretnoj knjižnici. E sad, nije to baš onaj knjižničar kojeg vi zamišljate, s debelim naočalama i bez kose tamo iznad čela, što se vidi vrlo lijepo, iako ima na tom dijelu prebačen čuperak dugih vlasi izraslih iznad lijevog uha. Svi vide da je ćelav, no on ponosno nosi svoj friz uvjeren u suprotno. Tete knjižničarke uglavnom imaju dosta kose i  također svoj zaštitni znak, naočale s crnim okvirom, koji im daje ozbiljnost naglašavajući njihov intelekt. Dakle, nije to knjižničar što sjedi za knjižničnim pultom i stavlja datume za vraćanje knjiga, već knjižničar koji, sjedi  za upravljačem bibliokombija, a za pultom uglavnom stoji. Stoji zato što mu se ne isplati stalno ustajati i sjedati, kako bi uslužio čitanja gladne i listanja žedne mještane ruralnih područja svoje županije. Oni nikako da dođu svi u isto vrijeme, već jedan po jedan u gotovo pravilnim razmacima. Dobija se dojam kao da ne žele znati što čitaju njihovi susjedi ili je to slađe saznavati onako klasičnim seoskim kanalima.

- Dobar dan, želim, imate li neku knjigu erotskog sadržaja?

    Pitanje koje svakih četrnaest dana uvijek na istom mjestu i u isto vrijeme postavlja pastir Martin. On čuva krave i čita. Naravno, čita Falladu, Flauberta i Folletta. Kaže da je jednom pokušao i Ferića, ali samo pokušao. Ne ide mu domaća književnost pod kapu, misli da smo još mlada država, a pisci u mladoj državi su također mladi, pa možda kad sazore, veli, ako doživi. Upit za erotsku literaturu samo je naša lozinka, na koju ja odgovaram da su takve knjige sve posuđene upravo na prethodnom stajalištu ispred doma za starije i nemoćne osobe u susjednom selu.

   Martin je Hrvat iz Bosne, mada on tvrdi da je Bosanac u Hrvatskoj, koji je dobar dio života proveo među Srbima u Banja Luci. Radio je s Albancima i Makedoncima na mnogim gradilištima. Za Slovence tvrdi da su uvijek bili nekako ispred njega i nikada ih nije mogao stići.

       Problem s pićem nastao je relativno rano u njegovom slučaju, na trećoj godini ekonomije. Stres, termin kojeg se ne sjeća iz svoje mladosti, pojavio se kako mu i priliči, odjednom. Doživio ga je i toga se sjeća. Treći je put pao ekonomiku Jugoslavije i tu su mu se kao istaknutom članu omladinske organizacije KPJ pojavili veliki problemi s prijetnjom od isključenja. Znao je da se takav ne bi smio vratiti u svoje selo. A selo ko selo i to još bosansko, ortodoksno partizansko. Otac mu je bio jedan od osnivača narodnog ustanka u tom kraju, a i majka je tada također ustala. No, ubrzo su oboje legli, tako da je mali Martin Kozaru ugledao između četvrte i pete neprijateljske ofanzive.

      Kao veliki obožavatelj grupe Time i Dade Topića, naš se student uhvatio za tekst pjesme Kralj alkohol, kao za plot, uvjeren da će jedino tako naučiti tko i što proizvodi u državi. Umjesto šturih brojki oduvijek su ga više zanimale riječi. Pjesničke riječi. Ekonomiju je upisao samo na nagovor roditelja, kako bi svoje selo izvukao iz bijede. Pjesme je pisao, ali ne i objavljivao u klasičnom smislu. Za to je pronašao alternativni pristup popularizaciji svog literarnog djelovanja. Tramvaj, jutarnji plavi i uspavani kako bi rekao Arsen. Svakog jutra odlazeći na posao, što ga je dobio preko student servisa, recitirao bi u gužvi tramvaja svoje stihove. Kako većina putnika ponavlja svako jutro svoje putovanje do istih odredišta, jasno da je vrlo brzo od simpatičnosti došlo do dosade. Bio je to prvi  čavao u lijes njegove poezije, nečega ono baš njegovoga, za što je mislio da ima nade.

      Kad su ga izdali u tramvaju, kako je sam govorio, odlučio je da je boema nešto što mu se oduvijek skrivalo ispod kaputa i dublje. Novac je i dalje stizao poštanskim uplatnicama za studij ekonomije i svi su mještani bili veseli kako će i njihov netko postati akademski građanin ponosnog im sela.  Najponosnija je ipak bila majka, dok je otac uvijek bio suzdržan. Mogao ju je zamisliti kako prolazi selom visoko uzdignute glave, sa smješkom na licu očekujući od svakog tko ju sretne pitanje o sinu. Uvijek je imala spreman odgovor s obiljem pohvala za svog malog partizana kako ga je u šali nazivala. Martin je lako prihvaćao očevu suzdržanost, ali majčin ponos ga je mučio, samo zbog toga osjećao je nelagodu, koja ga je tjerala da i dalje piše roditeljima o svom uspješnom studiranju.

     Jedan od najtežih udaraca primio je kad su mu javili da više nije član SK. E, sad je bilo jasno da povratka nema ni u partiju ni u selo. Vijest je istog dana stigla i u roditeljsku kuću. Otac je svoje razočaranje izrazio samo rečenicom: "Znao sam". Te dvije riječi imale su za njega i puno dublje značenje, nešto kao da je jednom imao sina.  Mati ko mati, nije se dugo mogla pomiriti s istinom i svemu tome pridavala nadnaravne pojave i tisuće teorija zavjere s četnicima i ustašama, kojih još uvijek ima po šumama i samo čekaju priliku uz pomoć emigracije početi rušiti temelje samoupravnog socijalizma.

      Martin je bio svjestan svoje situacije. Činilo mu se da je bijeg preko granice jedini mogući izlaz. Sjećao se poslijeratne parole ispisane na zidu seoske trgovine Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska. Amerika mu se činila boljom solucijom, ali bila je puno dalje od Engleske. Čvrsto je odlučio, London i ništa drugo. Dugo je i potajno pripremao bijeg. Preko Trsta bilo mu je najlogičnije. Pa puno mladića odlazi tamo po traperice, tko će primijetiti da se jedan nije vratio. Ranojutarnja autobusna linija preko Rijeke do Kozine i dalje u truli kapitalizam, koji mu se odjednom i nije činio tako trulim kako mu je u djetinjstvu pričao otac.

     Ono s autobusom dogodilo se odmah još na kolodvoru. Rano jutro zna biti vrlo opasno za one kojima nedostaje sat sna nakon noćnog provoda baš tu na Gumenjaku. Skupljajući hrabrost za provedbu svoje nakane, naš je bjegunac nakon dugog druženja s vinskom braćom, zadrijemao u kolodvorskoj čekaonici. Probudili su ga  milicajci tražeći osobne dokumente, iako su  ga već dobro poznavali. Baš u pravi trenutak,  jer za nekoliko minuta polazi autobus u  svijetlu budućnost. Na autobusnom kolodvoru istovremeno može kretati više njih. Još uvijek mamuran i opijen Martin nije ni vidio ni čuo, ali je zato osjetio snažan udarac u leđa nakon čega je izgubio svijest.

    Poslije je još dugo pričao kako mu je žao samo to što ga je udario autobus baš na liniji za Beograd. Da je barem bio onaj za München, koji odvozi naše na zapad. Pričao je još i o tome kako je možda i bolje da nije pobjegao u Englesku jer da su tamo autobusi duplo veći.

    Pričao mi je da ni kasnije u životu nije putovao u inozemstvo ni javno ni tajno. Zato je obišao cijelu Jugu, radeći na raznim  gradilištima Tehnobetona. No, najviše ipak kao jedan od tehničara, ali i glavni nosač koncertne opreme Atomskog skloništa.

Nikad mi nije pričao kako je završio na rock estradi bivše države. Naime, iako je u našim brojnim razgovorima volio pričati o svom životu, dobivao sam dojam da o nekim vremenima i događajima nije htio svjedočiti. Isticao je da je imao vrlo sadržajan i buran životni tok. Za mnogočim je žalio. Ženama, a najviše za Fridom kojoj je uvijek govorio da bi joj ljepše pristajalo ime Ferida. Feridu nije oženio, ali ni bilo koju drugu. Sad je u kasnim šezdesetima i tvrdi da još nije vrag mrtav.

    Žalio je  Martin i za nekim bivšim prijateljima. Đoser mu je bio kao brat. Plakao je jednom u životu. Nakon  smrti najdražeg mu pjevača i prijatelja. U tim trenucima sažaljenja razdiralo ga je sjećanje na koncert u Pančevu kad je njegovom krivicom  Sergio završio na podu. Martin nije primijetio kad je postavljao stolicu, na kojoj za vrijeme koncerta sjedi pjevač Atomskog skloništa, da su daske na pozornici razmaknute. Đoserova bolest bila je već uznapredovala, tako slab nije mogao zadržati ravnotežu. Noga od stolice polako je ali sigurno propadala, a propadale su i noge pjevača i pad je bio neizbježan. Sa žaljenjem se sjećao još mnogo svojih životnih  nespretnosti.

   Volio je sport i pratio košarku i vaterpolo. Najviše na televiziji u svojoj omiljenoj gostionici Suho grlo. Upravo ispred tog lokala, jednom prilikom, zaustavila ga je televizijska reporterka i pred kamerom upitala o sinočnjoj  sjajnoj pobjedi košarkaške nacionalne vrste. On je u očekivanju svojih pet minuta televizijske slave ipak bio preindisponiran i s toliko otežanim jezikom da je jedva izgovorio kako je za njega najbolji igrač u jučerašnjoj utakmici bio Ronald Lopatni. Tek drugog dana baš na istom mjestu u razgovoru s poznanikom postao je svjestan svog lapsusa. Nije mogao vjerovati da je njegova izjava bila emitirana na televiziji. Postao je medijska osoba pod umjetničkim imenom Ronald. Nikom tada nije želio objašnjavati svoju jezičnu nezgodu. Meni je, eto, nakon toliko godina ipak priznao da ga je zbunila, osim alkohola, i  činjenica da su plećka i lopatica jedno te isto, pa je zato zamijenio vaterpolistu Lopatnija za košarkaša Plećaša.

   Za razliku od ostalih članova bibliokombija Martin je cijelo vrijeme stajao sa mnom među policama s knjigama i uz smješak ispraćao sve svoje susjede čitaće. Naša komunikacija uvijek bi bila prekidana dolaskom pojedinog korisnika. Nastavljali bismo razgovarati tek kad bi se osoba udaljila, što bi on uvijek provjeravao u vanjskom ogledalu vozila. O svojim sumještanima je govorio kao o tajnim agentima koji svi imaju zadatak da ga uhvate na djelu. Nisam shvaćao o kakvom djelu je riječ.

   Imao je Tine, kako je zahtijevao da ga oslovljavam, i blistavih događaja u životu. Predivno je plesao. Pobjeđivao je na više plesnih natjecanja i to uvijek s drugom partnericom. U šali je za sebe  govorio da od formalnog obrazovanja ima dvije godine ekonomije i plesni tečaj. Rekao mi je da je oduvijek sanjao o tome da bude pobjednik nekog plesnog maratona, ističući da ne bi želio završiti kao glavni lik iz njemu omiljenog filma I konje ubijaju, zar ne. Znao je i meni pokazivati neke od svojih plesnih bravura. Kombi s knjigama bi se ljuljao, dok me on držao za ruku  pokušavajući mi objasniti svoj poznati okret. Kako mi je samo bilo neugodno kad sam na ulazu ugledao sumnjičav pogled gospođe Pritisković. Kud baš ona, proletjelo mi je kroz glavu. Upravo je nju jednom na seoskoj zabavi moj plesni partner oborio s nogu, u pravom smislu riječi. Rekao je da mu je jednostavno pobjegla iz ruku.  Sve bi bilo prošlo donekle u redu da je on nije krenuo podizati, ali se na mokrom podu okliznuo i u sljedećem trenutku  već i sam bio na nesretnoj ženi.  Počeo sam objašnjavati, ali me već nakon prvih riječi gospođa prekinula samo mahnuvši rukom prema Martinu.

   Imao je on po svojim riječima velikih i malih životnih padova. Jedan od većih je bio onaj kad je morao prihvatiti posao čistaća javnog zahoda na glavnom zagrebačkom trgu. Na svoju sreću nije dugo izdržao. Spominjao je da je to bilo prestrašno i da su mu tamo stalno radili neka sranja. Od tada više nikada nije koristio javni WC.

   Ispunivši svoju alkoholnu kvotu završio je na Rabu u bolnici i tvrdio kako je tamo proveo jedan od najljepših razdoblja svog života. Puno je čitao. Ponovno se vratio poeziji, Svoje je stihove govorio uvijek za doručkom na oduševljenje svih prisutnih. Ravnatelj mu je obećao i nastup na Rapskoj fjeri, za što se na žalost nisu stekli uvjeti prije  upućivanja u njegovu sadašnju udomiteljsku obitelj.

   Za Ivana i Ivanu je govorio da su dobri ljudi. Bavili su se poljoprivredom i svaštarili kao i svi  u ovom kraju. Uzgajali bi sve pomalo u vrtu i na polju, samo vinograd nisu   imali. Navodno ga je davno u napadu bijesa posjekla Ivanova prababa. Taj bijes se genski prenosio na pokoljenja. U njihovoj kući nije bilo alkohola unatrag nekoliko generacija. U takvom okruženju boravio je Tine već nekoliko godina, sljubivši se s načinom života svojih domaćina. Obavljao je sve poljodjelske poslove onako iz zabave, jer su mu rekli da ne smije zarađivati, da ne ostane bez sredstava socijalne pomoći. Pomirivši se sa sudbinom prihvatio je sve što mu je život donosio. Tako je prihvatio i mene.

      Moj prvi dolazak u selo bio je za njega ugodna promjena i veliko iznenađenje. Zahvaljivao je svima nama koji smo osmislili projekt Čitajmo zajedno. Hvalio je EU što nam je odobrila sredstva, ravnateljicu knjižnice i općinskog načelnika. Posebno mu je pogodovalo to što je stajalište pokretne knjižnice bilo ispred vatrogasnog doma, baš nasuprot pašnjaka gdje je već od proljeća čuvao krave. Tako je mogao i iz moje knjižnice paziti da mu Perava ne odluta u gazda Jokinu pšenicu. Joka je bio okorjeli protivnik knjiga i knjižnica. Povišenim tonom mi se obraćao i govorio da parkiram tamo ispred škole, jer da je knjigama mjesto samo u školi. Martin me uvijek svesrdno branio, ta bili smo nakon tri godine već pravi prijatelji spremni pomoći jedan drugome.

   Tako sam, pomažući svom najvjernijem čitaću, i ostao bez knjižničnog, službenog mobitela. Nisam ga izgubio, znao sam točno gdje je, bio mi je ispred nosa, tako blizu, a tako daleko. Martin  me zamolio da mu na trenutak pričuvam Peravu i njene dvije prijateljice dok on ode u trgovinu kupiti cigarete. Tutnuo mi je u ruku svoj pastirski štap i odjurio. Tri životinje kao da su jedva čekale da im se čuvar udalji, brzim koracima krenule su prema Jokinom usjevu. Potrčim vičući i mašući štapom. Na trenutak su zastale i okrenule se prema meni. Perava, koju sam već znao iz viđenja, kao neki vođa i zaštitnik krda odlučno krene prema meni. U okretu mi ispadne štap. Sagnem se, a iz džepa na košulji izleti mobitel. Luda krava iza mene na korak. Ne stigoh podići telefon. Produžim nekoliko metara na sigurnu udaljenost, okrenem se, a bezobrazno govedo podiže rep i u tom trenutku ispusti obilni izmet  poklopivši moj  mobilni uređaj.

    Nikad više ništa nisam stavljao u džep od košulje. Nikad više nisam čuvao krave i nikad nikome nisam rekao kako sam ostao bez mobitela, osim, naravno, Martinu.

    Pritiskovićka je upravo izišla, a njega još nema. Brinem se. Pogledam kroz vjetrobransko staklo u smjeru odakle inače dolazi. Nema naviku kasniti. Ipak. Iza pritvorenih vrata začujem poznati glas, ali ovaj put s nekim čudnim prizvukom:

-          Dobar dan, želim, imate li neku knjigu erotskog sadržaja?

Otvaram i odgovaram:

-          Nemamo, sve su posudili u staračkom domu u susjednom selu.

-          Ovaj put mislim ozbiljno, ozbiljno reče Tine.

-          I ja, odvratim još ozbiljnije.

    Koliko mu je vremena trebalo da skupi hrabrosti tražiti željenu literaturu. Mislio sam da ga poznajem. Prvi put da nije ostao duže, okrenuo se i otišao. Bio je to jedan od onih njegovih dana na koje me, sjećam se,  upozoravao. Ovaj današnji je očito prvi.

    Vozim polako. Cesta kroz selo je zavojita, znaju pasti knjige s police. Na izlazu kod zadnjih kuća maše mi gušćarica, Martinova simpatija i Jokina kćer. Reče mi Tine za nju da nezna čitati baš najbolje, ali on će je naučiti, kad zajedno pobjegnu na Rab.

     Ubrzavam, dok iz radija dopiru Lambertovi rifovi, a Đoser pjeva da za ljubav treba imat dušu.

    I za štošta drugo u životu, pomislim.

    Ja sam knjižničar. Knjižničar u pokretnoj knjižnici.

*Napomena:

Autor dozvoljava kopiranje, tiskanje i dijeljenje prethodnog literarnog teksta uz obavezno isticanje imena autora na svim kopijama. 

Ostaje nam samo reći - vidimo se u Rijeci!