U rujnu, čije su kišne kapi odlučile nadoknaditi sve propušteno proteklih mjeseci, imao sam sreću sudjelovati na Biblionetu. Riječ je o znanstvenoj i stručnoj godišnjoj manifestaciji iz područja knjižničarsko-informacijske djelatnosti Republike Srbije čija je misija promocija djelatnosti matičnih knjižnica organiziranih u Zajednici matičnih biblioteka Srbije. Ovogodišnja tema bila je uloga informacijske i komunikacijske tehnologije u razvoju inovativnih usluga u knjižnicama, a dobar dio sadržaja činili su primjeri rada gostiju iz svijeta i regije, pa je po pozivu organizatora (zahvale Marjanu Marinkoviću, pomoćniku direktora Biblioteke grada Beograda) i naša Gradska knjižnica Rijeka tu našla svoje mjesto.

Domaćinima smo predstavili priču “GKR 2020 - razvoj jedne gradske knjižnice u Europskoj prijestolnici kulture”, a u kojoj je naglasak bio na već uhodanim inovativnim projektima koji mijenjaju način doživljaja i komunikacije knjižnice (Magazin…), eksperimentima na planu stvaralaštva (3D printanje i VR…), rizičnim projektima (kampanja Pogurajmo bibliobus…), neuspjesima (Knjigomet…) te naposljetku o participaciji Gradske knjižnice Rijeka unutar projekta Rijeka 2020 u vidu stvaranja nove zgrade knjižnice i Dječje kuće u kompleksu “Benčić”. Prema reakcijama slušatelja čini se da je sve navedeno izazvalo lijepu i pozitivnu reakciju prisutnih, što mi je izrazito drago.

Sloboda eksperimentima

Biblionet, bar njegov prvi dan na kojem sam jedino mogao prisustvovati, bio je  iz moje perspektive intrigantan - nije zapravo bio opterećen samim tehnologijama, što bi rezultiralo suhoparnošću i dosadom, već naglašavanjem atmosfere i svojevrsne nove paradigme knjižnica. Možemo reći i da je riječ o ideologiji koju moderne knjižnice usvajaju na novom stupnju svog evolucijskog razvoja. Tako su posebno upečatljivi bili Toby Greenwalt (nezgodno je prevesti funkciju “Director of Digital Strategy and Technology Integration” u Carnegie Library of Pittsburgh iz SAD-a) koji je počastio izlaganjem “Closing the Loop: Community, Contradiction, and the Evolution of Libraries”. Toby je proveo kroz cijeli niz primjera rada u svojoj knjižnici od boravka na Redditu u provociranju komunikacije s građanima do eksperimentiranja s posudbom alata, glazbenih instrumenata… Vidjelo se iz prve ruke kako u jednom dinamičnom ambijentu, kao što je američki, knjižnica svakodnevno okreće potpuno nove stranice svojeg postojanja. S druge pak strane, na konkretan primjer nije bio usmjeren Rob Davies, već legendarni stručnjak za knjižnice i EU projekte iz Londona, usmjeren na općenitije smjernice i trendove izlaganjem “Libraries and technology: moving with the times”.

Gosti iz Engleske i Amerike vrlo su se dobro nadopunjavali - tako je ilustrativan Tobyjev opis njegova radnog mjesta s ključnim pojmovima “online fundraising”, “digital collection”, “mobile app”, “catalog”, “technology strategy and system” (nije rekao surađuje li sa Supermanom pri ostvarivanju svih ovih zadataka…) ili pak teza da knjižnica mora imati budžet za inovativne pokušaje, pogreške, učenje na temelju “faila” i općenito usvajanje kulture eksperimentiranja. Davies pak od knjižnica traži puno više, čak i daleko više od onoga kako knjižnice same sebe vide i doživljavaju. Recimo tako da je široko pričao o tekućoj industrijskoj revoluciji i novom stupnju automatizacije poslovanja (robotika, AI, 3D printanje, VR…) te je u takvim trenutcima uvijek postavljao pitanje “što knjižnice imaju reći o tome”, “kako knjižnice sebe vide u takvom svijetu”...

Očito je da Davies uz tradicionalne posudbene funkcije i ulogu na planu čitalačke kulture cijeli koncept suvremene knjižnice doživljava u transformiranju u značajniji i snažniji društveni entitet lokalnih sredina. Većina knjižnica egzistira vrlo rutinizirano na bazičnoj servisnoj razini te vrlo rijetko u zajednici djeluje proaktivno anticipirajući promjene. U svakom slučaju, ne bismo li u svemu tome bili malo bolji, pomaže Biblionet i slične konferencije druženje na kojima je izrazito važno za osvješćivanje cijelog niza procesa i promjena kojima smo izloženi u svakodnevnom poslovanju. A sljedeći primjeri s ovog kratkog putovanja svjedoče o burnosti procesa...  

Upravo za vrijeme trajanja Biblioneta neposredno do Biblioteke grada Beograda otvarao se novi trgovački centar Rajićeva čiji su značaj i semantike koje se mogu izvesti višestruki - riječ je o prvoj izgradnji takve vrste u povijesno i urbanistički visoko vrijednom području samog središta Beograda u Knez Mihilovoj, popularnoj šetnici, trgovačkoj i ugostiteljskoj zoni, pri samom ulazu u turistički i povijesno značajni Kalemegdan. Tako je, dok smo mi pričali o VR-u u knjižnici, izvana s probe za nastup na otvaranju dopirao Bajagin glas (Verujem, ne verujem…). Rajićeva je svijet Armanija, Calvina Kleina (...), da spomenemo samo neke brendove koji se nameću s fasade prema Knez Mihailovoj, ali i prozorima knjižnice. Naime, trgovački centar ne samo da se nalazi neposredno uz zgradu Biblioteke grada Beograda već je u njemu izgrađeno i novo spremište knjiga same knjižnice na 1600 kvadrata, što je vrlo intrigantan spoj dva svijeta. Slika koja se meni vrtjela po umu jest kako ne bi bilo loše da tako dobro kao Rajićeva izgleda i nova knjižnica - Davies je upravo na izlaganju pokazivao slike knjižnice u Aarhusu Dokk1 i estetske sličnosti ne mogu se ne primijetiti iako je sadržaj potpuno drugačiji.

Prazna Slavonija i ukusna pljeskavica

Beograd po sebi uvodi i jednu posebnu energiju, što proizlazi iz veličine i značaja grada - sredina je to čija šira zona ima gotovo dva milijuna stanovnika, visoko urbanizirano područje sa svim ustanovama nataloženima tijekom desetljeća središnje uloge grada u raznim državama i kontekstima te točka spajanja različitih kultura, vjerovanja i stilova života te vjerojatno najvažnije, geostrateških interesa velikih sila. Ni sam put do Beograda nije bio bez uzbuđenja, posebno nakon prelaska u Srbiju - naime, u vlaku je bio mladić iz Bahreina, što je izazvalo značajnu pažnju policije. Uslijedilo je pregledavanje, izvlačenje iz vlaka, dugotrajno provjeravanje, čekanje…

Pri povratku pak u vlaku su zamjetni bili mladići tamnoputije kože, obučeni u H&M odjeću, a negdje u Rumi po ulasku policije u vagon postalo je jasnije o čemu je riječ - ilegalni imigranti. Akcija nije trajala predugo - policajaci su bez previše razmišljanja dečke dignuli sa sjedalica, zaderali se “No Šid! Marš u prihvatilište u Obrenovac!” i njihovo putovanje prema Zagrebu odnosno EU bilo je završeno. Bili su to imigranti iz Afganistana, o čemu zavaljeni u riječke kauče s pogledom na more uglavnom slušamo i čitamo kao o nečem apstraktnom i dalekom, a ovdje se iz prve ruke vidjelo koliko dramatičnosti i napetosti taj proces izaziva na realnom terenu u jednom običnom vlaku.

Drugi uvid iz vlaka vjerojatno također ima veze s imigrantsko-emigranskim temama, samo je riječ o nečem iz naše neposrednije okoline. Naime, pri prolasku kroz Slavoniju vrlo je uočljivo da ogromni komadi zemlje jednostavno nisu obrađeni, zarasli su i zapušteni, ali ipak gotovo svako mjesto na upečatljivom mjestu ima nogometni teren. S druge strane granice, u Srbiji, zemlja je doista češće i intenzivnije obrađivana, pa i ne čudi onako ukusna hrana u skadarlijskim restoranima.  

U slavonskoj priči svoje su odigrali industrijalizacijski i deagrarizacijski socijalistički procesi, potom tragika ratnog razaranja i progona, ali 22 godine (!) nakon posljednjeg ispaljenog metka to je mahom rezultat zbunjenosti prema razvoju jedne sredine koja je očito odlučila odustati i otići. I kada se putuje iz smjera Slovenije prema Hrvatskoj ambijent je sličan - dok u jednom trenu gledate krave kako pasu (obično uz kakvu kućnu slovensku pivovaru…), po prelasku granice ti prizori ljudi koji rade i žive od svoje zemlje pretežno i upečatljivo nestaju.    

Na stranu VR i 3D printanje, možda je, da se nadovežemo na Daviesa, pravo pitanje što knjižnice i ostali važni subjekti imaju reći o ovome? Od mijenjanja jastučnica u naslijeđenim nekretninama i iznajmljivanja pedalina preživjet će samo nekolicina, a kvalitetno meso, mlijeko i kruh trebamo ipak svi…