Alen se dobro sjećao okusa pite njegove bake koja je vještinu donijela u Rijeku 1949. godine došavši iz Bihaća. Valjda je baš zato odmah kada je pročitao vijest poslao mail Centru tehničke kulture kojim se prijavio na njihovu radionicu izrade bosanske pite i eto ga sada - ove subote ujutro valja tijesto. Može to raditi na miru - svoju desetogodišnju kćerku Laru i njenu prijateljicu Mašu ostavio je još ranije u Dječjem odjelu Stribor Gradske knjižnice Rijeka, gdje i one uče - 3D modeliraju i potom 3D printaju oblikovane predmete. Zato je i imao u džepu privjesak koji je Lara nazivala “Creeper”, navodno je riječ o nekom liku iz igre Minecraft. Poslije će svi zajedno do Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, gdje je s kumom Zoranom, prijateljem još od studentskih dana na filozofiji, dogovorio gledanje novog filma u ciklusu “Kino pobjeda”. Curama će biti dosadno, ali njemu neće smetati budu li za to vrijeme igrale na mobitelu ono što zovu agar.io. Po završetku filma iz kazališta su krenuli prema kompleksu Benčić, tamo su parkirali auto. Inače bi stali na Školjiću, ali nije bilo mjesta - u obližnjem muzeju računala Peek&Poke nastupali su Boris Dežulović i Predrag Lucić sa svojom zbirkom političko-komične poezije. Šećući prema Benčiću, Alen navrati u predvorje Art-kina ne bi li posudio knjigu Povijest kinematografije u Rijeci, dobro mu je došla ta mogućnost. Prolazivši kroz Benčić, zatekle su ga uspomene - uf, koliko dugo nigdje nije bio u noćnom izlasku vani sa suprugom - još od koncerta Damira Avdića koji je ovdje organizirao Muzej moderne i suvremene umjetnosti. “Tata, tata, idemo sada na klizanje u Tower”, iz sjećanja ga je trznula Lara…   

Ovaj uvod, iako izmišljen (i bez pretenzije da bude loša književnost), zapravo u priču zarobljava potpuno istinite događaje i ponudu riječke kulture - da, relativno često (naglasak na relativno) u centru tehničke kulture može se miješati pita, u kazalištu gledati film, u knjižnici 3D printati, u kinu čitati, u muzeju slušati koncert… Možda među silnim neotvorenim facebook “event” pozivima stoji i onaj na house party u Udruzi umirovljenika.  

Ništa od navedenog ne treba nas čuditi, plašiti ili zbunjivati - ustanove (i udruge koje su uspjele izgraditi proizvode koji nalikuju uobičajenoj percepciji rada ustanova), nalaze se usred evolucijskog vrtloga koji će nekima zauvijek promijeniti svrhu, način rada, javnu percepciju, ulogu u zajednici… Naime, prije svega pokazuje se da gotovo svi kulturni subjekti imaju potrebu za temeljnim reosmišljavanjem svog temeljnog poslovanja, širenjem ponude ili pak samo promjenama u metodama i načinima prezentacije vlastitog rada javnosti. Izvora je promjene puno - želja za novim korisnicima, privlačenjem medijske pažnje, odašiljanja slike o uzbudljivoj ustanovi neuronjenoj u uobičajene tradicionalne okvire koji se a priori percipiraju kao negativni… Dok jedan dio javnosti od kazališta očekuje uobičajeno dobru dramsku predstavu, drugi očekuju rubnost i pomak granica i to je kontradikcija u okviru koje se odvija novo djelovanje. Osjeća se pri tome i snažna potreba za korisnicima različitih interesa - knjižnica želi korisnike sklone tehničkom području, tehnički centar umjetničkom (i kulinarskom), muzej sklone noćnim izlascima…  Želi se biti korisniji zajednici. Želi se biti življi. Želi se iznenaditi i začuditi. Teško je i navesti sve stručne skupove od muzeologije do teatrologije koji govore o “pozivima na mijenjanje” i sada se dio toga primjenjuje u praksi.  

Bolje bismo razumjeli procese kada bismo dubinski čitali povijest razvoja hrvatskih (i riječkih) ustanova u kulturi. No na tom planu ne možemo biti potpuno zadovoljni - malen je broj suvremenih, studioznih i interdisciplinarnih istraživanja, ujedno i zanimljivih narativa, koji nam u obliku knjiga približavaju povijest razvoja ustanova. Obično nastaju monografije pojedinih ustanova koje pak uz prigodničarske sadržaje bivaju svedene na “događajnicu” kojoj nedostaje slojevitiji sociološki i kulturološki pristup. O nacionalnim sintezama da i ne govorimo - npr. tek je nedavno objavljen pokušaj sinteze povijesti hrvatskih knjižnica. Ipak, samo tako moći ćemo suvislo pratiti i razumjeti transformacije korijena, vizija, svakodnevnog rada i javne percepcije. I sociolozi bi nam pri tome mogli pomoći - kilometri teksta napisani su o izmiješanim, razbijenim, transformiranim identitetima koje su donijeli procesi onoga što se naziva “postmodernom”. Čak je i rodni identitet prepoznat kao onaj koji se konstruira i preuzima po volji neovisno o biološkim predispozicijama.  

Naravno, svijetu poslovnih i poduzetničkih praksi nije to ništa novo, već nešto što djelovanje vodi u skladu sa smjernicama koje od svakog poslovanja traže konkurentnost, inovativnost, agilnost, brzo reagiranje na tržišne promjene… Ilustrirajmo to primjerkom Kodaka - ako se munjevito razvijaju digitalni fotoaparati, nitko ne može očekivati da će opstati tržište filmova za analogne uređaje - Kodak je na grub način naučio tu lekciju. Nintendo, jedan od najvažnijih svjetskih proizvođača videoigara i igraćih konzola, izvorno je radio igraće papirnate karte, kasnije gigant mobilne telefonije Nokia počeo je život kao tvornica papira (među ostalim i toaletnog), Colgate koji koristimo kao zubnu pastu zapravo je radio svijeće. Najpoznatiji i možda najfascinantniji primjer poslovne transformacije i ulaska u bavljenje područjem koje od njih “po definiciji” nitko ne bi očekivao svakako je Apple - proizvođač stolnih računala na kraju je najširi utjecaj ostvario na području glazbene industrije i mobilne telefonije, a sada to isto pokušava i na tržištu satova… Svakako, ustanove u kulturi i poduzetnički pothvati imaju maksimalno drugačije izvore i razloge postojanja, ali u smislu svakodnevnog poslovanja jedan je cilj zajednički - imati kupce, korisnike, posjetitelje... I nije li naposljetku to najvažnije?

Definicija iz područja botanike govori nam o hibridima, iza čega se krije “sjeme ili životinja nastala križanjem roditelja različitih uzgojnih linija, pasmina ili vrsta”. Vjerujem da su pojave kojima svjedočimo na planu razvoja domaćeg kulturnog života najjasnije razumljive upravo zahvaljujući tom pojmu te da ćemo svjedočiti novim spajanjima “uzgojnih linija” koja će rezultirati novim korisnim proizvodima i uslugama za javnost. Projekt “Dječje kuće” u sklopu Europske prijestolnice kulture 2020. bit će najeklatantniji i do sada možda najradikalniji rezultat takvog “hibridnog” pristupa.

No proces je to pred kojim je cijeli niz izazova i dilema, a istaknut ćemo samo neke: teško možemo očekivati da i formalne upravno-zakonodavne strukture pravovremeno prepoznaju transformativne procese, što rezultira nizom financijskih i operativnih problema (npr. knjižnice uglavnom i ne mogu sudjelovati na natječajima raspisanima iz pravca tehničke kulture, kao i obrnuto), s obzirom na novi profil potrebnih zaposlenika, sistematizacija radnih mjesta ne odgovara novim potrebama, što usporava proces zapošljavanja, a kao možda najveći izazov može se istaknuti opasnost od zanemarivanja rada na temeljnom području djelovanja. No je li to doista i realna opasnost? Vjerovanja sam da je tome tako samo ako postoji značajna potkapacitiranost organizacije za bavljenje i “uobičajenim” i “novim” poslom - ako “hibridizaciju” prati i odgovarajući rast kapaciteta, opasnosti nema, već možemo govoriti samo o širenju i adekvatnom obogaćivanju usluga.

Uz navedenu dilemu, sklon sam vjerovati da je značajan izazov nadvladati i prevladati postojeće javne percepcije koje uvjetuje i jezik te postojeće pojmovno označavanje. Riječi kao “knjižnica”, “muzej”, “kazalište”, “kino” (...) toliko snažno sugeriraju što se od tih ustanova može očekivati da gotovo uvjetuje i većinu korisničkih očekivanja. Stoga je adekvatan dizajn novih usluga, a time i dizajn korisničkog iskustva, zadatak od najvećeg značenja.

Ne čini mi se da se trebamo bojati novog “hibridiziranog” svijeta - kao građani i korisnici dobivat ćemo sve više, novije i korisnije usluge i sadržaje. Sjetimo se i  fenomena narodnih čitaonica koje su isplele knjižnične, čitaoničke usluge s plesnim zabavama, kartanjem, kockanjem i gastronomijom. A to nas čudi samo zato što nismo bili na toj zabavi, stoga novu ne smijemo propustiti.