Čim je nešto zabranjeno, onda je odmah i privlačnije. Znači, da bi čitanje postalo popularan čin, mora se najprije zabraniti zakonom! Ako se uvedu sankcije u novčanom obliku, onda će se čitati iz inata, jer se ne smije? Eh, kamo sreće. Podsjeća me to na film Equilibrium (Kurt Wimmer, 2002.), gdje su emocije zabranjene, stoga je i čitanje knjiga nepoželjna radnja, ali uvijek se nađu buntovnici koji se odupiru hladnom sistemu.

Zabranjeni motivi u dječjoj književnosti privlače pažnju. Što su rjeđi i manje spominjani, to su zamamniji i traženiji. Smrtonosne i zarazne bolesti, prisutnost raka i smrti, pitanje popularnosti, opisivanje ovisničkih zajednica i delinkvenata, ulični sukobi, ratna razaranja i osobna stradanja - to su teme koje zanimaju dječje čitatelje kada se nalaze između djetinjstva i adolescencije pa se ti naslovi često ubrajaju u adolescentsku književnosti.

Sveprisutna smrt

Motiv smrti imamo već kod braće Grimm (kada vještica završi u peći) i Andersena (djevojčica sa šibicama smrzne se od hladnoće), a spominje se smrt i u romanu Putovanje Plave strijele. Ne bude sve idealno tijekom putovanja, ne doživi svaka igračka sretnu sudbu. Smrt dječaka Nemečeka najdirljiviji je dio romana Dječaci Pavlove ulice što malo koga ostavi ravnodušnim, a jednako je potresna smrt djevojčice Emice u kratkoj noveli Iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka.

Smrt je prisutna u pjesmi Balada iz predgrađa Dobriše Cesarića, a stalno prijeti u romanu Čvrsto drži joystick Josipa Cvenića. Bolest je u tom romanu posljedica černobilskoga zračenja. Dječak Nino, ni kriv ni dužan, mora se suočiti s teškom bolešću. Mora prihvatiti vlastitu bolest, ali se ne smije i pomiriti s njom jer nisu na istoj strani. Taj roman trebala bi pročitati svaka osoba koja se našla u izolacijskoj sobi, ali i roditelji te osobe. Premda otvara tešku temu, pruža nadu, nije da će čitatelj pasti u tešku depresiju tijekom čitanja, ali trebao bi shvatiti kako je sretan što nema zdravstvenih problema.

Veoma je sličan roman Gumi-gumi Zorana Pongrašića; u njemu djevojčica Marina proživljava bolesničku dramu kakvu njezini vršnjaci mogu samo sanjati ili gledati na malim i velikim ekranima. Opet je opasna bolest u središtu zbivanja, no Pongrašić piše o njoj kombinirajući humor i zbilju, nije da ubija čitatelja detaljima, već ga uspijeva nasmijati. I bolest ima svoju smiješnu stranu, nije da je stalno smrtno ozbiljna!

Nekonvencionalno odrastanje

U romanu Olfi među ženama (Znanje, 2009.) Christine Nöstlinger (1936.) glavnu riječ ima Wolfgang (zvan Olfi), mladić koji odrasta bez oca, okružen ženama. Može li takav život imati negativne posljedice? Sudeći po članku kojeg je Olfi pročitao, može! U njemu se tvrdi da djeca koju odgajaju muškarci postižu bolje rezultate u intelektualnom pogledu pa se Olfi pita koliko ima istine u tome. Gdje mu je otac? Zašto nema nijednog muškarca u njegovoj obitelji, nego samo sedam žena (majka, baka, bakinom sestrom, dvije tete i dvije starije sestre)? Olfi odluči potražiti oca. Usput upozna zanimljivu djevojku koja se također ne može pohvaliti sjajnim životom. Upadne u tipične tinejdžerske probleme u kojima ima lakih opijata. U romanu Olfi među ženama Christine Nöstlinger pametno koristi mnoge tabu teme kao motive.

Neprimjerene zabave bez nadzora odraslih, prikriveno obiteljsko nasilje i odrastanje u neidealnim uvjetima motivi su koji nisu česti u dječjoj književnosti, a roman Olfi među ženama nalazi se na popisu lektire, i to za šesti razred^[1]Na popisu lektire za šesti razred nalazi se i roman Konrad, dječak iz limenke iste autorice. Roman Konrad, dječak iz limenke govori o tome kakav je teret biti savršen u svijetu sveprisutne nesavršenosti, na duhovit način govori se o pritisku okoline, prednostima i manama perfekcionizma.,a roman bi bio prigodniji za učenike osmih razreda.

U šestim razredima učenici su još neiskvareni i rijetki su oni koji proživljavaju ono što i Olfi. On svakako nije savršen protagonist, ali nije ni povodljiv mladac koji se upušta u eksperimentiranje s opijatima samo da bi se svidio društvu: „Fešte služe tome da se ljudi zajednički provesele. Nekoga tko se nakrcao do vrha, svejedno rakijom ili drogom, ne zanima nitko, niti pak ikoga može zanimati on sam. Jedina zabava koju oni – barem se meni tako čini – imaju jest da poslije u sivoj školskoj svakodnevici neprestance pričaju o tome kako su se božanstveno osjećali i kako je bilo super, a sa svakim novim danom udvostručuju se količine alkohola i haša. Glasno i među prijateljima sve to ne mogu reći, jer bih inače važio kao kvaritelj igre i mamin sin.“ (73.)

Christine Nöstlinger ne podilazi mladim čitateljima, nije joj namjera steći popularnost korištenjem škakljivih motiva. Nekim je učitelji(ca)ma diskutabilan roman Tajni leksikon Želimira Hercigonje u kojem glavna protagonistica Anamarija opisuje konkretne situacije s kojima se mladi sve ranije suočavaju. Na tapeti je često i roman Tajni dnevnik Adriana Molea, zbog određenih dijelova im je neprihvatljiv, baš kao i knjiga Mali ratni dnevnik.

Nemam ništa protiv da Mali ratni dnevnik bude na popisu lektire premda se ne slažem s razmišljanjima i postupcima nekih likova. Zašto da djelo ne bude uvršteno na popis? Ako je knjiga na popisu i sadrži dvojbene dijelove, onda neka učitelj tijekom analize na satu otvoreno popriča s učenicima o diskutabilnim dijelovima. Međutim, to se malo tko usudi raditi, u pravilu se izbjegavaju političke teme.

Roman Mali ratni dnevnik svakako nije djelo za učenike šestih razreda jer oni nisu u dovoljnoj mjeri upoznati s povijesnim činjenicama. Prikladnije je to štivo za učenike osmih razreda, kada učenici imaju više znanja o Domovinskom ratu (jer ju obrađuju na satu povijesti) i znatno zrelije pristupaju toj temi. Najlakše je roman zabraniti i maknuti s popisa, no time će se dobiti samo kontraefekt – neće se ništa manje čitati niti će se razina nerazumijevanja djela smanjiti. I diskutabilne knjige trebaju biti na popisu, na učitelju je da pokuša s učenicima raspravljati o njima i objasniti im događaje koje su negativno obilježili mnoge ljudske živote.

Djevojčica Cvijeta, pripovjedačica u romanu Mali ratni dnevnik, opisuje ratna zbivanja i dane progonstva, a pri kraju knjige dotiče se i cenzure: „Snjeguljica je stavljena na popis zabranjenih knjiga jer su se neki roditelji žalili tvrdeći da ova knjiga sadržava prizore nasilja. Razmišljala sam o davno pročitanoj knjizi prisjećajući se njezina sadržaja. Koje li će knjige nama u Osijeku zabraniti?“ Nasilja i teških životnih priča ne manjka u Malom ratnom dnevniku, no ipak ga nitko dosad nije zabranio. Prikazuje se jedno povijesno razdoblje, nesretne i krvave devedesete. Likovi su istraumatizirani, a neki su dobrano zadojeni mržnjom i ideologijom. Jedan hrvatski svećenik u radijskom eteru izjavio je riječi netipične za svoje zanimanje: „Bože, naučio si me voljeti ljude. Molim te, nauči me da ih mrzim, jer u ratu samo mržnja može pobijediti.“ (94.)

Što učiniti s tim riječima u romanu? Treba li se zato roman izbaciti s popisa? Ja bih baš zbog tih riječi zadržao roman na popisu – svećenikove riječi mogu se iskoristiti za raspravu na satu književnosti ili vjeronauka. Pomoću njih može se objasniti učenicima kako taj način razmišljanja nije primjeren i da mržnja rađa mržnju i nove nesporazume. Može se objasniti da su i svećenici samo ljudi te da i oni mogu u trenucima očaja izgovoriti svakojake riječi, pa i one nepoželjne, nesvojstvene svećenstvu.

Mnogi su ljudi tijekom ratnih godina bili vođeni strahom i mržnjom, funkcionirali poput svećenika čija molba Bogu nije prikladna. Za očekivati je da će neki čitatelji osuđivati svećenikove misli, dok će ga neki zdušno podupirati jer se percepcija čitatelja razlikuje. Meta Grosman u knjizi U obranu čitanja (Algoritam, 2010.) napominje „da nije opravdano očekivati jednaka čitanja, čak i kad je riječ o homogenim skupinama čitatelja koji su u istoj kulturi i školi usvojili slične predodžbe o tekstovima i njihovim žanrovskim obilježjima potrebnima za čitanje.“ (29.)

Potencijalne opasnosti

Upozna li čitatelj neprimjerene oblike ponašanja pomoću knjige, to ne znači da će se i on početi ponašati neprimjereno i kopirati protagonistove negativnosti, baš naprotiv – prikaz neprimjerenih osobina i obrazaca ponašanja može čitatelja motivirati da bude još bolji čovjek, odnosno da nikada ne postane poput književnog lika koji se, eto, ne može pohvaliti ispravnim odlukama i postupcima. Bolje da neke negativnosti upozna preko knjige, nego na vlastitoj koži.

Teške teme nisu uvijek ugodne, ali su nužne. Sumornih socijalnih motiva ne manjka u knjigama što čine popis lektire, naročito u knjigama što su namijenjene sedmom razredu. Oliver Twist Charlesa Dickensa, Vagonaši i/ili Balada iz predgrađa Dobriše Cesarića i novela Iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka tek su neka djela što se redovno obrađuju na satu, što je dobro jer se pomoću njih kod djece razvija osjećaj empatije i solidarnosti prema potrebitima.

U tom životnom razdoblju učenici naglo gube osobine naivnog djeteta, djetinjasti skoro pa preko noći sazru i svijest im prijeđe u svijet odraslih; počne ih ljutiti silna socijalna neravnopravnost i društvena nejednakost. Uviđaju da se svugdje govori kako svatko ima jednake prilike i šanse, dok je stvarnost drukčija, prilagođena pripadnicima elitnih krugova. Uviđaju da, ako žele uspjeti i postići nešto u životu, moraju uložiti trud i vrijeme, posebice ako im roditelji nisu u stanju servirati sve na pladnju.

Novela Iz velegradskog podzemlja teška je i mučna priča o siromaštvu, jedna od knjiga koja mlade uznemiri i ne ostavi ravnodušnim. Novak je na desetak stranica uspješno pokazao kako alkohol može nadvladati čovjeka i da je alkoholizirani čovjek u stanju učiniti životnu pogrešku što se ne može ispraviti. Pokazao je kako ljudi piju iz očaja ili slabosti, da piju jer im je teško, jer žive pasji život i rade za crkavicu, dok njihov bogati poslodavac rado dijeli životne mudrosti.

Roman Mi djeca s kolodvora Zoo ne nalazi se na popisu lektire, ali ulomak iz romana čita se u sklopu redovne nastave, na satu književnosti. Premda nije na popisu, učenicima se može preporučiti i taj roman, čisto da shvate kakve sve potencijalne opasnosti vrebaju znatiželjne, naivne i neupućene mlade. Težak je to roman o svijetu ovisnosti, ali je ujedno i poučan poput filma Requiem for a Dream (Darren Aronofsky, 2000.) u kojem se vidi kamo pojedinca može odvesti ovisnička staza.

Problem se redovno krije u ljudima koji čitaju knjige, a ne u knjigama. Ako netko čita Podrijetlo vrsta Charlesa Darwina ili strip Evolucija (Naklada Jesenski i Turk, 2011.), to ne znači da je on evolucionist, baš kao što nije svaki čitatelj Biblije kršćanin. Nije toliko važno ima li knjiga u sebi tabu teme, već kakav je čitatelj, odnosno je li dovoljno zreo za tu vrstu literaturu. Hoće li manijakalno uživati u prikazu obiteljskog ili vršnjačkog nasilja ili će nešto naučiti iz tih redaka, postati bolji i stabilniji čovjek te dopuniti dosadašnje stavove o nekim anomalijama što mu nikada nisu bile drage? Važan je način na koji se knjige čitaju i što se zapravo traži u njima.

Tabu teme poput alkoholizma možda ne izazivaju javnu sablazan kao prije, ali pojavljuju se sasvim novi društveni fenomeni o čijim negativnostima valja smireno i konstruktivno raspravljati, bez skanjivanja i prikrivanja. Premalo se piše o ambicioznim roditeljima koji neispunjene želje i promociju vlastitog ega žele ostvariti kroz svoje potomke, premalo se piše o novim oblicima psihičkog nasilja i obiteljskom nasilju uopće.

Rješenje se krije u pažljivom čitanju i objašnjavanju, vođenom čitanju, a u tome veoma važnu ulogu može odigrati nastavno osoblje – svaki učitelj trebao bi prosuditi u kojoj mjeri može raspravljati s učenicima o životnim problemima dok obrađuje tekst. Naravno, može se dogodi da procjena bude kriva ili da učenici nisu raspoloženi ili dovoljno zreli za određene tekstove. Rješenje problema ne nalazi se u prešućivanju društvenih nepravilnosti, do rješenja se pretežno najbrže dolazi kroz pisanu ili usmenu riječ. Knjižničari i učitelji u rješavanju problema mogu odigrati ključnu ulogu, oni su važni posrednici između knjiga i mladih čitatelja.