Biti Petar Pan? Kako je to biti vječan dječak? Letjeti i stalno se nadmudrivati s gusarima kapetana Kuke? Sama činjenica da ne može starjeti je privlačna, naročito onima koji su svjesni prolaznosti. Kada postane svjestan smrtnosti i prolaznosti, da mu stanice stalno odumiru, čovjek poželi da je trajniji, da potraje što duže. Poput Petra Pana koji, eto, dane (i noći) provodi u Nigdjezemskoj, imun na starost i staračke muke, dobrovoljno osuđen na dječaštvo. Idila, reklo bi se.

Strip Petar Pan (Fibra, 2017.) opisuje kako je Petar Pan zamrzio svijet odraslih i postao dio mitske Nigdjezemske. Nije to strip za mlađe jer nije posve prikladan – ima golotinje i opscenih dijelova koji bi dežurnim moralistima mogli zasmetati, bez obzira što je riječ o nekoliko škakljivih scena. Golotinja nije preporučljiva za djecu premda se čovjek rodi gol i u pravilu umre gol. Nago tijelo predstavlja zabran, ono se ne bi trebalo gledati u stripovima i biti prisutno na ilustracijama, golotinja potiče nečiste misli. Tako će reći moralisti koji su opterećeni čistoćom. U knjizi Čisto i opasno (Algoritam, 2004.) Mary Douglas piše o tome kako se pogledi na prljavštinu i tabue razlikuju između različitih kultura te kako se pojam „prljavština“ mijenjao kroz povijest: „Naše predodžbe o nečistom sastoje se od dviju komponenata: od brige o higijeni i od poštivanja pravila. Pravila o održavanju higijene mijenjaju se, naravno, s promjenom naših spoznaja o njima.“ (27.) Pranje ruku usvaja se odgojem i imitiranjem odraslih, baš kao i izbjegavanje nekih riječi što nisu primjerene za izgovaranje. Hoćemo li se zgražati nad golim tijelom u anatomskom atlasu ili stripu? Ili nećemo praviti dramu? Sve to ovisi o kućnom odgoju, bližoj okolini i zajednici što nas je uvelike obilježila kao čitatelje, ali i nečitatelje.

U stripu Petar Pan djetinjstvo mladoga Petra nije egzotično, ne ulijeva nadu u bolje sutra jer, oca mu nema, a majka mu loče kao deva. Okolina pretežno misli na zemaljske užitke, malo je onih koji su vođeni plemenitim idejama pa Petar zamrzi svijet odraslih i mrska mu je pomisao da će jednog dana odrasti. A mržnja nije emocija koja se smije otvoreno prezentirati u pričama, mora se propagirati ideja ljubavi i oprosta. Tako će barem reći dušobrižnici koji svijet gledaju kroz ružičaste naočale ili bi djecu rado što duže zadržali pod staklenim krovom.

Mržnja, smrt i prolaznost možda nisu popularni motivi u dječjoj književnosti, što ne znači da djecu ne zanima zašto ima toliko nepravde i naopakih fenomena na svijetu. Pitaju se zašto ljudi umiru u mukama i kamo odlazi duša nakon smrti. Muči ih prolaznost, naročito ako im je u obitelji umrla bliska osoba. Svjesni su da svijet nije savršeno mjesto za život, ne treba im puno da bi toga postali svjesni. Dobro je dok dijete odrasta normalnim ritmom i ima uravnoteženo djetinjstvo, no djeca su u velikoj mjeri prepušteni sebi i sve brže ulaze u svijet odraslih. Andrijana Kos Lajtman u knjizi Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) piše: „S jedne strane, dječja književnost zasigurno pridonosi kvaliteti i kvantiteti komunikacije s književnim tekstovima u kasnijim životnim razdobljima, s druge strane, njezina je učinkovitost trenutna: ona humanizira, kultivira, emocionalizira, intelektualizira i kreativira djetinjstvo.“ (49.) Motivi mržnje, smrti i boli nisu ugodni, ali dijete se mora susresti s njima, prihvatiti ih kao dio svoje svakodnevice.

Neželjeni motivi

Motivi mržnje, smrti i prolaznosti potrebni su djetetu, prije ili poslije morat će ih upoznati na vlastitoj koži, stoga bi bilo dobro da ih najprije upozna kroz štivo, da se pripremi na prisutnost neugodnosti. Dječja književnost na glasu je kao jednostavna književnost. Prošla su vremena kada se dječja knjiga podcjenjivala, uvidjeli su ljudi da nije lako napisati dječju knjigu, ali i da se mnoge teške teme otvaraju u djelima što su uvrštena u područje dječje književnosti. Definirati dječju i nedječju književnost također lak zadatak, više je različitih definicija dječje književnosti otkako se sustavnije počelo pisati o dječjim djelima i autorima, svrsi i namjeni, povijesti, sadašnjosti, ali i budućnosti dječje knjige.

Ako su likovi djeca, ne znači da je automatski riječ o dječjoj književnosti. Pa tako roman Petar Pan i istoimeni strip kojega je napravio Régis Loisel (1951.) nisu namijenjeni samo djeci, već i odraslima koji također mogu izvući neke pouke iz priče. Međutim, utjecaj knjige je trenutačan, njezina snaga ne daje čitatelju vječnu snagu, već se ona stalno mora obnavljati, držati pod kontrolom i čuvati jer, čitateljev je duh podložan slabljenju i kvarenju. U knjizi Pričalice Marijana Hameršak podrobno piše o slušateljskim i čitateljskim navikama u 19. stoljeću, kako su se djeci pričale strašne priče da bi im se utjerao strah u kosti, da pripaze na ponašanje koje je moglo rezultirati pogubnim i štetnim posljedicama. Također, Hameršak piše o razvoju bajki, kako su bajke doživjele na ovim prostorima brojne prerade.

Da je motiv smrti bio veoma popularan i rado slušan/čitan, dokazuje Andersenova bajka Djevojčica sa šibicama koja je doživjela više verzija krajem 19. stoljeća. Danas je djeci poznata Andersenova priča i djeca ju nerado čitaju jer znaju da tužno završi. „Ne moraju sve priče biti sretne“, može se reći djeci. Valja im prikladnim riječima objasniti da se, nažalost, to događa, da djeca zaista umiru zbog hladnoće, neimaštine i nebrige roditelja.

Nisu samo motivi mržnje, smrti i prolaznosti nerado korišteni u knjigama za djecu i mlade. Brojni su motivi čije se postojanje šturo spominje i nastoji što duže zataškati jer može kod djece izazvati snuždenost. Sporan je motiv spolnosti, o njoj se rijetki usuđuju pisati bez fige u džepu, izravno i hrabro. Društvena nejednakost, klasni sukobi i vjerska dvoličnost također nisu na visokoj cijeni, mnogi se odrasli prepoznaju u ulozi licemjera. Motiv ovisnosti također se izbjegava, no pod pojmom ovisnost ne misli se više samo na lake i teške opijate, već i na suvremene ovisnosti kao što su ovisnost o društvu, ovisnost o društvenim mrežama, ovisnost o mobitelu i tehnici uopće, ovisnost o internetu, ovisnost o modnim trendovima, ovisnost o kockanju i igrama na sreću…

U drugoj polovici 20. stoljeća neželjeni motivi ulaze u dječju književnost, stidljivo ili naglo, ovisno o društvenim prilikama i sredini. Autori su hrabriji, ne libe se progovoriti o vlastitim problemima i životnim iskustvima. Tako je Katrzyna Kotowska osmislila priču Jež u kojoj govori o tome kako je posvojila dijete, s kojim se problemima susretala, kako je uspjela pridobiti djetetovu ljubav i objasniti mu da ga nije rodila ona, već neka druga žena.

Posvajanje kao motiv nije čest u dječjoj književnosti. Nažalost, ljudi gaje averziju prema posvajanju, boje se prihvatiti tuđe dijete jer ne znaju kakvu bi narav moglo to dijete imati. Odbija ih pomisao da bi brinuli o tuđem djetetu, a slikovnica Jež mogla bi čitatelja primorati na dodatno razmišljanje. Isto tako, slikovnica Jež može pomoći i ljudima koji se jesu odlučili na posvojenje pa se pitaju kada i kako djetetu objasniti da mu oni nisu biološki roditelji, što ne znači da su u manjoj mjeri roditelji. Jer nije roditelj samo ona osoba koja rodi, već je roditelj i osoba koja dijete odgaja. Bilo bi idealno kad bi se Jež nalazio na popisu lektire za osnovne i srednje škole.

Motivi kao što su disfunkcionalna obitelj, razvod roditelja, odrastanje u jednoroditeljskoj ili udomiteljskoj obitelji, tjelesno, psihičko i psihofizičko nasilje u obitelji, vršnjačko nasilje, rodna i spolna neravnopravnost, pitanje identiteta, poremećaji u prehrani i teške bolesti što rezultiraju smrću ili pak hendikepom nisu bili odveć popularni i prisutni u dječjoj književnosti. Hendikep kao motiv posebna je priča, o bolesnima i bolestima i danas rijetki rado čitaju. Odrasli naročito zaziru od psihičkih bolesti i bolesti čije su posljedice vidljive oku. I djeca steknu taj isti zazor od bolesti ukoliko im se na vrijeme ne ukaže da nisu svi imali sreću da budu rođeni posve zdravi te da nas ima raznih na svijetu. Prije prihvate bolesne pojedince ako im se objasni zašto je nečije tijelo deformirano, najgore je kada se djecu drži u neznanju jer iz neznanja proizlazi strah i nerazumijevanje.

Pitanje spolne nejednakosti i identiteta nije odveć često. Dobro, Dinko Šimunović među prvima se pozabavio spolnom nejednakošću u pripovijetci Duga, no to je usamljen slučaj. Nisu ni drugi umjetnici bogzna koliko hrabri, ali padaju mi na pamet filmovi Tomboy (Céline Sciamma, 2011.), Osama (Siddiq Barmak, 2003.) i Baran (Majid Majidi, 2001.). U naslovu Tomboy desetogodišnja djevojčica Laure pravi se da je dječak nakon što se doseli u novo susjedstvo. U naslovu Osama djevojka se pravi da je dječak kako bi lakše došla do posla i mogla prehranjivati obitelj, a istu situaciju imamo u filmu Baran.

Iranski filmovi često tematiziraju nezavidan položaj djece u društvu, bave se neravnopravnošću između spolova i na primjeren se način obraćaju mlađima, prenoseći korisne pouke. Redatelj Majid Majidi (1959.) redovno koristi dječje glumce u svojim filmovima, a motiv tjelesnoga hendikepa veoma je čest – ako niste, svakako pogledajte sljedeće filmove: Children of Heaven (1997.), The Color of Paradise (1999.), The Willow Tree (2005.), The Song of Sparrows (2008.) i već spomenuti Baran (2001.). Nećete požaliti.

Neprimjerene riječi

Školska lektira mora biti primjerena po pitanju sadržaja, ali i leksika, naročito danas, kada si svaki pojedinac daje za pravo komentirati knjige što se nalaze na popisu lektire. Eto, čak i ja komentiram, i subjektivan sam pritom, ali i donekle stručan. Meni je u opisu posla razmišljati o prednostima i manama koje sadrže knjige s popisa. Poželjno je imati što više znanja o knjigama koje posuđujem djeci. Jednako je poželjno imati i stav o tim istim knjigama.

U rijetkim se knjigama spominju proste riječi, izbjegavanje psovki i prljavih riječi nije prisutno tek u nekoliko knjiga. U romanu Tajni leksikon Želimira Hercigonje ljudi se znaju počastiti kakvim sočnim epitetom, a neprimjerenih riječima ima i u romanu Olfi među ženama, no te romane moralisti rijetko kada uzimaju na zub u svojim raspravama. Zašto? Vrlo je vjerojatno da ih dosad nisu pročitali. Kako god, u tim romanima nema bogohuljenja ili vrijeđanja čitateljevih osobnih svjetonazora, samo se dogodi da netko nekoga (ne)opravdano nazove glupačom ili budalom.

Jedan od razloga zašto ljudi počinju čitati jest širenje vokabulara i usvajanje novih znanja. Poželjno je da te knjige krasi ugodan i prihvatljiv rječnik, baš kao se propagira i ljubazan način ophođenja među ljudima. No nije da su ljudi uvijek uhu ugodni, dogodi se da slučajno ili namjerno opsuju u trenucima očaja ili krize, a na čitatelju je hoće li se zbog toga skanjivati i proglasiti knjigu groznom ili će prihvatiti te riječi kao uobičajen dio svakodnevice. Ne normalan, već uobičajen.

Cenzori su katkad neumoljivi, dovoljno je da u knjizi bude neka nepoćudna riječ pa da knjiga dođe na loš glas. Tako je Ježeva kućica Branka Ćopića zasmetala početkom devedesetih godina novim vlastodršcima. Točnije, zasmetala im je riječ drug pa je ona zamijenjena prigodnijom riječju. Začudo, iz svakodnevnog govora i rječnika hrvatskog jezika glagol družiti se nije zamijenjen glagolom prijateljevati.

Unatoč zamjeni riječi drug, slikovnica Ježeva kućica maknuta je sa službenog popisa knjiga za prvi razred, ali se ipak čita. Cenzori ne mogu utjecati na sve prosvjetne radnike i odgajateljice u vrtiću. Htjeli bi, ali ne mogu utjecati na svaku osobu. O jakom utjecaju cenzorskih škara pisao je Ante Lešaja u knjizi Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih u kojoj se opisuje kako su jezični strvinari moralizirali nad knjigama, odnosno kako su se uništavale knjige u narodnim i privatnim knjižnicama u mnogim mjestima. Nisu samo knjige uništavane devedesetih godina 20. stoljeća, već su i brojni nepoćudni spomenici devastirani. Lešaja detaljno opisuje kako je kulturna baština pretrpjela mnoge napada te kako su na te barbarske postupke reagirali ondašnji vlastodršci, kulturnjaci, novinari i obični ljudi.

Pod staklenim zvonom

Osobno me ne smetaju neprimjerene riječi u školskoj lektiri. Na učitelju je da objasni učenicima (i roditeljima) kako je sasvim uobičajeno da likovi katkad upotrebljavaju govor ulice. Zašto bi učenici morali čitati samo mile priče o poštenju? U trinaestoj godini rijetki učenici vjeruju deklariranim poštenjačinama, znaju već onda da su baš takvi vrsni pokvarenjaci, dok su istinski poštenjaci skromne dobrice, nenametljivi u svom moralnom djelovanju. Tako bi zabranjivana knjiga Kako čitati Paju Patka (Prosvjeta, 2014.) mogla čitatelju promijeniti percepciju Walta Disneyja kao osobe i stvaratelja, ali i percepciju njegovih djela. Navikli smo pričati i razmišljati o Disneyju kao divnom čovjeku i pozitivcu, no autori knjige, Ariel Dorfman i Armand Mattelart, nude podosta drugačiju sliku Disneyja.

U višim razredima osnovne škole ne prolaze najbolje matematički skladni soneti i pejzažna poezija, već se radije čita stvarnosna književnost, recimo zbirka priča Kod kuće je najgore Ephraima Kishona ili roman Bilješke jedne gimnazijalke Nade Mihelčić što se također nalazi na popisu lektire za osmi razred. Da se mene pita, stavio bih na popis lektire za osmi razred tekstove Nade Mihelčić u kojima se obraća tinejdžerima. Ona je shvaćala njihove probleme, razumjela ih i imala razumijevanja prema njima. Osmaši će radije pročitati roman o tinejdžerima, nego Tadijanovićevu ili Cesarićevu poeziju. Prije će pročitati socijalne priče što se događaju u stvarnom životu, o ljudima koji nemaju savršenu nutrinu i naglo reagiraju, o grešnicima koji se pokaju i ponovno zabrazde, o smotanim roditeljima i neprilagođenim rođacima, o smrti bliske osobe i ljubavnim nesporazumima. Za očekivati je da nesavršen lik u priči katkad opsuje, pljune ili prdne na ulici, možda baš onda kad misli da ga nitko ne vidi ili ne čuje. I za očekivati je da će se baš onda netko odjednom pojaviti pa se nasmijati tom prdežu koji je trebao biti prikriven. I to je već prava životna situacija što se svakodnevno događa diljem kugle zemaljske.

Ne možemo male čitatelje posve sačuvati od opasnosti vanjskog svijeta. Istina, možemo pokušati, ali valja se pripremiti za skori neuspjeh. Dobro je kada kod dječjeg čitatelja što duže potraje naivno i nevino razdoblje u kojem se čitaju slatke priče i djetinjstvo bude neometeno kojekakvim stresovima i mučnim potpitanjima, no ipak dođe vrijeme kada se taj isti čitatelj zasiti sladunjavih, šarenih priča jer uvidi da život na ovom svijetu nije samo med i mlijeko, već prije burek i pivo ispred lokalne trgovine.

Prije ili kasnije morat će djeca samostalno hodati svijetom, barem bi se trebali maknuti od staklenog krova i suočiti se sa zemaljskim brigama. Roditeljska namjera ne bi trebala biti napraviti od svoje djece ovisne, već samostalne jedinke koje su u stanju donositi vlastite odluke. Lektira im u tome može pripomoći, ali i odmoći, što ponajviše ovisi o tome kako pristupamo neprimjerenim riječima i neželjenim motivima. Prikaz malignosti u pravilu ljude šokira, ali uvijek ima i onih koji budu oduševljeni društvenim zlima.

Nažalost, sadržaj knjige ne uspijeva oplemeniti svakoga čitatelja, dogodi se da pojedince dodatno pokvari. Tko je tome više kriv, knjiga ili pak čitatelj, pitanje je na koje trenutno ne mogu dati točan odgovor, ali osobno smatram da se problem krije u čitateljima i krivim reinterpretacijama knjiga, a ne u knjigama.

Pa koliko ljudi tvrdi kako svakodnevno čita divne knjige što obiluju jasnim, životnim poukama i univerzalnim vrijednostima u kojima se promiče ljubav prema čovječanstvu, a ipak ti isti čitatelji katkad čine gnjusna djela ili makar potajice snatre o njima?