Prije mjesec dana Iva iz Prozora u digitalno pozvala me na kavu da popričamo o Serialu, fenomenu godine koju smo upravo ostavili iza sebe i „najnovijoj pop-kulturnoj senzaciji“. Rekla je: „Ti si jedina za koju znam da to sluša, hvalila si se na Facebooku.“

Ja sam onda ubrzala tempo slušanja prve sezone tog adiktivnog podcasta da na našoj kavi mogu biti što pametnija. Moja duža s mlijekom nije bila loša, a razgovor je bio jako ugodan. Međutim kako ja obično nakon svakoga govornog nastupa zaključim da nisam sve izgovorila – ili zaokružila kako treba – imam potrebu napisati tekst. Da popravim, dopunim, možda i fiksiram. I svakako sugeriram: ako ste obožavatelji sadržaja, ali trenutačno nekako između žanrova i u potrazi za formatom u kojem bi ga bilo najbolje konzumirati, evo ideje. Stara je, uvjetno rečeno, 10+ godina, ali sigurno je ne prakticira više od deset ljudi u krugu radijusa desetak kilometara. Čisti hipsteraj, za sada. No stvari bi se mogle ubrzo promijeniti.

Zato ne propustite priliku da isprobate format i uključite se u feštu od audiozapisa.

Iz pojedinačne prakse

Osobno sam najprije propustila par prilika prije negoli sam iskoristila ovu. Prva se ukazala nekoć davno, u ludim osamdesetima. Imala sam walkman i jako sam ga voljela, ali nisam točno znala što bih s njim. Sve ono što su tinejdžeri u američkim serijama s walkmanom radili nekako nije bilo izvedivo. Pokušala sam ga slušati udobno zavaljena u jastuke kao Princ iz Bel Aira ili ujak Jesse iz Pune kuće, ali obično bih zaspala. Pokušala sam džogirati s njim kao Brendon i Brenda, ali slušalice su mi uporno klizile, a preteško Grundigovo kućište nekoliko me puta skoro ostavilo bez donjeg dijela trenirke dok sam skakutala po kvartu. Dobro, lažem. Nisam skakutala po kvartu, već po polju iza kuće. Bilo kako bilo, cesta ili njiva, s tim osamljeničkim audioformatom i glazbom ili radijskom emisijom koja se u tom trenutku emitira jednostavno nije išlo: zbog tehničkih problema nikako se nisam mogla koncentrirati na sadržaj.

Onda sam, opet davno, ali desetak godina poslije „davnoga“ iz prvog primjera, došla na studij. Obuzeo me red, rad i disciplina i prvi put ozbiljno ujela zmija multitaskinga. Istovremeno sam se borila s tim njemačkim i shvaćala da moram širiti vokabular munjevitom brzinom jer ću inače izletjeti s germanistike, isto brzinom munje. U pokušaju da riješim problem utekla sam još jednom audiorješenju: knjigama na CD-u, posuđenima iz bogate biblioteke Goethe instituta. Izgledalo je da su disk plus diskmen plus dugo hodanje jednako dobitna kombinacija. No opet nije išlo jer uvijek bi šetnja više zaokupila moja osjetila, pa bih došla do Zagrepčanke i shvatila da nemam pojma što sam slušala i na kojem sam mjestu u knjizi. Još jedan audio-fail, drugi od dva.

I na kraju, u jednoj fazi prije tek nekoliko godina, kad sam dosta vremena provodila u autu, s namjerom da se vratim njemačkom koji sam opet zapustila, stavila sam USB s nasumično skinutom besplatnom audioknjigom. I – upalilo je. U tom sam se mikrookruženju mogla odlično koncentrirati, pratiti nekompliciranu radnju i usput poloviti nove i stare riječi i sintagme. Treća sreća, u nekom trećem trenutku. Audioknjige su bile ulaznica u privlačni svijet audionarativnih žanrova koji svakako zaslužuju svoju priliku, prvu, drugu i treću. Podcast je jedan od tih zaslužnih narativa, a ono što je audioknjigama i podcastima zajedničko jest taj slušni format na koji se u našoj eri dominacije vizualnoga treba naviknuti. Ako su audioknjige zreli intelektualci u srednjim godinama koji povremeno glasno polude, podcasti su vibrantni alternativci koji se trude skriti da vole sve što vole mladi. Ako su audioknjige naizgled prozračni, ali masivni, shabby chic, podcasti su skandinavski dizajn jednostavnih linija koji se ljubi s otkačenim retro detaljima. Pa tko što voli.

Iz općenite teorije

Podcast je sigurno jedna od onih riječi i fenomena za koje su svi čuli i svi znaju što to jest. Sve dok ne dođe trenutak da to nešto treba objasniti. To je ono što se skine pa se sluša i ima nastavke – to je bila moja vješta definicija dok se nisam prepustila žanru i malo se bolje informirala. U ispeglanom obliku i u suradnji s Merriam-Websterom definicija glasi: podcast jemedijska forma, glazbeni ili govorni program koji je postavljen na internet u digitalnom obliku za automatsko preuzimanje i slušanje. To je i obuhvatan i adekvatan opis, ali meni se jako svidjela jednostavna definicija direktno iz prakse koju mi je dao Željko, inače pripadnik kaste ranih podcastaša: Znaš ono kad ti se pretplatom preko feeda automatski ažuriraju novi sadržaji za čitanje? Isto je i s podcastima, samo što datoteke nisu tekstualne, već audio; ne gledaš ih, nego slušaš. Da ne kompliciramo.

Ono što se meni čini posebno važnim naglasiti, a što su i Merriam-Webster i Željko Marčec propustili spomenuti, jest da je ta digitalna datoteka s audiozapisom epizodnog tipa. To je njezina najseksipilnija narativna karakteristika: priča ide dalje, svaki tjedan ili mjesec – ovisno o ritmu izlaženja – raspliće se nova pripovjedna nit i kao u dobra, stara, isključivo televizijska vremena, čekamo dan i sat da vidimo što je bilo dalje. Od serijaliziranih romana Charlesa Dickensa do razlomljene audionaracije Seriala pozornost nam privuku – ali i zadrže – vješto ispripovijedani i izrežirani događaji, ali i pitanje što će biti na kraju. Podcasti su male umjetnosti: kombiniraju potencijalno zanimljive motive i teme s umijećem pripovijedanja i stvaraju slike bez vizualnih štaka. To su priče koje su informativne, edukativne, zabavne ili, u posebno uspjelim primjerima žanra, sve od navedenog.

Samu je riječ skovao britanski novinar Ben Hammersley u The Guardianu. Predložio je još par alternativa, poput audioblogging ili guerillamedia, ali bili su to prenezgrapni i nezvučni nazivi. Podcast je vrlo brzo pustio korijenje te je čak proglašen riječju godine 2005. u rječniku New Oxford American Dictionary. Bilo je to vrijeme kad je podcast bio mlad, i sadržajem i formom u trendu. O njegovoj mladosti odnosno starosti danas kruže različite ideje, a zgodna je i slikovita ona koju je izložio popularni producent Andy Bowers rekavši da je podcast u današnjemu medijskom okruženju stara kornjača u borbi sa sve mlađim zečevima. Svi znamo kako borba kornjače i zeca završi u popularnoj basni.

Općenite i pojedinačne opservacije i preporuke

U kulturno-povijesnom pregledu mahom književnih ženskih tekstova postoji teza da su forme koje su autorice preferirale pisati ogledalo njihove egzistencije. Ta konstatacija nosi natruhe štetnog stereotipa o biološkoj predodređenosti za specifične žanrove, prema kojem je muškarcima imanentan dar za velike i zahtjevne, kanonske oblike, a žene su spolomdane za liriku i epistolarne forme. I mada zazirem od takve vrste esencijalizma i protivim se proglašavanju žanrova muškima ili ženskima, ima logike pretpostaviti da su za neke autorice epizodne forme poput dnevnika ili pisma, ili manje, te zaokružene cjeline poput lirske pjesme ili kratke priče bile jedino što su u svojim prebukiranim kućnim i obiteljskim svemirima i u rijetkim pauzama za sebe mogle stvoriti.

S recepcijske, čitateljsko-slušateljske strane, podcasti su mi ovih dana melem za vlastitu fragmentiranu egzistenciju. Epizode su različitih duljina, uglavnom od pola sata do sat vremena, a ima i onih koji se svojim četverosatnim trajanjem već kvalificiraju kao audioknjige. Nekad mi čak uspije poslušati cijelu jednu epizodu odjedanput, ali nije problem ako me i prekinu četiri ili četiristo četrdeset i četiri puta: ovo je format koji prekide podnosi. I mada ja uvijek tražim teoriju da u nju umotam svoju egzistenciju, istina je da mi treba nešto dok peglam i slažem veš ili uvečer sklanjam dnevni krš. Nešto slatko i korisno, Horacije neka mi oprosti što sam ga uvukla u ovu priču. Kako ne bih bila ovdje samo filozofična i biografična, već i praktična, završit ću sa svojom trenutačnom playlistom za isprekidano slušanje.

Bombastični je Serial od listopada 2014. do danas odvrtio svojih 12 epizoda i najavio novu sezonu. Preko njega sam zaronila u kastu Playable-On-Demand-casta i vratila se do njegova direktnog pretka, kultnog showa This American Life koji radijskim eterom hara od davne 1995. Kao što i samo ime sugerira, sadržaj je biografskog tipa: obrađuje zanimljivosti iz života „običnih“ ljudi, ali i donosi razne isječke iz literature ili se bavi jednom temom iz različitih perspektiva. Kad smo već kod literature, zanimljiv je projekt Bookriot koji se zalaže za svojevrsnu demokratizaciju govora o književnosti. Urednici Bookriota drže da bi „pisanje o knjigama i čitanju trebalo biti raznoliko koliko su raznoliki i čitatelji sami“. Drugim riječima, ne treba birati između J. M. Coetzeea i J. K. Rowling kad možete imati (i čitati) (ili slušati) oboje. Oni također imaju svoj podcast koji izlazi jedanput tjedno i održava me koliko-toliko u svijetu knjiških noviteta i recentnih globalnih trendova.

Povijest mi u školi nije bila omiljeni predmet, ali kad sam naučila da je to što učimo u afirmativnom i dogmatičnom obliku tek jedna od mogućih pri-povijesti, počele su me zanimati alternativne priče. U podcastu Hardcore History Dan Carlin svojim glasom i minuciozno složenom fabulom gradi prave historijske napetice: od Rimskog i Mongolskog Carstva, preko Hirošime do današnje američke vanjske politike – uz vještog pripovjedača sve postaje triler. I još samo jedan, ne triler, već šećer na kraju – hrvatske provenijencije: Kod Charlieja doma. K Charlieju dolaze ljudi koji nisu planetarno popularni, a zaslužuju slavu – ako ne u globalnim, onda barem u hrvatskim okvirima. I onda on priča s njima o – njima. O liku i djelu, kao da su na kavi, kao da je s njima… kod sebe doma. Jer i jest. A jednom tjedno, petkom popodne, može biti i kod vas – na mobitelu, tabletu ili računalu.

Epizodu Prozora u digitalno koja je bila povod ovome tekstu možete poslušati ovdje, a Ivi hvala na kavi i na definicijama i opservacijama koje sam ugradila u svoj tekst.