Prošlo je oko dva tjedna otkad sam sjedila u frizerskom salonu s blajhom na glavi, pila kavu i listala Storybook. Dva ogledala odnosno zrcala dalje od mene sjedila je Slavenka Drakulić i listala Gloriju, a zrakom se nije širila knjiška ni tekstualna aura. Sve dok u pauzi od glamurozno osmišljenih slika pred sobom nisam škicnula neglamurozno dizajnirani Feedly sa strane i pročitala da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobila Alice Munro.

Prigušivši usklik zadovoljstva, ali izloživši grimasu sreće, pogledala sam u Slavenkinu smjeru. Ne znam voli li Alice, ali bit će joj sigurno drago kad joj priopćim vijesti, pomislila sam. Međutim, ona je u međuvremenu napustila svoje zrcalo i otišla na pranje kose. Kad se vratila na šišanje, otišla sam ja na bazen i, eto ga, uništen je svaki potencijal naše kratke priče.

Zato ovo neće biti kratka priča, već neodređeno žanrovsko nešto, tekst zbog teksta u širem, a tekst o Alice zbog Alice u užem smislu. I u maniri Calvinove čitateljice koja se rado transformira u privremeno-povremenu pripovjedačicu, evo objavljujem da počinjem pisati tekst o - riječima Švedske akademije - majstorici kratke priče i na početku postavljam ključno pitanje: što ja želim reći o njoj? I trebam li staviti naglasak na ja o njoj ili ja o njoj?

Muškarci-autori i žene koje pišu

Prošlo je oko dva tjedna od dodjele Nobelove nagrade za književnost 13. ženi u povijesti dodjele nagrade koja se od 1901. g. dodijelila 106 puta. Toga dana, nakon frizeraja, nisam našla 13 ljudi ni žena s kojima sam željela podijeliti vijest o novoj književnoj nobelovki, već svega troje ili četvero, ako ne računamo uži krug od 350 prijatelja na faceu.

Među ovih troje ili četvero s kojima sam vijest podijelila face-to-face našao se i moj muž, koji nije stručnjak za književnost, ali zato briljantno vlada političkim i ekonomskim prilikama i maestralno okreće vodu na svoj mlin. Poslušao je moje izlaganje i zaključio da je to sve divno i krasno, ali da je Nobel smijurija. Onaj za mir više se ne računa otkad ga je, i to unaprijed, dobio Obama, a Higgs je pokazao koliko mu je ovaj „fizički“ napet tako što se pri objavi laureata pretvorio u božju česticu.

Politici, marketingu, ekonomiji i njihovoj sprezi s književnom proizvodnjom i konzumacijom usprkos, meni je drago da je ovogodišnja laureatkinja Alice Munro. Jer da nije, ostala bi mi u folderu dragih, cijenjenih, pročitanih pa zaboravljenih priča, ali ne bi odskočila i materijalizirala se u neki hibrid od teksta koji će nekoga – tko možda prezire Nobela kao reklamu – potaknuti da otvori tekstove autorice čija se veličina poznaje i priznaje kroz usporedbe s muškim kolegama. Ona je „suvremeni Čehov“ i „omiljena autorica autora Jonathana Franzena“.

Nekad su žene smjele objavljivati jedino uz dopuštenje supruga ili oca, a žensko bi se slovo ozbiljno shvatilo jedino ako bi neki priznati muškarac-autor napisao predgovor njihovu tekstu. Danas prvo i drugo nije nužnost, ali i dalje žena koja piše najbrže stječe autoritet i legitimitet ako juse stavi u kontekst nekog kanonskog muškog autora. Ljuti me registar na koji nailazim po domaćim portalima: ona je „povučena“, „književna kućanica“ ili samo „kućanica“. Pisanje, čini se, i dalje nije ženski biznis, već tek jedna od nerijetko usputnih preokupacija.

Na temelju onoga što se u našim medijima moglo pročitati o Alice Munro, nastavlja se još jedna tradicija vezana uz žene koje pišu, na djelu od 19. stoljeća: više se piše o njihovom životu nego o tekstu. Pa tako svakim novim klikom čitam staru informaciju: kasno je počela pisati i objavljivati, prva zbirka, Dance of the Happy Shades, ugledala je svjetlo dana kad je imala 37 g. Kao majka troje djece, pisala je u pauzama između obaveznih i fakultativnih kućnih i dječjih aktivnosti. U intervjuima je često govorila da je oduvijek htjela napisati roman, ali nije mogla dobiti to vrijeme za sebe. Ali dobila je Nobelovu nagradu. I, kažu, nije nagradu dobila samo ona, već je nagrađen i žanr kratke priče.

Kratka priča 

Da ste me prije pola desetljeća pitali, rekla bih da ta nagrađena kratka priča nije moj žanr. Isto bih rekla i prije desetljeće i pol, u fazi paralelnog gutanja engleskih viktorijanskih romana i Thomasa Manna. U međuvremenu sam s velikim zadovoljstvom počela konzumirati fragmente i kraće prozne forme koje su uglavnom pisale žene. Ne znam jesam li prije otkrila djela pa me zaintrigirao život autorica ili je bilo obrnuto, ali fasciniralo me onda i sada u kolikoj im mjeri prozni tekstovi zrcale egzistenciju.

To kako biraju kratke forme – ili kako kratke forme biraju njih – jer za duge, žele li stići živjeti, nemaju vremena. Na ovu je uzročno-posljedičnu vezu i sama Alice Munro u više navrata skrenula pozornost. Kaže, krenula je pisati roman, ali nekako uvijek završila s kratkim pričama, jer uz troje djece nije imala tri godine za pisanje, već u najboljem slučaju tri mjeseca.

Pri tome nikako ne želim reći da je kratka priča fragment, upravo suprotno. To nije ficlek romana ni roman koji nije doživio svoje proširenje, već iznimno zahtjevan žanr u kojem su važni svaki imenica i pridjev e svaka rečenica mora imati svoje mjesto, svrhu, razlog, povod i uzrok. Ali činjenica jest da stvaranje jedne kratke priče uglavnom traje kraće od pisanja romana.

Možda zbog toga što, kako godine prolaze, iz autorske perspektive sve više shvaćam gustu teksturu biološke i sociološke i ekonomske uvjetovanosti kad je o ženskom stvaralaštvu riječ (eh, da se barem radi samo o vlastitoj sobi i petsto funta mjesečno), a možda i zbog toga što, iz čitateljske perspektive, imam ograničeno vrijeme za konzumiranje zaokruženih tekstova, danas gajim duboko i sve dublje poštovanje prema žanru kratke priče. Poštovanje prema žanru, a posebnu ljubav prema nekim autorima (i autoricama) koji ih pišu.

Kratke priče ove autorice koju posebno volim obično ne uspijem pročitati odjedanput, najviše zato što se vraćam pojedinim rečenicama i paragrafima i čitam ih ispočetka. Ono što kod Alice Munro iznenađuje i fascinira jest jednostavnost izraza: nema epiteta ni ornamenata u njezinom jeziku, ali on svejedno, tako ogoljen i ciljno usmjeren, uspije doprijeti do najdubljih slojeva čitateljskog uma.

Emotivno neobojenim rječnikom ona piše o najdirljivijim emocijama, najčešće vezanima uz ruralne i urbane prostore, i tako ispreda svoju emocionalnu kartografiju. Diskurs joj je toliko precizan da crta prizorište događaja i ucrtava likove, dovoljno plastično i za one koji nemaju vizualan um. A ako pak vješto pretvarate riječi u slike, na platno u glavi urežu vam se, recimo, rijeke vozila koje se „ulijevaju u trbuh broda“ i humak od otoka koji je „uredno ocrtan poput pudinga izvrnutog na ulazu u zaljev“.

I onda dok čitate, imate na umu da je to Ontario, ali kad u Zagrebu prođete parkom, uđete u pekaru, šutnete kesten nogom u hrpu žutog lišća ili vidite nelijepu ženu visoka čela i bujne crvene kose kako žuri u dugom kaputu, prepoznate protagoniste. I elemente scenografije: nezaobilazni kolodvori, otrcane hotelske sobe, mostove u močvari, blatnjave rijeke. „Male ljudi s velikim emocijama“, kako klišeji kažu, no ne govori li književnost uvijek o malim ljudima, s većim ili manjim emocijama?

Povratak tekstu 

Alice Munro objavila je 14 zbirki priča, a samo su dvije prevedene na hrvatski. Iako cijenim izvornost teksta i riječi, emocije su mi na hrvatskom jeziku i zato volim čitati prijevode. Potražila sam stoga, nakon anegdote iz frizerskog salona, Alice na hrvatskom: da se malo podsjetim i da još jedanput uživam u maestralnim prijevodima Maje Šoljan. I kao svaki nesezonski i ne-mainstream bibliofil, malo sam bila frustrirana kad sam vidjela da su Služba, družba, prošnja, ljubav, brak i Previše sreće u svim knjižnicama posuđeni i rezervirani do kraja godine.

A onda sam se sjetila nečega što je opet moj knjiški ego vratilo u visine. Ovo spada u poglavlje: kako sam anticipirala trendove i nadmudrila novostečeni ukus većine. Na zabačenoj polici, iz 2001., u nakladi od samo 500 primjeraka, šćućurilo se posebno izdanje časopisa Quorum, kupljeno na štandu u auli Filozofskog za 15 kn. I unutra, u Safariju kroz carstvo engleskog jezika, uz još par nobelovaca i mnoštvo bookerovaca, Divlji labudovi Alice Munro.

Teaser ne dam u vidu citata, već u vidu preporuke – ako mrzite 50 nijansi sive, a ni D. H. Lawrence vam nije mio, čitajte Divlje labudove. I općenito, čitajte Alice, ako je se uspijete dokopati. Izgleda da Nobel ipak ima (marketinškog) smisla.