Ja se obično družim s androidom zelene boje. On spava u tučku goleme strelicije. Koža mu miriše na toplu i čistu posteljinu, iz vremena kada je postojao samo jedan deterdžent. Zeleni ima plave oči i velike trepavice kojima može mahati kao krilima. Uopće ne razgovaramo. Sporazumijevamo se mislima. Naše riječi se materijaliziraju u zraku i traju dovoljno dugo, dok netko ne zamisli sljedeću rečenicu.

U Uni raste preko 170 različitih vrsta ljekovitih biljaka i pliva oko 28 vrsta riba. U ovakvom će se nalazištu zaustaviti vojnik Mustafa Husar ne bi li od manjih životinja i neobuzdanih fantazija presložio sebi nanovo jednu odnjegovanu, lijepu dušu umjesto vojničke. Kažu da se manjim životinjama čini da vrijeme teče usporenije u odnosu na nas ljude. Vjerojatno i zbog čega Mustafa pada duboko u hipnozu.

U hipnozi se svjesni dio uma pomakne na stranu tako da dozvoli direktnu komunikaciju s podsvijesti. Šehić tako u roman o rijeci Uni dovlači fakire hipnotizere ne bi li oni uklonili stravu rata (kad je već završio) iz kapaka vojnika, makar na trenutak. I zamijenili ju misaonom predstavom iz svoje glave. Nekim drugačijim, sretnijim slikama. Pitanje je umanjuje li mu to budnost ili ga čini trezvenijim od sugrađana koji odbijaju osvijestiti da postoji - rupa, bol, procijep, teškoća - koju se nitko ne usuđuje preletjeti. Na mjesto uznemirujućih misli, da bi roman postao lakši, uskaču - unske ribe. Te ribe od kisika, sa svjetlucavim repovima ulazit će ljudima u misli.

Indijski fakiri oduvijek se koriste hipnozom, bilo s ciljem dočaravanja moći ili poradi osobnog usavršavanja i postizanja super sposobnosti. Na sajmovima oni do danas uprikazuju iluziju u kojoj fakir hipnotizer na licu mjesta zasadi biljku koja na očigled promatrača raste i cvjeta. Radi se, zapravo, o grupnoj hipnozi koja može uključivati neograničen broj promatrača. Šehić, uzevši istu u svoje pero, kod Mustafe ponovno doziva u svijest - rat. Istovremeno, proziva neograničen broj čitatelja na to da se jednostavno - nauče osjećati bolje.

Una sa svojim obalama je bila moje utočište - neprobojna zelena tvrđava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tišini okružen zelenilom. Čuo bih samo rad svoga srca, lepet krila mušice, i pljusak kada se riba izbaci iz vode i ponovo se u nju vrati. Nije da sam ispoljavao mržnju prema ljudima, ali sam se bolje osjećao među biljkama i divljim životinjama.

Ulomci se u Knjizi o Uni klate lijevo-desno, preskaču, naglo se usporavaju zatim ugase, odlikuju se kvalitetama hipnotičkog transa, sva je koncentracija na unutrašnjim zbivanjima, na mislima. Sjećanja se pomiču unazad, u djetinjstvo, u san pod masivnim majčinim jorganom. Pružanje otpora postaje nemoguće, valja se prepustiti, baš kao kad plivaš. Tekstu se neprestance mijenja puls, ubrzava se disanje, povisuje se temperatura. Koliko se leti u nebo, toliko se spušta među tučke. Riječi se materijaliziraju u zraku i traju dovoljno dugo, dok netko ne zamisli sljedeću rečenicu. Tako se prevazilazi trauma.

Prinčevi Une, unske ribe, unske vile, zeleni androidi s golemim trepavicama - sve nešto nestalo, potonulo, davno obitava s Mustafom u njegovom zamjenskom svijetu, tajnijem i trajnijem od drugih. Moja stvarnost je dosadna i dozlaboga nefantastična i ne volim realistične knjige. Zbog toga sanjarim da mi srce harmonično lupa u dosluhu s dalekim galaksijama.

San i hipnoza sličan su fiziološki proces koji, čini se, jedini stvarno traju i na njih se Mustafa neprestance potiče. Ne otima se trajanju. Pokušava ga zapisati. Kroničar nestalog, potonulog, spaljenog vremena. Od pisanja će stvoriti notes od dijamanta u kojem je slobodan izsanjati svijet onako kako su to činili bogovi. Potpuno lud arhivist, ali preživio, i sasvim u redu sa svojim ranama. Priznajem: lud sam, navečer krišom milujem svoje rane i plašim se šta će se desiti ako jednom zarastu. Vojnik botanist, unski fanatik.

Bilo je toplo i bili smo u rezervoaru mašine koja je tražila više mrtvih, glomazan fond mrtvih, dok se svi živi i mrtvi ne stope u jednu kuglu. 

Sjećanje na rat ponovno je oživljavanje tadašnjih snoviđenja, intimnog svijeta koji uzima mjesto stvarnom. To ovaj roman čini bitno uzbudljivijom ratnom literaturom od drugih. Šum vodenog i priobalnog mikrokosmosa bio je kolijevka za neopisivu sreću i dubok san u majkinoj kući. Mustafa viđa na bojištu i Marsijance i čudovišta i bogove, pretvara se u borga iz serijala Star Trek, sve s puškom u ruci i borbenim rancem na ramenima. Prvi od Deset. Drugačije ukorijenjen u stvarnost od ostalih. Sa zanosom i saznanjem da će se njegov korijen pretvoriti u golemo zdravo stablo, bila je to njegova sugestija na vlastiti život. Ne bi li zagospodario njime.

Pokušao je nebrojeno puta postati poput drugih neoštećenih, uklopljen u društvo, normalan i siv, često usamljen u svojem sanjaju. Kao što si sam u vodi. Prohladni su to svjetovi, iako slatki, intezivno su oštećeni. Ali nisu oštećeni stvarno koliko je to jedan grad u Bosni prožvakan mašinom mrtvih. Razvaljen rupom u prostorno-vremenskom kontinuumu koju je napravio rat. Koju sada treba nekako prevazići kao i svaku nevolju, kao svaku pa i trash katastrofu. Nema potrebe da se lažemo: bilo je hladno i bili smo na rubu svijeta, u samoći koja se uvlačila u naše zjenice. Ili po direktivi melanholičnog vojskovođe iz Sarajeva: bilo je toplo i bili smo u rezervoaru mašine koja je tražila više mrtvih, glomazan fond mrtvih, dok se svi živi i mrtvi ne stope u jednu kuglu. U tom melanžu bit će nam lijepo kao u uterusu.

Ribe i biljke iz Une dovoljne su za opsjenarski trik. Na početku je bio zeleni oblak u kojemu ima prostora za fantazije izopćenika koje će Mustafu na koncu osloboditi krivnje. Boja slobode je plavo zelena, a proces ozdravljenja - fotosinteza. A nada? Nada je uspješna projekcija osobnog mita. Popio sam naiskap Jupi sok, pozdravio se s Čudovištem našim starim pozdravom "Dok ima soka, ima i nade." Kucnuli smo se čelima i lansirali palcem i srednjakom čepove prema tami u kojoj je tekla Una. Ne treba tražiti dalje od rijeke koja teče gradom da bi se pronašla magična formula pomoću koje si možemo nanovo izračunati svijet.

Naizgled nedodirljiv i dalek, Mustafa je sretan. Sretan što njegov grad ima vodu (a i mi bismo trebali biti ako je tako). Saživljen sa svojom jednom i jedinom - Unom, iz dubokog sna izlazi s dubokom srećom. Da je mogao zagrlio bi cijeli horizont, zajedno s nepomičnim nebeskim tijelima. Zaražen ljubavlju prema sugrađanima, kao da su svi promatrači iste iluzije. Neobuzdan čarobnjak. Jedan jedini, unski.

Faruk Šehić je za roman Knjiga o Uni, objavljen 2011. dobio književno priznanje Meša Selimović za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Utemeljena 2001. godine, nagrada se dodjeljuje u okviru književnih susreta Cum grano salis u Tuzli. Njegove knjige Hit depo (poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni status kod čitalačke publike u BiH, gdje Šehić radi kao novinar i kolumnist za BH Dani. Živi u Sarajevu. Kažu da je jedanput teško ranjen u ratu.