Dugo sam vremena u sebi tražila uzrok velikom krimenu odbijanja Velikih knjiga.

Hemingway i ja se nismo razumjeli (htjela sam nadopunjavati njegove rečenice i izbacivati komade, vikala sam to have gut is to be sensitive too).

Kerouac mi nije mnogo toga rekao (možda sam drugačiji tip nomada).

Kundera je tek povremeno bio duhovit (pljusnuti naratora i pustiti likove da govore, da dišu).

Houellebecq mi nije uspio prodati samački krevet (pljusnuti univerzalno koje se naziva elementarnim).

Andrićeve sam tekstove bacala na mikro (i dalje se grizem što ne dijelimo isto breme povijesti).

Bukowskog sam voljela u poeziji (ali sam proznom Hanku uz ružan pogled iz ruke uzimala whisky s vodom).

Drakulićki sam bušila boli (htjela sam ih raščlaniti, dati im rupice da dišu).

Simmela teško gutam (njegova su mi jela neprijatna).

Dicku nisam vjerovala (dok ga nisu ekranizirali, onda je postao mekan).

Carvera sam grizla (jer ne volim kad mi se na mala vrata podmeće poanta).

Mnogima sam zamjerala, mnogima zaklapala korice pred nosom, s mnogima se svađala tako intenzivno da sam okretala leđa njihovoj polici (i dalje to činim). Moj mali gnjev i ja (budimo iskreni, Ja i moj mali gnjev, jer poštovati pravopis nije baš hermeneutičko načelo) hodali smo svijetom i mrzili na malo, onako kako se partikularno mrzi samo ono što jako voliš, kad ti je do nečega stalo pa si prazan.

Tatica je princip posjedovanja teksta koji ne dopušta čitatelju komunikaciju. Tatica je učitelj, a ne sugovornik.

Secirala sam svoj ukus, prevrtala ga i halapljivo tražila još s gorčinom razloženom na ljepljivosti (nešto između zazubica i grča vilice). Napravila sam malu studiju, tražila načelo po kojem će autori dobivati svoje mjesto na mojim policama, torbama i u autobusu (Miller je jednom napisao da pisci koji nam se sviđaju uspijevaju pobijediti zahodski test jer su onda najčitljiviji; umjesto zahodski, ja sam pisce testirala autobusno) i zaključila kako je jedini princip koji u izboru mogu primijeniti disanje prvih rečenica i moj odnos s naratorom.

Tako se pojavio pojam Tatice. Tatica nije određen spolom/rodom, razdobljem ni formom: Tatica je princip posjedovanja teksta koji ne dopušta čitatelju komunikaciju; Tatica je učitelj, a ne sugovornik. Tatica je posebna vrsta stručnjaka za univerzalno koja razumije nebo, ali ne i tijelo; Tatica svoje istine nudi kao gotove i ne otvara mogućnost krzmanjima, nedoumici, poroznosti, zraku, i, prije svega, koži. Statistički, Tatica najčešće pronalazi artikulaciju u govornom aparatu heterodijegetskog pripovjedača jer on voli biti iznad, nikad u. Tatica je snažna figura s lulom i whiskyjem u ruci koja savršenim američkim naglaskom laktom lupka svoje vojne drugove i ima duhovite doskočice na račun davnih dana.

Tatica je Povijest, Istina, Opće.

Tatica smatra kako je pričama potreban fokus, kako ne smije biti ničega izvan, pretjerano u, suviše ispod.

On je kategorijalna, stroga persona koja frkne brkom kada se riječi lome. Njegov jezik proždire, a ne teče, jer Tatici su fluidi strani, nedovoljno jasni. Tatica posjeduje koncept i očekuje da se koncept poštuje. Njega se tumači, s njim se ne igra. Tatica se suzdržava od poezije osim ako ona ne završava ili počinje palim junakom. Tatica se ne suzdržava od poezije ako je njezina struktura čvrsta, ako je poezija sonet koji može recitirati dikcijom naglašena patosa (njegova je muza Atena, a otac on sam, Ares zamaskiran u Bakha kada je to potrebno). Kada Taticu boli, boli ga kolektivno, boli ga kao naciju ili ga boli kao pojedinca u ime nacije, boli ga kao reprezentanta, boli ga kao razdoblje. Kad je Tatica sretan on predmnijeva nesreću jer je mudar, on poznaje ciklus i jezikom presijeca gordijski čvor. Tatica liježe s pištoljem ispod jastuka i toplim ženskim bedrom, Tatica se budi kao Eros i Thanatos u jednom.

Tatica je totem, emblem, junak, ljubavnik, šaka.

Tatica se obraća Sve što radimo Nikada nemojte, Tatica kaže Oni koji Za ime božje!. Tatica voli kondicionale Ako […] onda, voli Svi su i voli Nijedan nije, Tatica koristi Neki samo kada je u pitanju kraj egzistencije. Tatica koristi Ja samo kada ono maskira Moje i Naše. Tatica je, uopće, stilska maska, alabasterni kalup, svevremeno sada i njegove su oči vrlo stare.

Tatica vjeruje u zaplete, peripetije, rasplete, Tatica na pijedestal stavlja temu. Tatica smatra kako je pričama potreban fokus, kako ne smije biti ničega izvan, pretjerano u, suviše ispod. Sadržaj je za njega polica i na njoj nema mjesta za nesortirane primjerke jer je ekonomičnost, Pragma, načelo.

Tatica je imagolog, on reflektira, zrcali.

On je Narcis na distanci koji se boji vode jer ne želi da mu obrazi i prsti budu mokri, Dorian Gray čija se slika krije na tavanima čitatelja. Tatica je apologet, njegov je život bildungsroman bez procesa jer su njegovi čvrsti prsti unaprijed uokvirili point odrastanja. Tatica redovito dolazi na preporuku i uvijek je težak gost.

Tatici nema mjesta u autobusu.