Moram nešto napisati o romanu koji sam upravo prevela.
Slažem se.
Ne znam samo hoću li pisati o knjizi ili o svom prijevodu knjige. Subjektivno ili objektivno?
Bolje piši o knjizi, radije nego o prevođenju ili prijevodu. Napravi recenziju piši objektivno, da te ozbiljno shvate.
Misliš, ha?
Da.
Čini ti se da je tako bolje, zanimljivije?
Mislim da jest.
U redu.

Roman 

Na niskoj polici od tamnoga drva u kojoj su knjige složene po bojama, u velikom osunčanom i svijetlom dnevnom boravku u stanu na četvrtom katu bez lifta s pogledom na zgradu koja podsjeća na pramac betonskog broda, u pitomom Prenzlauerbergu u proljetnom Berlinu. Ondje me čekao, uglavnom na popodnevnoj kavi, izlaktario bi sekundarnu literaturu o ženskim dnevnicima i autobiografijama oko 1800. godine i progurao se u prve redove. Od prve je stranice bilo kao da sam otvorila tvrde korice i zagazila unutra, iznenađena kako cijelom dužinom stanem u naizgled neveliku i nedebelu knjigu. U stranoj zemlji na stranom jeziku moje je tridesetogodišnje ja čitalo o sebi s deset, jedanaest i dvanaest. Translatirala sam originalni njemački u glavi i tražila riječi koje su iz mog materinjeg jezika odavno iščezle jer su nestali pojmovi, predmeti i ljudi koje opisuju. Higijeničar. Džezva. Kraljević Marko (i da se ne zaboravi Musa Kesedžija). Partija. Kancelarija. Država i gradova, gradova i sela. Kapa, marama i mala crvena knjižica.

Tek kad sam se toliko identificirala da sam se inficirala, počela sam obraćati pažnju na minucioznu pripovjedačku strukturu. Puno je pospremanja potrebno da bi se dobio red : iza ovoga je kaosa armirana struktura prema kojoj bi se vjerojatno mogao predavati kolegij naratologije. I posve sigurno poduprijeti klišej da svi u Bosni imaju smisla za fabulu. Smisla, ali i strpljenja i vremena, to uvijek u glavi dodam.

I malo zbog moje privatne povijesti i službene prošlosti, u čijem sam se smjeru počela osvrtati tek kad sam zagazila u tridesete, a mnogo zbog filmičnosti autorovih rečenica, zavrtjela sam u glavi kolut vrpce u boji, s retro, vintage i 1977-filterima. A svakim novim retkom, i još dosta prije negoli je to eksplicitno rekao, bilo mi je jasno da autor zna i da pripovjedač zna koliko je memorija nepouzdana i kolika je vrijednost pripovijedanja. Pa mudro i strpljivo odmata narativnu nit – započinje staromodnim pričanjem, ali s pametnim strukturalnim pomacima, pazeći u startu s kojim se elementima i na koji način poigrava. Dok ne zarobi čitatelja. A onda, kad ga je (ili nju) jednom ščepao, dopušta si naracijski i žanrovski tour de force. I čak i ako vam je nekad previše, neodoljivo to radi pa jednostavno morate. Nastaviti čitati.

I kako je pripovjedačko kolo sve brže išlo naokolo, moje je čitateljsko ja razmišljalo tko bi sve taj roman trebao pročitati, i kako je šteta što ne znaju svi njemački (ili neki od 29 jezika na koji je roman preveden). A prevoditeljsko ja samo je duboko uzdahnulo i reklo:" Da, bio bi stvarno užitak – i izazov – tim redoslijedom – uhvatiti se ukoštac s tekstom."

Prevođenje 

A onda mi je, tri godine poslije faze romana, u trenutku pravom da praviji biti nije mogao, faza prevođenja zakucala na vrata, ili, preciznije, nazvala me telefonom pa mi poslala mail.
Prevoditi je divno, između ostaloga i zato što je prevođenje u osnovi čitanje koje svi pravi čitatelji i čitači oduvijek priželjkuju, a za to rijetko ili nikad nemaju vremena. Kad prevodite, posao vam je da, prije svega, čitate pomno i razgrćete sloj po sloj značenja. Takva igra silno je zabavna i kad radite s tekstom koji vam se ne sviđa, a kad je riječ o tekstu koji volite i smatrate dobro napisanim, iskustvo je orgazmičko. Onda raspoznate sve autorske trikove, velike i male: u procesu svakodnevnog čitanja gotovo uvijek izgubljene i oku neškolovanog čitatelja – onoga bez diplome iz čitanja - nevidljive.

Prevoditi je proces, strukturno i tvorbeno, i u ovom slučaju zahtjevan proces. Jer ja sam tu knjigu koja je potekla iz poznavanja jednog svijeta i jezika, a bila je napisana na drugom, morala vratiti na jezik iz kojeg se rodila, a koji službeno više ne postoji. U tom sam se vrlo intimnom iskustvu rječnikom najmanje koristila. Čitala sam pa zamišljala: predmete, pojave, živopisne likove i još živopisnije psovke, sve uz što sam i sama rasla, transponirala ih iz Njemačke u Bosnu i nazivala imenima kojima sam ih zvala dok me nisu počeli lektorirati, redigirati i cenzurirati, pa tek onda procjenjivala treba li to autohtono ime prijevod na književni hrvatski ili je, uz obrazloženje, dopušteno da ostane tako kako jest.
Prevoditi je izazov, jer radite s jezicima od kojih jedan znate odlično, a drugi, u najgorem slučaju i po perfekcionističkim standardima, vrlo dobro. U samom procesu puno ionako bezbroj puta posumnjate i u jedno i u drugo, a stvar se dodatno komplicira kad imate posla s nepouzdanim pripovjedačem. Aleksandar, naime, razmišlja na jednom jeziku, govori, tj. piše na drugom, sabotira uporabu navodnika na svima razinama, a mašta mu se u najboljem slučaju proteže od Essena do Višegrada i natrag, a u najgorem je, sam kaže, bezgranična.

Prevođenje se uči, ali kako se prevodi mašta? I kako biti siguran da je nešto u Aleksovoj glavi, a ne (ipak) u nekom rječniku njemačkog jezika? Pretpostavljam, recimo, da je njegova izmišljotina mljeveno meso sa šljivama, ali svejedno pretražujem jer, nikad ne znate, možda je to neko zaboravljeno nacionalno jelo. Ili idiom koji ću profulati. Pflaumenhackfleischschnitzel prilično idiomatično zvuči, ali što, um Gottes willen, mljeveno meso radi u tanjuru sa šljivama? Što to sad znači prevrnuti usnulu kravu – upravo to što piše ili ima i nešto više od toga? I zašto muhe lete pravokutno i kvadratno, i je li to isto kao reći da rade cika-caka? I smijem li uopće u prijevodu cikacakati?

Kako vojnik popravlja gramofon po svijetu

Prijevod

Kad ste neko vrijeme aktivan gledatelj, čitatelj ili pratitelj pojedinih nacionalnih kultura, brzo ulovite zajedničke nazivnike pojedinih opusa i potpise određenih autora. Najprije ste zadovoljni što inteligentno detektirate suptilnu nit, a kako vrijeme prolazi i gomilaju se stavke, zajednički nazivnik prekrstite u klišej i više vam se ne da. Gledati kako Nijemci prevladavaju svoju prošlost u leksičkom rasponu od Vergangenheitsbewältigunga do Vergangenheitsaufarbeitunga. Brojati mine i plinske boce koje eksplodiraju u prvih 35 min svake komedije, tragedije i tragikomedije s prostora bivše Jugoslavije. Koga onda kriviti kad, osjetljivi na principe i nijanse čitanja, počnete opako generalizirati? 

Pomislila sam stoga u nekoliko navrata dok sam prevodila da će, ako se cjelina ovog romana na tržištu bude odviše simplificirala, ispasti da je prijevod došao prekasno. Bude li se tema svela na rat, vizura na dječju, a diskurs na dihotomiju Europe i Balkana, Vojnik bi na policama knjižara i knjižnica mogao sjediti puno češće negoli je zaslužio. Jer to nije „roman o dječaku koji je preživio rat u Bosni“. To je, prije svega, sjajno napisan komad dobre književnosti. I roman o obitelji, koja nas ne pušta i ne napušta kamo god išli, i koja je i sidro i uteg, i teško breme i perolaka krila, sve u jednom. Roman o identitetu koji se gubi u procesu nalaženja, svakom stranicom i svakim novim pripovjedačem, da bi se opet izgubio i opet našao, i da bi se opet pisalo i pripovijedalo o tome. Tekst o problematičnom porijeklu, roman zabluda, komedija i tragikomedija ovih naših prostora. Revija popkulturnih instanci i momenata bivše Juge, beskrajno duhovito popločana pista kojom se šetka galerija likova u potkošuljama umjesto badićima, prljavih i bosih nogu umjesto u štiklama, sami svoji vizažisti, kovčežića punih prašnjave kozmetike kupljene po švercu i u oblaku uvozne kolonjske.

U intimne povijesti ne ulazim bez kucanja i ispričavanja što smetam, ali znam da se isprepleću kod onih koji dijele geografski prostor, a time i kulturni i duhovni. Popisi su bitni u ovom romanu – kad popuste spone među riječima što se vežu u rečenice i rečenicama koje tvore tekstove, što nam drugo preostaje nego nabrajati, ako želimo zapisati. Pa evo intimnog popisa za kraj, inventure sentimentalnih razloga zbog kojih biste trebali početi čitati. Osim kako biste doznali je li i kako vojnik popravio gramofon.

Ako ste imali djeda koji vam je pričao priče i igrao igre s vama i prerano umro, čak i ako se nije, kao Aleksandrov i moj, zvao Slavko.
Ako se sjećate prvog susreta sa smrću, suzama i muškom i ženskom tugom.
Ako pravite razliku između vlaka i voza i ako u životu imate jednu važnu rijeku.
Ako se sjećate Titovih slika u učionicama i fleka na zidu koje su ostale kad su te Titove slike poskidane.
Ako vam se riječi gastarbajter, gumeni bomboni, punjene čokolade i okrugli keksi s čokoladnim punjenjem nalaze u istom mentalnom folderu i ako ste se ikada upitali zašto je salata od krastavaca zanemareno jelo.
Ako znate kako se gata iz kave, što je C-64 i kako se glasaju VBR-ovi.
Ako ste spremni za šetnju petljom svojih i tuđih sjećanja.