Sloboda koja plaši – tako je moj časnik za vezu u Gradskoj knjižnici Rijeka opisao okvir za autorske tekstove koji su dobrodošli u Magazinu GKR-a. Sloboda koja ograničava, dodala bih ja, jer već podugo promišljam tematske sklopove koji se daju prigodno materijalizirati u tekst. A zapravo sada nema bolje i prigodnije teme od knjižnice. Kao takve.

Da nema moga časnika za vezu, ne bih znala da Gradska knjižnica Rijeka ima web stranicu. Možda to čak ne bih ni pretpostavila, jer, vidite, ja još živim u onom vremenu i prostoru u kojem su nas knjižnice navikle da se k njima moramo fizički zaputiti kako bismo nešto doznali. U svijetu, gradu i kvartu u kojem živim, vrhunac knjižničnog cyber-prodora katalozi su na internetu, koji se još k tome ne ažuriraju redovito. U knjižnični čip u mojoj glavi nije upisano da u knjižnici mogu dobiti nešto osim knjige po koju sama odem, i u većini slučajeva sama je i nađem. Često je teško dobiti čak i stol u prostoru za čitanje i učenje, ili, ako ga dobijete, onda igrate po pravilima knjižničarki (koje su tamo došle prije vas) i redovitih čitača novina (koji su tamo češće i glasnije od vas). Kad god se zaputim malo sjesti među police, držim fige da od pet knjižničarki koje rade u prostoru s valjda tisuću naslova na dužnosti bude ona koja nema problema sa zatvorenim prozorom, ili barem ona kojoj ne smeta klima. A ako nisu njih dvije, onda božemolimte neka barem bude ona koja nema potrebu svakog člana ili članicu osloviti imenima i prezimenima do trećeg koljena i raspitati se za zdravlje i planove za ljeto svakoga ponaosob. Ne vrijedi protestirati, njih je (pre)više. U kvartovskoj knjižnici iz obitelji Knjižnica grada Zagreba.

Uzevši, dakle, u obzir ta cijela dva načina na koji ja koristim knjižnice, logično je da Gradska knjižnica Rijeka nije od moga primarnog interesa. Što ću na njihovim stranicama – na kojima je ionako samo katalog, radno vrijeme, i po en face slika eksterijera i nasumično odabrane porcije interijera – kad ja nisam iz Rijeke, i njihovi stolovi i njihove knjige su mi dosta daleko. Jer što mi drugo, razmišlja moja, s jedne strane u knjižnice zaljubljena, a s druge strane na opisani način knjižničarenja naviknuta glava, knjižnica može pružiti?

Sentimentalnost 

Knjižnice volim oduvijek, a ako ćemo baš precizno, od 1985. To je godina koja je plavom kemijskom bila napisana na ružičastom kartonu Gradske knjižnice u Metkoviću ispod moga prezimena, napisanog ispod imena, i koji se, ležeći tako, ovlaš bačen, na drvenom stolu iza stakla iza kojeg je sjedila teta Sonja, urezao duboko u moje vizualno pamćenje. Iskaznica je bila umetnuta u kartonski džepić na kojem su stajali isti podaci pa se, kad bih posudila knjige, selila u jednu od knjiga. U džepić bi se uselili kartoni iz posuđenih svezaka, a sve bi se pospremilo u drveni okvir pun jednakih snopova. Da se zna tko je što posudio. Ne znam kakvo je stanje u trenutku pisanja ovoga teksta, ali prilično sam sigurna da je do prilično donedavno sustav posudbe i vraćanja knjiga izgledao jednako kao što je to zapamtilo moje mentalno oko. Onaj retro i nostalgični dio mene sretan je što je tako jer, kao što već rekoh, volim knjižnice i volim svoju prvu knjižnicu, a kad nešto volite, želite to konzervirati u inače tekućem vremenu i mijenjajućem prostoru. Ali ima i taj praktični, u sadašnjem vremenu postojeći i živući dio mene koji ne bi imao ništa protiv da sad zagugla tetu Sonju i iz Zagreba provjeri što se zbiva u metkovskoj knjižnici. Bez goluba pismonoše. Ne bi imao ništa protiv, kažem, a istovremenu mu ne pada na pamet da to svojim korisničkim identitetom i godišnjom članarinom odlučno zahtijeva.

Šakom o stol 

Nekako su nas navikle očekivati malo ili nimalo, te knjižnice. Egzistiraju kao relikti nekog prošlog vremena, gotovo nalik arhivima ili muzejima, samo što, za razliku od ovih potonjih, daju svoje eksponate na posudbu. Njihovo zamrznuto stanje uzimamo zdravo za gotovo, ludi od sreće što imamo klikom dostupan katalog. Mailanje funkcionira slabo ili nikako, golubovi su prespori i prerastreseni, a društvene mreže nikako da se razapnu, bace, ispletu, raspletu, i sve to što se još s mrežama može. S korisnicima se komunicira malo ili nikako, a ako nema komunikacije nema ni popularizacije čitanja, što bi trebao biti osnovni smisao postojanja knjižnica. Trebao bi, a nije - u neažuriranom mentalnom rječniku korisnika uz natuknicu knjižnica već dugo stoji pult za posudbu, na njemu knjiga, i netko iza pulta, pa i oni osvješteniji zaborave da tu ima nešto više, i da to više imaju pravo očekivati i zahtijevati.

Pa kad već pišem o tome, ja evo zahtijevam. Mir i tišinu u prostoru za učenje i studentski rad. Informirane knjižničare i knjižničarke. Besplatan ili simbolično-platan wi-fi. Klimu kad je vani +45 bez obzira na artritis, prehladu ili samo zimogroznost knjižničarke seniorke, i zatvoren prozor kad je vani -10 bez obzira na valunge druge knjižničarke koja u zrelim godinama. I da mi se odgovori na mail u roku od 24 sata, to bih htjela. I komunikaciju općenito bih htjela, i offline i online. I da netko po cijelom gradu razasutim uspavanim knjižničnim filijalama objasni da, kako to moja prijateljica stručnjakinja za baštinske institucije lijepo reče, nisu pokrili komunikacijski aspekt svoje djelatnosti ako su organizirali tečaj oslikavanja svile, predstavljanje pete po redu zbirke pjesama sredovječnog anonimusa i prodajnu izložbu keramike umjetnice-nastavnice likovnog u osnovnoj školi.

Nešto se pomaklo

U svjetlu opisanih (ne)očekivanja od knjižnica kao institucija, preplavilo me apsolutno oduševljenje kad mi jednog dana pismo stiže da Gradska knjižnica Rijeka novu i drukčiju web stranicu diže. Po ideji, formi i sadržaju, ona je kvantni skok u usporedbi s načinima dosadašnje knjižničke egzistencije: korak u smjeru komunikacije i edukacije i otvaranja javnosti. Da, knjižnice zato postoje. Ne, knjižnice to često u praksi ne rade. Možemo se samo nadati da će ostale knjižnice skok po skok slijediti. Jer kad se već knjige sele u elektronsku domenu, ne moraju knjižnice baš toliko uporno stajati sa svim svojim nogama na prašnjavoj zemlji.
Knjižnica kakvu imamo sredovječna je gospođa: često dobro uščuvana, lucidna, ograničeno pokretljiva, deklarativno se ne da godinama niti se dade pomesti naletom novih tehnologija. Zna uključiti računalo i Google i napisati i poslati email i dodati atačment i okvirno zna što je internet jer na njega izlazi svakodnevno. Ponosna je na to što je u radnom vijeku od papirnate članske iskaznice i žiga s datumom dogurala do plastike s bar kodom. Posljedično je više okupirana formom nego sadržajem, jer forma joj je veći bauk.

Knjižnica kakvu želimo vižljasta je persona u, recimo, tridesetima, kameleon hipstersko-japijevsko-geekovsko-urbane orijentacije, i nije joj problem izraziti se u 140, 1400 i 14000 znakova. Ako je retro, onda je to po vlastitom izboru, i to samo po formi, nikako po sadržaju. Prava steampunk retro knjižnica, dostupna uživo u navedenom radnom vremenu, i virtualno na svim platformama i društvenim mrežama. Neopterećena formom, može skakati između različitih oblika bez po muke, što joj ostavlja prostora da se koncentrira na kreativno generiranje sadržaja. Poznaje prošlost, vidi budućnost i odlično se osjeća u online i offline sadašnjosti. Takve knjižnice trebamo – koje su ideje, a ne zidovi i knjige u njima.

I s njima je knjizi zajamčena svijetla budućnost.