Obilježavajući 120. obljetnicu Krležina rođenja izabrali smo nekoliko citata u namjeri da vas potaknemo na novo čitanje, promišljanje i povratak velikom klasiku.
Miroslav Krleža, Zagreb 7. srpnja 1893.
120. obljetnica rođenja 7. srpnja 2013.
Iz Banketa u Blitvi
...i tako, što nam preostaje ? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo,... ali jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.
Iz Matvejevićevih Razgovora s Krležom
Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu, institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovo otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta. Samo onaj tko shvati i prihvati upravo tu istinu može stvarno pomoći piscu, odnosno umjtetnosti...
Iz Evropa danas
esej objavljen prvi put u časopisu Savremena stvarnost godine 1933., 5., a zatim u knjizi Evropa danas, Zagreb. 1935.
Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama , o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Evropa danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna, kao maska protiv otrovnih plinova, a druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg raspada i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crvenozeleni tropski kalibri s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekolika hiljada funti šterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena, evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od gladi, jer mjesto njih rade strojevi. Taj pasivni mimohod sušičavih sjena ispred draguljarskih izloga po velegradskim ulicama postao je već književnom šemom, dosadnom kao što su dosadne sve književne šeme što traju duže od pedeset godina.. Ali kako ti naši gladujući sugrađani nisu samo književni clichet i književni ukras socijalnotendenciozne naravi, nego i životna stvarnost, to su ti kontrasti između gladujućih prolaznika i draguljarskih izloga samo jednim dokazom više, kako je naša današnja suvremena stvarnost zaostalija od dosadne prošlostoljetne književne zaostalosti.
„Četvtu godinu besposlen primam svaki posao“, to je bio natpis limene pločice, što sam je vidio gdje visi oko vrata nepoznatog evropskog prolaznika, promatrajući zlatnu krletku optočenu draguljima u jednom evropskom draguljarskom izlogu.
Krleža je i veliki lirik. Ako ne vjerujete na riječ pročitajte sonet Bonaca u predvečerje. Prvi put objavljen u Hrvatskoj reviji, 1931., 1.
More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive facete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.
Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijetle.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica ulja.
Iz dimnjaka ladje pramen čadje kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.
Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.
...ili ako ste skloniji lirskoj prozi, izaberite Djetinjstvo u Agramu, izvorno dio Krležina dnevnika iz ratnih godina, pisana u proljeće i ljeto 1942., prvi put objavljeno u Republici 1952, 12.
Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi. Gledam krilate sne, u snu ptice i crvene lopte...
.....
Dogodivši se jednog dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svog tjelesnog početka tjelesno, svjestan staklene prozirnosti svoga tijela, kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti...
......
Ono što sam vido i čuo da nisam ništa mislio (jer uopće još nisam ni umio misliti) o tome što je sve to što sam uopće vido i čuo, to jest: što ima da znači sve to što se čuje i vidi, dok naime nisam – sve to – razumno shvatio, bilo je sve što sam mogao da vidm i čujem uopće, jer ništa kasnije više nisam vidio ni čuo, jer ništa više nisam spoznao kad sam o tome naknadno razmišljao...
....
O pjesničkoj snazi Balada Petrice Kerempuha nepotrebno je trošiti riječi. Zbirka je prvi put objavljena 1936.
Khevenhiller
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
....
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu
Rijetko se spominje da je Krleža napisao neke od najljepših stranica hrvatske ljubavne proze i portretirao izvanredne ženske likove ponirući u složene dubine ženske psihe i muško-ženske odnose. Jadviga Jesenski i Doktor u romanu Na rubu pameti, Karin Michelsen i Niels Nielsen u Banketu u Blitvi, Ana Borongaj i Kamilo Emerički u Zastavama...
Iz Zastava
U sobi do sobe, pod krovom na tavanu, odvojena od svog susjeda tanahnom drvenom pregradom kao nekom vrstom paravana, tepetiranog u obliku dekorativnom panoa sa motivima zlatnih perunika i bijelih paunova, Ana se trgla iz prvog sna omamljena žegom, koja se gore pod krovom raplamtjela kao buktinja, i da udahne na trenutak dašak rosne noći, ona je od zabune u mraku otvorila vrata susjedne sobe, ugledavši golo muško tijelo gdje leži nauznak na bijelom, od mjesečine obasjanom platnu. Trgnuvši se iz sna, zbunjen i bunovan, Kamilo se smeo, ne uspjevši da se snađe, a Ana se, kao što je kasnije sama pričala, našla u Kamilovoj postelji posvema naravno i jednostavno, bez sudbonosnih uzbuđenja i skrivenih misli, po zdravom zakonu tijela kome je tijelo bližnjega još uvijek najdublji doživljaj čuđenja, zanosa i ljepote....
...Tko stevi meni, Ana, da od vas stvaram nedogledne prostore svog snatrenja, da pred vašim nogama razastiremn sagove svojih zanosa i uspomena, da mi se javljate kao nepojmljiva asimptota nečega što se zove ljepote stiha, uzvišena iznad svih pojmova iznad sviju vrijednosti kao nebeska krijesnica u balatonskoj noći ....
U iščekivanju Nepoznatog Nekoga da jednako snažno kao Krleža umjetnički interpretira i ovo šte sa dešava danas oko nas, čitajmo Krležu!
Iz romana Na rubu pameti
Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!
Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.....
...S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno. Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.
![[Iz Rasadnika.fyi] Saša Ceci i Luka Čičin-Šain o ulozi znanosti, pandemijskim lekcijama te važnosti knjižnica](/var/plain_site/storage/images/magazin/teme/iz-rasadnika.fyi-sasa-ceci-i-luka-cicin-sain-o-ulozi-znanosti-pandemijskim-lekcijama-te-vaznosti-knjiznica/248175-1-cro-HR/Iz-Rasadnika.fyi-Sasa-Ceci-i-Luka-Cicin-Sain-o-ulozi-znanosti-pandemijskim-lekcijama-te-vaznosti-knjiznica_article_line.jpg)
