Roman se nameće već samom svojom fizičkom pojavom (400 stranica teksta), a letimičnim listanjem odmah postaje jasno da je tu nešto neobično. Izmjenjuju se tekstovi različitih oblika, nijansi, a sam naslov izaziva čuđenje. A tek kada se zagazi u njegove dubine, ostaje se bez daha, kao ulazak u ledenu rijeku koja ukoči sva osjetila, a na površini joj lelujaju zlaćani odsjaji zubatog sunca. Ali, ako se hrabro zagazi u Gašićkine mutne vode, odnosno u Savu razlivenu Zagrebom 1964. godine, nema više pomoći. Paučina romana steže se oko čitatelja, izbija mu dah i ljepljivo se razvlači mislima i emocijama koje roman izaziva.

Njegova je osnovna struktura krimi-priča koja funkcionira kao vezivno tkivo, ali sve ostalo otvara jedno veliko zamršeno klupko naše sadašnjice i nas samih. I ma koliko sve bilo zapleteno, autoričina filigranska naracija preciznim pokretima veze priču bez ijednoga krivog poteza. Svaka izmjena fonta, svaka nijansa tiska, svaka neobičnost “žanrovskog romana”, svaki postupak lika, svi jezični oblici, sve je složeno u kompaktnost djela koje čvrsto stoji na sigurnim temeljima vrlo ozbiljnog romana koji secira društvo i u konačnici nameće već više puta postavljano pitanje zločina i kazne.  Vječito pitanje, postavljeno na nivou naše suvremenosti, neminovno nameće i druge zapitanosti – dokle smo došli i kamo idemo? Zato se autorica pita nad svrhom zločina, jer svrha je ta koja je podložna društvenim promjenama, a ne zločin i zločinac. 

“Otkrivanje ubojice nema veze sa zločinom. Svrha zločina je važna, a ne otkrivanje ubojice…Zločin je čist, savršen, nepatvoren čin… zločin nikada nije krivotvorina. On je originalan, jedinstven, zato što je svaka žrtva jedinstvena.”

Pojava bajke u  krimi-romanu te doticanje stvarnosti i fantazije mogli bi izazvati čuđenje, ali ništa od toga nije višak. Svaki od njih ima precizno skrojeno mjesto i svoju funkciju i ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Princeze nisu prelijepe, zmajevi  ne rigaju vatru niti je Damirova Mala Gospa istinska stvarnost. Bajke nisu postavljene kako bi dale procjep nade otvoren u mašti čitatelja, nego kako bi naglasile stvarnost i zatvorile vrata mašti. Kao da nam poručuje: nije vrijeme za maštanje, pa čak ni u zbilji. Zato i svadba, koja je trebala biti ostvarenje snova, realizacija zbiljske bajke,  završava potpunim krahom i pijankom, a kao njen konačni završetak dolazi smrt. Dakle, Gašić sustavno radi na demistifikaciji bajke i dovodi je na nivo naše suvremene istine. Njena dobra vila, kuma Cilika, žena je iz susjedstva, jedna od mnogih nekadašnjih susjeda koje kao i trešnjevačke kućice lagano izumiru svojim duhom, običajima i navikama. Cilika i Vilim naizgled su periferni likovi, jedno stalno u akciji i na smetnji, a za drugim je stalna potraga, kao slika naše prosječnosti, nemuštosti i uzaludnih djelovanja, dok slučajnošću Vilim ne odvoji posljednji kamen, koji pokreće konačnu lavinu.

Zahvaćeni su svi osnovni životni elementi, rođenje, smrt, vjenčanje, obiteljski odnosi i sve je moglo trajati u svom vještačkom skladu da “veliki pauk”, koji je ostao na rubovima priče, skoro pa i van nje, nije u zanosu svoga pletiva previše stegao niti. Jedna se žrtva upetljala u njegovu ljepljivu mrežu, a svi ostali zahvaćeni su njegovim nevidljivim nitima, jer žrtva nikada nije usamljena. Odjeci njenoga stradanja šire se dalje, kao koncentrični krugovi vode pogođene kamenom. Pitanje žrtve i posljedice njenoga nestanka dalekosežne su. Prva je žrtva Katarinin otac i posljedice njegovog nestanka dobile su svoj epilog 45 godina kasnije, kada je u naizgled smirenu vodu pao prvi kamen i pomjerio prvi val. Ovo je roman kretanja, u njemu su stalna pomjeranja, što u narativnom, što u konstruktivnom dijelu, pa ni paučina nije statična. I ona je u procesu širenja i  najdominatnija je na nivou krimi-priče, pa je zato Vidošiću i dodijeljena uloga princa koji je na tragu rješenja zagonetke i uklanjanja paučine. 

Autoričin mirkrosvijet, složen je tako da je sve u vezi i svi su u vezi, a odjeci vanjskog svijeta koji je isto tako stalno u vezi u obliku su telefonskih razgovora u tramvaju. Ti  razgovori su kao niska započetih priča uz cijeli sociokulturni splet koji sobom nosi. Tramvaj kao gradska arterija pulsira i bruji te odvaja/povezuje našu stvarnost i umjetničku fikciju.

Motiv harmonike potpuno je u skladu s vijugavim kretanjima u romanu, jer ona od uspomene, preko bajke, do konačnog ključa svira nečujnu glazbenu podlogu i pokušava osvijestiti sudionike, dati im signal, podsjetiti ih i konačno to i čini onoga trenutka kada konačno pušta svoje zvuke i skreće pozornost na varku i laž. To je sveprisutni motiv u svim ključnim dijelovima romana, koji pokušava izvući dobro, podsjetiti na harmoniju, ali nju više nije moguće naći ni u jednom segmentu života.

Mnogo je toga stalo u ovaj roman, ali ono što nesumnjivo domira jest jezik Nade Gašić. Kao što je sve u kretanju, tako je i jezik u stalnom gibanju i izmjenama. Na trenutke zvoni i očarava, a zatim udara, šamara, pa odluta, te se opet vrati, potom postane suhoparan i znanstven, te se sjeti starinskog pripovjednog oblika i tako iz scene u scenu, od sugovornika do sugovornika. Jednostavno kao voda, nema boju, oblik ni okus, a sve to poprima ovisno o osobi i situaciji. Svakako su tu najilustrativniji tramvajski razgovori, koji zvone lokalnim koloritima govornika, ali čak i usputno izgovorena rečenica nepoznatog susjeda, skoro neprimjetna, ima svoju lokalnu boju koja otvara daljnje konotacije. Svaka izgovorena riječ određuje govornika i navodi na nesvjesno upijanje svih predznaka njegovoga porijekla, što ga stavlja u širi kontekst objektivne stvarnosti. A kada Nada Gašić odluči npr. opisati Trešnjevački plac, onda se to pretvara u rapsodiju zvukova i okusa, zavodi nas jezikom, razigrava i neosjetno vodi ka strašnom i jezivom, gdje sve ushićenje najednom postaje krvavi pir. 

“Hvatao je glasove hranjenja, gutanja, žvakanja, mljackanja, cmoktanja, srkanja, koji su nudili, pitali, odbijali, hvalili, pristajali, cjenkali se... Hvatao je zvukove novca, skupog, jeftinog, švercanog, krupnog, sitnog... mirisa zrelog, nezrelog, prezrelog, trulog, svježeg, prženog, pečenog,... živog, krvavog, zaklanog, odranog, ubijenog, mrtvog...” 

Ništa u ovome romanu nije slučajno, od prologa, zapleta, likova, socijalnog i društvenog okruženja, epiloga, svake napisane riječi. Sve je urarskom preciznošću slagano u cjelinu koja otkucava zajedničkim bilom. Toliko se precizno vodilo računa o svakome detalju, jedini procjep u koherentnosti djela onaj je na kraju: “– Pukao je nasip i Sava prodire prema kućama! Pripremite vreće s pijeskom!”, a i on je u funkciji konačnog zaokruživanja cjeline.